Uvoz plina u Hrvatsku udvostručen u pet godina, a proizvodnja na najnižim granama od 1988.

Pandemija, pa sukob i napad Rusije na Ukrajinu digli su cijenu plina na Starom kontinentu u neslućene visine, što kao posljedicu ima dvoznamenkastu inflaciju u dobrom dijelu zemalja EU-a. I dok jedni gledaju u dugoročne prognoze očekujući blagu zimu, drugi pune skladišta i nadaju se da se ipak neće ostvariti prijetnja Dimitrija Medvedeva, prema kojoj će EU do kraja 2022. godine plaćati 5000 eura za tisuću kubičnih metara plina.

Istodobno, nekoliko tisuća kilometara jugozapadnije od Moskve ekipa iz Hrvatske na čelu s Damirom Škugorom, direktorom Plina i energije iz Ine, odlučila je iskoristiti situaciju na tržištu i na preprodaji domaćeg plina u godinu dana zaraditi dvogodišnju neto plaću najskupljeg nogometaša današnjice Kyliana Mbappéa. Oko 150 milijuna metara kubnih, koliko su otprilike preprodali, čini 17 posto godišnje proizvodnje Ine. A proizvodnja prirodnog plina u Hrvatskoj u kontinuiranom je padu već više od desetljeća.

Ako se pogledaju podaci Energetskog instituta Hrvoje Požar, objavljeni u katalogu Energija u Hrvatskoj, vidljivo je to da je vrhunac u proizvodnji prirodnog plina u protekla četiri desetljeća bio 2006. godine, kada je Ina proizvela 2,03 milijarde kubika, od čega je 66,5 posto proizvedeno u Panonskoj Hrvatskoj.

Prema podacima iz Ininog godišnjeg izvješća za 2007. godinu, njihova proizvodnja iz domaćih rezervi tada je pokrivala 64 posto ukupne potražnje za plinom u Hrvatskoj, pri čemu se ostatak uvozio iz Rusije. U 2006. godini Ina je uvezla 1,1 milijardu kubika ruskog plina, a proizvodna polja u sjevernom Jadranu preko terminala Pula izravno su povezana s transportnim sustavom RH, što je omogućilo dopremu dodatnih količina plina na domaće tržište.

Naredne četiri godine proizvodnja plina u Hrvatskoj zadržat će se na toj razini, da bi 2010. uslijedio pad koji traje do današnjeg dana, a paralelno je rastao uvoz. Tako se 2017. godine prvi put u hrvatskoj povijesti dogodilo da je uvezeno (1,81 milijarda kubika) više plina nego što ga je proizvedeno (1,48 milijardi kubika) na domaćim poljima. U odnosu na nekadašnjih 64 posto, Ina danas zadovoljava domaće potrebe s tek 27-28 posto.

Prema posljednjim dostupnim podacima, u Hrvatskoj je 2020. godine proizvedeno 849 milijuna kubika plina, što je prvi put u 40 godina da je proizvodnja pala ispod milijarde metara kubnih. Istovremeno, uvezeno ga je nikad više – 2,14 milijardi kubika.

'Razlog za sve manje plina iz domaće proizvodnje leži prije svega u starosti ležišta, ali i neulaganjima u nova. Na neulaganja ne utječu samo odnosi u Ini između hrvatske države i mađarskog MOL-a, nego i neraspoloženje domaće javnosti prema novim istraživanjima. Tu se referiram na period od 2013. do 2014. godine, kada su se provodila seizmička istraživanja u Jadranu, da bi 2016. godine Agencija za ugljikovodike na jedvite jade zaključila nekoliko ugovora o novim koncesijama i to za kopno, a za Jadran nitko nije htio ni čuti', podsjetio je Igor Dekanić, energetski stručnjak i dugogodišnji profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, dodajući da je zbog svega navedenog došlo do pada proizvodnje.

Naš sugovornik napominje da su nužna nova ulaganja, ali da su ona danas potpuno drugačija nego što su bila jer država raspisuje koncesije koje može dobiti bilo tko, ne samo Ina.

'Osim istraživanju i proizvodnji plina, Hrvatska se mora više okrenuti obnovljivim izvorima energije, a u tom smislu u geotermalnu energiju, za koju ima dobar potencijal', smatra Dekanić.

Govoreći o plinskim nalazištima u Hrvatskoj, Dekanić napominje da je od tri bazena u Hrvatskoj - Jadranski, Panonski i Dinaridi - upravo zadnji najmanje istražen, ali da je prema mišljenju geologa ujedno najmanje potencijalan izvor za pronalazak plina ili nafte.

'Najpogodniji je Panonski bazen, ali i u njemu su glavna ležišta već iskorištena. Sve što će se pronaći bit će manje, dublje i skuplje nego postojeća situacija. Jadran je u sličnoj poziciji, s time da je minus i to što je javnost protiv bušenja u Jadranu. Realno gledajući, s obzirom na mišljenje javnosti, mislim da to u budućnosti možemo otpisati', mišljenja je Dekanić.

Pojašnjava da i su nalazišta u Jadranu pronađena još 70-ih godina prošlog stoljeća, ali da je eksploatacija krenula tek dvadeset godina kasnije te da se s vremenom, posebno prilikom vađenja nafte, a nešto manje plina, pojavljivao sve veći udio vode.

'To je priroda eksploatacije. Vode ima sve više jer se ona utiskuje u podinske slojeve kako bi se potisnule one čestice nafte prema ušćima bušotine i dobilo što više nafte. S plinom je slična situacija, ali manje je to izraženo nego kod nafte', napominje Dekanić.

Ovisnost o ruskom plinu

Osvrnuvši se na aktualnu situaciju s divljanjem cijena plina, Dekanić je podsjetio da je osim ruskog napada na Ukrajinu rastu kumovala sama Unija te sada pokušava riješiti novonastalu situaciju.

'Plin je u proteklih sedam, osam godina sve više postao burzovna roba prije svega zbog pojeftinjenja i velikog udjela ruskog uvoza. EU je jačao tržišne elemente koji su kroz burzovno poslovanje pridonijeli pojeftinjenju plina. Ne treba zaboraviti da je plin prije pandemije bio najjeftiniji u posljednjih 15 godina, a u pandemiji je zbog smanjene potrošnje još pojeftinio. Nakon toga dolazi do tenzija između Rusije i Ukrajine i porasta cijena, a nakon napada Rusije cijena se upeterostručila. Slična stvar dogodila se 1973. godine, kada je izbila naftna kriza uzrokovana ratom između Izraela i Egipta i velikom ovisnošću Zapada o jeftinoj arapskoj nafti. A danas je velika ovisnost Europe o ruskom plinu. Europa je burzovnim poslovanjem nastojala to dodatno pojeftiniti, a onda je došlo do sukoba i situacija je eskalirala. Sada EU pokušava državnim mehanizmima regulirati burzovno poslovanje, čime će nastojati dovesti cijenu plina u normalu tretirajući ga kao stratešku robu, što plin još uvijek jest', zaključio je Dekanić.