ZATAJENA ISTINA: Kako je Tito bez znanja Hrvata predao Boku Kotorsku Crnoj Gori

08. travnja 1945. godine u tišini noći, daleko od očiju javnosti, dogodila se jedna od najvećih povijesnih nepravdi prema hrvatskom narodu – bez referenduma, bez legitimnog procesa i bez suglasnosti naroda, Boka kotorska je pripisana tadašnjoj Narodnoj Republici Crnoj Gori.

Pod krinkom “narodne volje”, jugoslavenski komunisti su, vođeni isključivo interesima Partije i direktivama Josipa Broza Tita, donijeli odluku koja do danas ostaje otvorena rana u povijesti hrvatskoga naroda.

Partijska direktiva iznad volje naroda

Na sastanku visokih partijskih dužnosnika, među kojima su bili Đuro Pucar Stari (NR BiH), Blažo Jovanović (NR Crna Gora) i Vladimir Bakarić (NR Hrvatska), donesena je odluka o pripajanju Boke Crnoj Gori. Iako se radilo o regiji s dubokim hrvatskim kulturnim i povijesnim korijenima, hrvatski predstavnici na tom sastanku nisu istinski zastupali interese naroda, već su slijepo provodili volju Partije.

Bakarić, poznat po spremnosti na političke ustupke nauštrb nacionalnih interesa, predložio je pripajanje Boke Crnoj Gori, a ta odluka zasigurno nije donesena bez znanja i potpore Tita. Time je Partija učinila ono što ni velikosrpska Kraljevina Jugoslavija nije – prekrojila granice bez ikakve pravne ili demokratske osnove.

Sjednica u Kotoru: Igra bez pravila

Na Plenumu Narodnooslobodilačkog odbora Okruga Boke, održanom 08. travnja 1945. u Kotoru, sve je bilo već unaprijed odlučeno. Blažo Jovanović, tadašnji komunistički čelnik Crne Gore, bio je prisutan kako bi "osigurao valjanost odluka", a Plenum je s 21 glasom "za", 11 "protiv" i 11 odsutnih – među kojima su mnogi bojkotirali sjednicu – donio povijesnu odluku bez stvarne većine.

Zapravo, ako se uračunaju svi glasovi protiv i oni koji su odbili sudjelovati, većina članova nije podržala pripajanje. Unatoč tome, odluka je provedena – još jedan dokaz da u komunističkoj Jugoslaviji volja naroda nije značila ništa pred voljom Partije.

Sustavno zatiranje hrvatskog identiteta

Nakon pripajanja Boke, uslijedila je represija nad hrvatskim stanovništvom: hrvatski profesori i intelektualci bivaju uklonjeni, katoličke institucije marginalizirane, a hrvatska politička prisutnost u javnom životu gotovo potpuno nestaje. Hrvatski jezik i kultura gurnuti su na marginu, a hrvatski doprinos povijesti i razvoju Boke sustavno je brisan.

Povijesna obveza: Istina koja ne zastarijeva

Oduzimanje Boke Hrvatskoj nije bilo samo teritorijalno pitanje – bila je to izdaja naroda, njegove povijesti i identiteta. Boka kotorska, stoljećima integralni dio hrvatskog kulturnog i pomorskog prostora, nasilno je otrgnuta 1945. godine, a taj čin nikada nije dobio pravnu, moralnu ni međunarodnu legitimaciju.

Hrvatska nikada nije pristala na gubitak Boke, niti je narod o tome ikada smio reći svoje mišljenje. Zapisnici Plenuma svjedoče više o prirodi režima nego o ikakvoj legitimnoj volji građana.

Odluka donesena u sjeni partijskih naredbi, u gluho doba noći, bez prava na "ne", ostat će trajni podsjetnik na jednu od najdubljih povijesnih nepravdi prema Hrvatima Boke kotorske. Ta istina, iako desetljećima zataškavana, danas izlazi na svjetlo dana – kao opomena, ali i kao temelj za buduću borbu za povijesnu pravdu.

Boka kotorska: Hrvatski biser Jadrana otet poviješću

Prije Drugog svjetskog rata Boka kotorska bila je čvrsto ukorijenjena u hrvatski kulturni, vjerski i pomorski identitet. Povijest tog dragulja Jadrana svjedoči o stoljećima pripadnosti hrvatskom narodu – sve do nasilnog odvajanja koje nije imalo pravnu, već isključivo političku osnovu.

Povijesni okvir: Zaljev koji je pripadao Hrvatskoj

Boka kotorska, zaljev iznimne ljepote i strateške važnosti, kroz stoljeća je bila mjesto gdje se susretala istočna i zapadna civilizacija. No unatoč brojnim vladarima koji su dolazili i odlazili, jedno je ostalo stalno: pripadnost Boke hrvatskom kulturnom, jezičnom i vjerskom prostoru.

Još od srednjeg vijeka, gradovi poput Kotora, Tivta, Perasta i Herceg Novog razvijali su se u sklopu hrvatsko-ugarskog kraljevstva, uz snažan utjecaj katoličanstva i hrvatske pomorske tradicije. Boka je tada, kao i kasnije pod Mletačkom Republikom, bila mjesto gdje se njegovala hrvatska riječ, čuvala vjera, i razvijala pomorska moć.

Zlatno doba pod Mlečanima i Habsburgovcima

U doba Mletačke vlasti (15. – 18. stoljeće), Boka je bila poznata po svojim vjernim katoličkim bratovštinama i pomorcima. Perast je, primjerice, imao vlastitu hrvatsku pomorsku školu, a lokalno plemstvo bilo je dijelom mletačkih vojnih i pomorskih struktura.

Po slomu Mletačke Republike, Boka nakratko dolazi pod francusku upravu, a zatim pod Austro-Ugarsku Monarhiju (1815. – 1918.), u okviru Dalmacije. Upravo tada dolazi do gospodarskog i kulturnog procvata, kada se Boka kotorska afirmira kao jedan od najvažnijih centara hrvatskoga pomorstva.

U crkvama i školama koristi se hrvatski jezik, katolička vjera je temelj zajednice, a mornari iz Boke poznati su diljem Sredozemlja. U Kotoru djeluje Bokeljska mornarica, jedna od najstarijih pomorskih bratovština u Europi, čija se tradicija veže uz hrvatski identitet, Crkvu i običaje.

U prvoj Jugoslaviji – odricanje od hrvatskog identiteta

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Boka kotorska postaje dijelom novostvorene Kraljevine SHS (kasnije Jugoslavije). Mnogi Hrvati iz Boke nadali su se stvaranju moderne, slobodne države koja će uvažavati njihovu posebnost. Umjesto toga, uslijedila je snažna centralizacija i administrativno potčinjavanje iz Beograda.

Godine 1929. Boka je izdvojena iz Dalmacije i pripojena tzv. Zetskoj banovini, čime je prvi put u povijesti odvojena od hrvatskog administrativnog prostora. Hrvatski jezik počinje nestajati iz javnih institucija, katoličke udruge i škole gase se ili marginaliziraju, a sustavno se provodi kulturna i politička asimilacija.

Ovaj proces mnogi povjesničari nazivaju "tiha aneksija" – jer je ono što nije uspjelo Osmanlijama ni Napoleonu, ostvareno u sklopu prve Jugoslavije: odvajanje Boke od hrvatskoga tijela.

Kulturna i vjerska baština – dokaz tisućljetne pripadnosti

Katoličke crkve, samostani, hrvatske škole, bratovštine, arhivi, knjige, mornaričke zastave – sve to svjedoči o snažnoj i neprekinutoj povezanosti Boke kotorske s hrvatskim identitetom.

Posebnu ulogu imala je Bokeljska mornarica, čiji pripadnici stoljećima sudjeluju u procesijama, vjerskim svečanostima i obrani pomorskog identiteta. Ova organizacija, danas često krivo predstavljana, bila je simbol vjere, reda, discipline i hrvatskog pomorskog duha.

Povijesna nepravda i zaboravljena istina

Nakon Drugog svjetskog rata, komunistička vlast u Jugoslaviji trajno odvaja Boku od Hrvatske i pripaja je federalnoj jedinici Crnoj Gori, unatoč protivljenju lokalnog hrvatskog stanovništva i bez ikakve volje naroda.

Taj čin ostaje zapisan kao jedna od najtežih povijesnih nepravdi, čije posljedice osjećamo i danas, kada je hrvatski narod u Boki sveden na manjinu, često bez potpore, s bogatom baštinom koju se pokušava prisvojiti ili zanemariti.

Boka kotorska – zauvijek hrvatska u srcu i povijesti

Boka kotorska nije tek geografski prostor – ona je simbol jedne pomorske civilizacije, katoličke postojanosti i hrvatske povijesne prisutnosti na južnom Jadranu. Njena prošlost zauvijek ostaje zapisana u hrvatskoj povijesti, bez obzira na administrativne granice koje su je pokušale izbrisati iz sjećanja.