Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost
Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.
Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.
Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.
Europski džihad
Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.
Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.
Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.
Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.
U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…
Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.
Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.
