Vaše svađe nikoga ne zanimaju. Ako baš morate, vrijeđajte se za šankom u slobodno vrijeme

Sve ono što smo čuli zadnjih mjesec i nešto, sramota  je za državu u onoj mjeri u kojoj se odnosi na periferne sitnice, i zakriljuje pogled na stvarne probleme koji su sve veći

A gdje je, zapravo, sve počelo? Tko je bully, a tko žrtva bulinga  i ima li takva raspodjela uloga uopće smisla?  Problem seže toliko duboko u prošlost da se možda ni Joža Manolić je sjeća nulte točke sukoba...

Andrej Plenković korijene rata s Milanovićem smješta na dva plana. U prvom je, misli Plenković, poraz na parlamentarnim izborima 2016, koje je Milanović izgubio,a ozljede od poraza još nisu zacijelile. Dakle, zavist. U drugome - baza netrpeljivosti je ista, ljubomora  -  tu je Milanovićeva izjava o „mami vojnoj lekarki“, izrečena u razgovoru s Klemmom i ekipom. 

Zoran Milanović genezu ovog, dosad neviđenog rata, smješta u sredinu listopada, kad je mladi Danijel Bezuk ispalio dva okvira metaka iz Kalašnjikova na policajce na Markovu trgu, pri čemu je Plenković izrekao nekoliko aluzija u kojima je dao do znanja da Milanovića smatra „nepokretnim pokretačem“, “huškačem”, stvarnim inspiratorom  napada. 

Ta je procjena razjarila Milanovića, koji je u Plenkovićevoj okolini pronašao puno više ljudi i ideja koje su mogle inspirirati mladića na sumanutu pucnjavu. Plenković je naljutio Milanovića i aluzijama o „kamenčiću u cipeli“ koji ga, na rubu afere Janaf, silno žulja,ali nije objasnio na što misli. 

Tko se smijao Tuđmanu, a tko pati zbog poraza?

Tko je uzročnik radikalizacije? Na to bi moralo odgovoriti Vijeće za nacionalnu sigurnost, ali ono se ne može sastati jer su se dva ključna sazivača – radikalizirala! U baražnoj vatri dvojice političara čuli smo uspaljen rječnik kakav se može čuti u peškarijama smještenim u vrelim podnebljima, gdje žive temperamentniji ljudi, u slojevima koji su nekada imali kontakta s vrhom države, ali samo perifernog (kočijaši) i nekim sferama književnosti koje nemaju veze s politikom kao umijećem racionalnog upravljanja općim interesima. 

Doznali smo da Milanović pati zbog poraza, da je nespretan toliko da ne može ljudski čak ni skočiti s oklopnog vozila, da je slab u košarci, itd. Vrlo važno. O Plenkoviću smo saznali da je kukavica, plameni jazavac, herojski zec, cvilidreta, plačipatak i crveni buržuj koji je ismijavao Tuđmana jedući godinama u Parizu kroasane i ispijajući kave. To je sa stajališta države i naroda na kojeg se obojica pozivaju savršeno irelevantno. 

Foto: Pixsell/DHMZ

U toj raspravi mi nismo čuli ni riječ o toma zašto u famoznoj strategiji razvoja do 2030. nema ni jednog  praktičnog cilja, već je skupo plaćena maštarija sastavljena od općih mjesta. Primijetili smo da dvojicu „državnika“ ne zanima zašto je zagrebačka žičara s početnih 300 milijuna kuna dosegla trošak od skoro  milijarde.

Kako to da zagrebački gradonačelnik tvrdi da će stanovi u centru grada, gdje nikad nije dobio izbore, na red za obnovu doći zadnji? Zašto kino Tuškanac cenzurira film Darija Juričana a u zlatom plaćenoj strategiji piše da je strateški cilj države transparentnost? Kad, na Strašnom sudu? Kako riješiti problem 8 milijardi kuna duga veledrogerijama, koji se vuče već godinama? 

Nismo li uz toliku strast za polemikom mogli čuti neki prijedlog na tu temu? Ne, mi slušamo kako Milanović ne može skočiti s transportera i zabiti „tricu“  te kako Plenkoviću kroasani nikad oprostiti neće. Oba lidera mogla bi pokušati skočiti s visine vlastitog ega, ali bi se – bojimo se -  polomili.

Ukratko, sve ono što smo čuli zadnjih mjesec i nešto, sramota  je za državu u onoj mjeri u kojoj se odnosi na periferne sitnice, i zakriljuje pogled na stvarne probleme koji su sve veći. Dvojica lidera, prema našem mišljenju, trenutno su glavni vinovnici radikalizacije – i banalizacije – javnog diskursa; prvo moraju deradikalizirati (dedramatizirati) vlastitu polemiku, a onda se primiti rješavanja problema, zdravstva, grada Zagreba koji se pretvara u Palermo, emigracije, izumiranja, ekonomske propasti, a ne tih vražjih transportera, košarke i  mirnih dana na Clichyju ili nabave  rabljenog fiće u Bruxellesu. 

Koga to, do vraga, zanima? Za to mogu sjesti u Tač, ili otići u neki neutralan restoran, pa raspravljati u slobodno vrijeme, do mile volje ili policijskog sata, ako bude uveden  a u uredovno vrijeme neka potraže rješenja za sve teže probleme ove zemlje.