Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić objavio je na društvenim mrežama da je u Palači Srbija u Beogradu primio učenike Tehničke škole Nikole Tesle iz Vukovara, koji u srpskoj prijestolnici borave u sklopu programa Fondacije Sveta Petka. Uz objavljene fotografije s učenicima, Vučić je poručio kako su u Beogradu „kod svoje kuće“, nazivajući ih „Srbima iz Hrvatske, sestrama i braćom“ s kojima dijeli jezik, kulturu, vjeru i zajedničko duhovno nasljeđe.

Takva izjava izazvala je burne reakcije u hrvatskoj javnosti, osobito u Vukovaru – gradu koji i više od tri desetljeća nakon rata ostaje simbol stradanja, ali i krhkih pokušaja izgradnje suživota. Među najoštrijim reakcijama istaknula se ona profesorice hrvatskoga jezika iz iste škole, Lilijane Radobuljac, koja je javno izrazila svoje neslaganje s događajem.

Profesorica se oglasila putem društvenih mreža, gdje je objavila opširan i emotivan komentar. Navela je kako nije upoznata s time tko je i na koji način organizirao posjet, niti jesu li roditelji učenika bili pravodobno obaviješteni o prijemu i snimanju. Posebno je istaknula da ne odobrava korištenje učenika u političke i promidžbene svrhe.

„Ljuti me činjenica da se djecu iz Vukovara, koja bi trebala biti most razumijevanja i budućnosti, uvodi u prostor političkih poruka koje ih poistovjećuju s jednom državom i jednim narativom“, poručila je Radobuljac. Dodala je kako ti učenici žive u Hrvatskoj, pohađaju hrvatske škole i svoj bi identitet trebali graditi unutar društva kojem stvarno pripadaju.

Posebnu pozornost izazvala je Vučićeva rečenica da su učenici u Beogradu „kod svoje kuće“. Dok dio javnosti takvu poruku tumači kao gestu upućenu pripadnicima srpske nacionalne manjine, drugi u njoj vide političku poruku koja relativizira hrvatski suverenitet i potiče stvaranje paralelnog identiteta među mladim Srbima u Hrvatskoj.

U tom kontekstu nameće se pitanje kakve se vrijednosti prenose mladima i kakav se odgojni okvir time stvara. Jesu li takvi postupci u funkciji suživota i međusobnog razumijevanja, ili pak potiču osjećaj pripadnosti „jednoj naciji u dvije države“, s mogućim dugoročnim posljedicama?

Ova tema snažno odjekuje i u komentarima građana, koji se pitaju kakva se očekivanja mogu imati od budućih generacija – hoće li to biti lojalni građani Hrvatske ili mladi ljudi koji će se u presudnim trenucima osjećati „kod svoje kuće“ izvan granica države u kojoj žive.

Odnos prema djeci i mladima u osjetljivim sredinama poput Vukovara uvijek zahtijeva poseban oprez i odgovornost. Hrvatska, kao demokratska država, ima obvezu štititi prava nacionalnih manjina, ali i jasno postaviti granice političkog utjecaja koji dolazi izvan njezinih institucija. Jer ondje gdje se briše granica između kulturnog identiteta i političke lojalnosti, teško je razlučiti što je autentično zajedničko nasljeđe, a što prikrivena indoktrinacija.