Hrvatski je put od poslijeratnog pobjedničkog idealizma i neupitnog vjerovanja u novo, uređeno i razvijeno hrvatsko društvo, utemeljeno na identitetskim vrijednosnim kriterijima u najtežim okupacijskim vremenima, do današnjeg europskog modernizma podložnog interesnoj i nasljednoj ideologiji bio u osnovi politički i pozicijski nastavljan s ciljem primirivanja hrvatskog nacionalnog zanosa i zajedništva cijele hrvatske populacije rasute svijetom poput sjemena (grčki diaspeiro – rasipam; doslovno rasijanost, rasutost… Klaić, B., Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978.).

Nasljedne ideološke generacije izvan vremena i zbivanja “ponosa i slave” pospremane istovremeno prema diplomatskoj sigurnosti i političko-obrazovnoj utreniranosti relativno su jednostavno nastavile svoj ideološki put u novim prostornim okvirima u kojima je zamjena jugoslavenskog europskim okruženjem bila logičan nastavak njihovih obiteljskih prethodnika. Bitno je naglasiti kako im je tu jednostavnost omogućila ili još bolje rečeno praktički poklonila vladajuća osrednjost po osnovnim kriterijima (obrazovnim, intelektualnim, pismenim i sličnim) kojom se mislilo graditi toliko dugo čekano i teško izboreno novo hrvatsko društvo. Malo je tko u prethodnoj vladajućoj osrednjosti i sadašnjoj ideološkoj interesnoj nasljednosti uvažavao slobodarski znanstveni duh jer su, naravno, njihove vladajuće veličine, širine i misleće limitiranosti uvijek zanemarivale generacije koje neminovno dolaze i naročito njihove želje i potrebe za promjenama.

Kontrola vladanjem

Condicio sine qua non njihova zajedničkog djelovanja ili prijeko potreban uvjet ili uvjet bez kojeg se ne može je posjedovanje vlasti ili, prevedeno na praktično djelovanje, kontrola vladanja nad Hrvatskom. Model je također jednostavan; kontrolom vodeće stranke koja je u osnovi povela Hrvatsku prema slobodi kontroliraš i Hrvatsku i sav njezin put, razvoj, političku usmjerenost i svu hrvatsku buduću asocijativnost. Dostojanstvo generacija koje dolaze i ukupne hrvatske populacije pritom je u razvojnom smislu nebitno, kao što su uostalom nebitna i sva razumska ukazivanja izvan jasno postavljenog modela podaništva, podignutog u takvom obrascu vladanja nad Hrvatskom na razinu vrijednosnog kriterija praktički u cijelom hrvatskom društvu i prostoru.

Podaništvo kao prethodno ustrojen i primjenjivan stranačko/partijski meritum potom je nakon tehničkog dohvata vlasti na izborima trgovinskim združivanjem prenesen na hrvatsku nacionalnu izvršnu razinu, dok je zakonodavna samo slijedila ustrojenu razinu poslušnosti neovisno o sve izravnijim pokazateljima primirivanja hrvatskog nacionalnog dostojanstva i hrvatskih razvojnih potreba. Isti je princip podaništva primijenjen i u suprotnom europskom smjeru pa su posljedice slamanja hrvatskog društva jasno vidljive u egzaktnoj formi i nakon uvođenja europskih graničarskih i financijskih vrijednosti, kako to uvijek nastoje izgovoriti hrvatski politički najamnici na formalnim europskim pozicijama.

Europske vrijednosti i snažno diplomatsko-političko podržavanje dolazećih prijedloga i postupaka najčešće su izgovarane utrenirano naučene fraze novog metakomunikacijskog jezika PR forme, proizišle jasno vidljivo iz iste diplomatske vladajuće škole kojoj je Hrvatska poslužila samo kao formalni okvir djelovanja.

Rezultati privilegiranosti

Tako postavljenim komunikacijskim mantrama i njihovim nositeljima sve vidljive negativne posljedice u hrvatskom društvu i prostoru nemaju gotovo nikakvo značenje niti mogu biti ozbiljan korektiv u nastavku političkog djelovanja.

Rezultati su u hrvatskoj svakodnevici jasno uspostavljene privilegiranosti vidljivi čak i nakon velikih europskih postignuća, dok se neuređenost hrvatskog društva i prostora sad već podiže do razine planskog i programskog fatalizma u budućim vremenima. Nije potrebno čak ni bilo kakvo navođenje za potvrdu istog, dovoljno je samo pogledati službenu statistiku o socijalnim i demografskim postignućima postavljenog političkog podaništva, za koje se s političkog vrha tvrdi kako je to jedini mogući model vladanja nad Hrvatskom u novim europskim okvirima. Naravno, uz dodatak kako je to u posebnom interesu ukupne hrvatske domicilne populacije i njezine izvjesne budućnosti.

Istovremeno s velikim i nemjerljivim europskim postignućima koja nam dolaze s modelom političko-diplomatskog podaništva odvija se prava demografska drama hrvatske domicilne populacije s odlascima i svim popratnim negativnim procesima, na koju nema političkog osvrta i koju se smatra logičnom i očekivanom posljedicom velikih, visokih i nemjerljivih političko-diplomatskih poteza i odluka, o kojima se ukupna hrvatska populacija nije imala pravo referendumski ni oglasiti kako bi inače i priličilo brojčano malobrojnoj populaciji na geostrateški važnom području i koridoru uključenoj u europski demokratski modernizam.

Nemjerljiv gubitak

Rezultati ukupne političke privilegiranosti i provođenja modela političkog podaništva kao primarnog vrijednosnog kriterija vladanja nad Hrvatskom dolaze neumoljivo sa svakim novim objavljenim podatkom službene statistike.

Posljednja nam je objava stigla uoči Nove godine, točnije, 29. 12. 2022. godine objavljeni su podaci o prirodnom kretanju stanovništva Republike Hrvatske za 11 mjeseci iste godine i potvrdili su svu silinu prirodnog pada stanovništva koja bi apsolutno svakog razumnog trebala zabrinuti. Kakva je bila zabrinutost, potvrdili su pak podaci o broju izdanih radnih dozvola u 2022. godini kao nadomjestak nemjerljivom gubitku za svaku državu.

Gubitak samo prirodnim putem nakon 2010. godine je nevjerojatnih gotovo 200.000 ljudi (točnije više je umrlo nego se rodilo u tom razdoblju 198.372 ljudi), a broj će rođenih u 2022. godini biti najmanji u povijesti hrvatskog službenog statističkog bilježenja rođenih i umrlih. Kakvo je to samo postignuće nasljedne ideološke i trgovinsko-interesne vladavine i kakva je to pretpostavka budućeg hrvatskog graničarskog prostora prema ostalom europskom unijskom prostoru. Baš u vrijeme kad se političko-diplomatskom dojmljivošću u svim prilikama nastojalo upravo demografsku problematiku proglašavati ključnom, strateškom i primarnom u svakom pogledu.

Prava je zamjena stanovništva počela 2019. godine s apsolutno velikim brojevima iseljenih iz Hrvatske i useljenih u Hrvatsku, a nastavlja se sasvim sigurno i u 2022. godini, za koju još nema objavljenih službenih podataka, ali u kojoj je “u Hrvatsku ušlo 115.000 stranih radnika…” (Gastarbajteri u Hrvatskoj, U Hrvatsku je lani ušlo 115.000 stranih radnika, invazija Nepalaca i Filipinaca…, Večernji list, 8. 1. 2023.).

Nacionalno dostojanstvo

Obje se demografske negativnosti (prirodni pad i iseljavanje stanovništva) događaju pod okriljem trgovinsko-interesne vladavine nad Hrvatskom i strateški postavljene demografske problematike u takvoj vladavini. Primjena obaju revitalizacijskih modela isti čas (klasične populacijske politike s poticanjem rodnosti i selektivne imigracijske) pitanje je samo političke volje, koju nemaju u vladajućem koalicijskom savezu unatoč ugrožavanju nacionalnog dostojanstva i nacionalnih razvojnih potreba.

Povratak je hrvatskog iseljeništva nacionalistički koncept? Moguće je čuti upravo to iz saveznih vladajućih izvršnih redova u općoj mirnoći promatranja demografskog nestanka.