Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan objavljujemo svaka dva tjedna u 33 dijela – samo s jednim ciljem! Trajat će!

BRANITELJI

“I kako može čovjek bolje mrijeti
Nego se strašnoj nadmoći oprijeti,
Za pepeo i kosti pradjedova,
I posvećene hramove bogova.“

Horatius, Thomas Macaulay

Borba, i smrt u obrani domovine – ima li od toga veće časti? Po Zvonkovu mišljenju, nema! Među onime zbog čega je najviše žalio bila je i činjenica da nije mogao sudjelovati u Domovinskom ratu. Ironično, budući da je dotad već 25 godina branio Hrvatsku, iza zatvorskih zidova.

„Nije to isto”, rekao bi mi. „Sjedenje u zatvorskoj ćeliji iz godine u godinu ne može se usporediti sa sudjelovanjem u bitci kako bih zaštitio svoju obitelj, dom i domovinu, spreman u svakome trenutku žrtvovati svoj život, zajedno s ratnim drugovima.”

Usprkos užasima rata, smatrao je da u podizanju oružja protiv okrutnih i nepravednih napadača postoji nešto sveto. Zato nije bilo nimalo čudno što su njegove prve riječi upućene mnoštvu koje ga je dočekalo u zračnoj luci kad se najzad vratio kući bile riječi o braniteljima, o njegovoj ljubavi i poštovanju prema njima, i o njegovu divljenju njihovim nevjerojatnim žrtvama usprkos svim preprekama na koje su naišli, manjku potpore međunarodne zajednice i pokušajima da se hrvatska borba za neovisnost prikaže nečim zlim.

Bilo je zapanjujuće vidjeti ga kako uopće govori suvislo, a kamoli drži poticajan govor, s obzirom na to da danima prije toga nije spavao, da je bio psihički zlostavljan, da mu nije bilo dopušteno oprati se ili otuširati, i da je bio u stanju gotovo nepodnošljivog uzbuđenja i stresa. Ali za njega je, bez obzira u kakvome se stanju sâm nalazi, krajnje važno bilo govoriti o braniteljima. Branitelji su bili njegovi junaci i želio je da njegove prve riječi na „slobodi” budu priznanje njima.

Godine 1976., one iste godine kad smo otišli u zatvor, objavljeno je Trojstvo, knjiga Leona Urisa o borbi Iraca protiv britanskih osvajača. Zvonko i ja pročitali smo tu knjigu i silno nas se dojmila zbog brojnih sličnosti između borbe Iraca i borbe Hrvata, a posebno zbog toga što su i Irci bili doživljeni kao negativci.

Među Zvonkovim ranim zatvorskim zabilješkama, mnogo je navoda iz Trojstva: „Ako sve ostalo zaboraviš, ovo zapamti: nijedan zločin koji čovjek počini za svoju slobodu ne može biti tako velik kao zločini koje počine oni koji mu tu slobodu uskraćuju.“ Ta ga je spoznaja na određeni način tješila kada su nas kasnije kroz medije napadali oni koji su činili sve da Hrvatskoj uskrate tu slobodu.

Uris je pisao i o tome da je ljubav prema domovini u podlozi čovjekove spremnosti da ode u rat: „Postoji misterij koji prkosi svim pokušajima da bude razjašnjen. Nema veće tajne no što je čovjekova ljubav prema domovini. Ona je najstrašnija ljepota. Naš narod nije mogla zadesiti veća tragedija no što je izgubiti strastvenu ljubav prema domovini kroz naraštaje patnje od tuđe ruke. Iznova ćemo raspiriti taj malaksali duh.“

Prirodni nagon da voliš i braniš ono što je tvoje bio je, naravno, nešto o čemu je Zvonko stalno razmišljao. U svojim je zatvorskim bilješkama napisao: „Ljudsko biće jedino kroz svoju obitelj, kroz svoj narod i vjeru može postati kompletan čovjek i živjeti punim i sretnim životom. Lažu, ili same sebe grdno zavaravaju svi moderni sofisti i cinici, svi današnji narcisisti i oportunisti koji paradiraju kao građani svijeta i propagiraju ljubav prema cijelom čovječanstvu, dok ljubav prema vlastitom narodu i domovini proglašavaju anakronizmom i izvrgavaju ruglu. Jer onaj tko sve voli ništa ne voli, tko svakoga voli zapravo nikoga ne voli. Zamislite čovjeka koji na Dan mrtvih ode na bilo koje groblje, cvijećem okiti i pomoli se na bilo kojem grobu, a ne traži grobove svoje rodbine i prijatelja. Preduvjet svake prave ljubavi prema čovječanstvu i brige za budućnost svijeta ljubav je prema svome bližnjemu i svome narodu i briga za budućnost vlastite domovine. Možda se intelektualne prostitutke nadaju da će na globalnoj životinjskoj farmi oni i njihovi potomci biti privilegirane životinje. Na njihovu veliku žalost, oni se u tome grdno varaju jer svi su ti položaji već davno rezervirani.“

Moralno, etičko i prirodno pravo na borbu za slobodu u ime onoga što je tvoje! Nikakvo čudo da je, kada je počeo Domovinski rat, u zatvoru pohlepno pratio sve vijesti koje je mogao i zamišljao se na bojištu s braniteljima. Nekako je uspio i domoći se kratkovalnog radio prijamnika u ćeliji tako da iz minute u minutu može primati reportaže iz cijeloga svijeta. Ponekad bih se zapanjila kako o događajima u Hrvatskoj zna naizgled više od mene! Svi su se tad osjećali tako živima, tako oživljenima a naročito branitelji. Zašto se ljudi u ratu tako osjećaju? Čovjek se osjeća najživljim kad mu prijeti smrt, rekao bi Zvonko.

Kad si u situaciji na život ili smrt, um se zaustavlja i posve si u trenutku, posve živ, sva su tvoja osjetila izoštrena. Nema problema, jer problemi nastaju iz razmišljanja o prošlosti i budućnosti. Kad si u trenutku, nema prošlosti, nema budućnosti. Kad god se sjetimo trenutka u životu kad smo se osjećali najživljima, uvijek je riječ o trenutku najveće opasnosti, rizika ili izazova, kad nema razmišljanja i analiziranja, ništa osim snažnih osjećaja, svijesti da si živ, uistinu živ, u trenutku, Sada!

Nije čudno, rekao bi mi, što kad se vrate u „običan“ život, ili kad najzad postanu „slobodni“, vojnike i dugogodišnje zatvorenike najednom spopadnu problemi iz prošlosti ili brige za budućnost – razmišljanja, razmišljanja, razmišljanja – i izgube vezu sa Životom. Osjećaju se drveno i mrtvo, i počinju se pitati zašto je tako. Žude za povratkom u onaj intenzitet postojanja, u zatvoru ili na bojištu, ili bilo gdje drugdje gdje su iskusili Život. Zvonko i ja često smo se vraćali na ovu temu, naročito kada bismo pročitali ili čuli za još nekog branitelja koji je počinio samoubojstvo. Tada bi mi on naglasio da se i obični ljudi stalno trude osjećati življima.

Budući da se malo nas nađe u situacijama na život ili smrt, kroz razne drame, sukobe i napetosti koje sami stvaramo pokušavamo izazvati druge vrste intenzivnih osjećaja, vjerujući da ćemo se tako na određeni način osjećati življima. Davao mi je primjere prijatelja i rođaka koji su bili u dugogodišnjoj zavadi, pa čak i sudskim sporovima, s drugim prijateljima ili rođacima. Ljudi stalno uvode nove elemente kako bi emocionalni intenzitet, osjećaj uzbuđenja, napetosti, iščekivanja i straha ostao visok.

Zamisli, rekao je za jednog znanca, on godinama ne razgovara s vlastitom sestrom! No bez te napetosti, osjećali bi se mrtvima, ne bi imali ništa! Zar ne razumiju da se život sastoji u tome da imaš nešto za što živiš? Ako nemaš nešto za što živiš, ništa nemaš! U svoje je bilješke prepisao ovaj odlomak iz jednog nenaslovljenog eseja koji je pročitao u zatvoru, jer je na njega ostavio dubok dojam: „Smisao života, ukratko, dolazi od ljubavi prema borbi: čovjekove spremnosti da čuva, bori se i, ako je potrebno, umre za više ciljeve – za ciljeve više od njega samoga. To što je grčki bog Narcis propao u svojoj ljubavi prema samome sebi samo je simbol traćenja mnogih života koje u današnje doba gledamo svuda oko sebe. To su prazni životi u potrazi za vlastitim užicima, jednako kao što su prazni i izrazi njihovih lica. Lišeni zanimanja, svrhe, iskustva i, što je najvažnije, predanosti.“

S braniteljima je, naravno, bilo zamršenije jer su oni imali nešto za što će živjeti, nešto veličanstveno i plemenito, ali nakon intenziteta bojišta, mnogi od njih izgubili su smisao života. Kao da su se stalno pitali: Što ćemo sad kad smo postigli svoj cilj? Kakvu svrhu sad imamo? Zvonku je to bilo jasno. Nije bilo dovoljno samo „životariti”. Željeli su da im se vrati Život! Još je nekoliko, konkretnijih problema vezanih uz branitelje mučilo i rastuživalo Zvonka nakon njegova povratka.

Kao prvo, smatrao je posebnom tragedijom što je toliko mnogo branitelja u naponu snage umirovljeno uz izdašne mirovine. Lakše je no što bi trebalo biti naviknuti se na „lagodan život”, odnosno na plaću bez rada, stan, život besposličarenja nakon godina žrtvi i borbe u ime ideala. Ne govorim da ti branitelji nisu zaslužili mirovinu, rekao je Zvonko. Govorim o tome da najednom ne moraju raditi pa mnogi izgube inicijativu i počnu provoditi sve svoje vrijeme po kafićima, piju, puše i žale se na stanje stvari. Mladi muškarci u naponu snage, snažni, hrabri i predani tijekom rata, najednom se u miru zatječu „nevažni” i beskorisni, kao balast. Nikakvo čudo da su izgubili osjećaj ponosa i svrhe, rekao bi Zvonko.

Ljudi se moraju osjećati korisnima, osjećati da su važni, vraćati društvu, a ne samo uzimati od njega, ne odabirati lakši put. Lakši put nikad nije put do spoznaje i prosvjetljenja, vjerovao je Zvonko. O toj je temi u posljednje dvije godine robije u svom zatvorskom bloku često raspravljao s islamskim fundamentalistima, koji su vjerovali u lak odlazak u raj samo jednim činom. O nekima od tih razgovora zapisao je sljedeće: „S dvojicom muslimana vodio sam dijalog o dužnosti čovjeka da se u ovom životu penje prema intelektualnim i duhovnim vrhuncima. Njihovo putovanje opisao sam kao putovanje autobusom prema vrhu, nasuprot putovanju samca kroz bespuća, na kojima tek tu i tamo naiđe na neki putokaz koji su ostavili antički filozofi i teolozi, a obnavljali poneki usamljeni duhovni planinari novijih vremena. Bijaše im obojici vrlo neugodno kad sam im postavio izravno pitanje: Kada bi se, na vrhuncu te intelektualno duhovne Himalaje sastala dvojica prijatelja iz djetinjstva, od kojih je jedan doputovao njihovim muslimanskim autobusom, a drugi se, unatoč mnogim Scilama i Haribdama, uspio sam popeti, za kojeg bi se od njih dvojice moglo reći da je imao zanimljiviji, značajniji i puniji život? Koji bi bolje poznavao svoju bit, intelektualno i duhovno bio bliži Bogu. Nisu mi htjeli ili nisu mogli odgovoriti.”

Zvonko je čak sumnjao da bi rano umirovljenje naših branitelja moglo biti smišljena politika, način da se umiri taj najmoćniji dio društva i onemogući ga da se ikada ujedini. Ujedinjeni branitelji odredili bi smjer kojim će država krenuti, baš kao što je učinio AVNOJ. To se pod svaku cijenu moralo izbjeći. Sve je to dovelo i do problema pretvaranja branitelja, pripadnika nacionalnih manjina, dakle hrvatske Srbe, Rusine, Muslimane, Mađare i druge, u pasivne promatrače. Oni su hrabro branili svoju domovinu, Hrvatsku. Da, Hrvatsku! I umirali jednako kao i drugi, za iste ideale. Ljudi su bili skloni to zaboraviti, ignorirati ili poricati. I to je namjerna politika, vjerovao je Zvonko.

Služi interesima onih koji žele stvoriti podjele među raznim etničkim skupinama, promaknuti jednu inačicu povijesnih događaja i stvoriti dojam da u Hrvatskoj nije bilo mjesta za manjine, ili da manjine ne vole svoju domovinu. Ponovno, podijeli pa vladaj.

Zvonko je naročito podupirao književni projekt koji je pokrenuo jedan naš prijatelj sa željom da ispravi pogrešno mišljenje. Knjiga, Branili smo domovinu, najzad je objavljena, ali Zvonka tada više nije bilo da ode na promociju. Uzrujalo ga je i postojanje stotina braniteljskih udruga koje financira vlada. Kao i sa strankama-strančicama, previše poglavica, a premalo Indijanaca. Kako je svako odstupanje od „stranačke linije” stranke na vlasti značilo gubitak financijske potpore, većina tih udruga odlučila je ne odstupati!

„Kad se to dogodi u drugim sferama života, zar to ne nazivamo uzimanjem mita, odustajanjem od vlastitih uvjerenja, prostituiranjem?” – s gađenjem bi upitao Zvonko. Čuli smo toliko prozirnih objašnjenja pasivnosti određenih braniteljskih skupina – „Za to treba vremena, na pravome smo putu”, „Bolje je raditi s njima, iznutra”, „Oh, ministar je u redu, ali ostali mu onemogućavaju da išta promijeni.” U međuvremenu, kako je situacija postajala sve gora, tako je broj braniteljskih udruga rastao. Tko je ovdje lud? Zvonko je stalno govorio i o tome koliko je tragično da Hrvatskoj „nije dopušteno” imati svoje junake.

Njegovo mišljenje o potrebi za junacima davno je nastalo, ponovio ga je prije mnogo godina, u zatvorskim bilješkama nakon ubojstva Brune Bušića: „Imenovanjem ulice i podizanjem spomenika našem mučeniku domovinska je udruga napravila dobru i plemenitu stvar. Jer da bi imao budućnost, narod ne smije zaboraviti prošlost i treba odati počast svojim najboljim sinovima i kćerima koji su posvetili i žrtvovali svoje živote za slobodu i sreću svoga naroda. Kao što pjesnici, pjevajući o zvijezdama i zalascima sunca, o cvijeću i leptirima, šarenim i romantičnim ljubavima, pomažu ljudima vidjeti prirodu i spoznati život, tako će i spomenik prolaznike podsjetiti na tragičnoga heroja koji je ubijen jer je domovinu ljubio iznad svega.”

Mitovi i legende jednoga naroda održavaju duh, kulturu, povijest i vrijednosti tog naroda. Uništi ih, i država i narod nestat će zajedno s njima. To omalovažavanje hrvatskih junaka u svim mogućim sferama, od vlade do medija, bilo je po Zvonkovu mišljenju još jedan potreban element za uspješnu globalizaciju. Stvori situacije i događaje u kojima čovjek počne osjećati gađenje, pa čak i mržnju prema svojim junacima, a time indirektno i prema vlastitoj domovini, i izrabljivačima će biti lakše uništiti i opljačkati sve što je čovjeku drago. Na kraju krajeva, koga je briga?

Protivno svakoj logici i protivno svim zapovijedima srca, čovjek je primoran osjećati se „nazadno”, „naivno” ili „primitivno” zbog stalne paljbe propagande koja tvrdi da je domoljublje, ponos samim sobom, svojim junacima, svojom domovinom nekako sramotno.

„Dosadan je i tužan život u narodu u kojem nema heroja. Država koja nema heroja nesretna je i nema ni budućnosti. U materijaliziranome svijetu ne rastu heroji”, zaključio je Zvonko. Ali uvijek se nadao da će doći do buđenja. Do samoga kraja.

Julienne Bušić