Rat je završio, ali ne u njima: Kako ratna trauma tiho mijenja branitelje i njihovu djecu

O tome kako ih prepoznati, zašto se prenose na djecu i kako ih je moguće prevladati objasnila je psihoterapeutkinja Emina Baldasari na tribini koju je u Veteranskom centru u Sinju organizirala Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja i u sklopu Dana otvorenih vrata Udruge.

U organizaciji Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata (UDPNHBDR), u povodu Svjetskog dana mentalnog zdravlja i u sklopu Dana otvorenih vrata Udruge, 2. listopada u Veteranskom centru u Sinju održana je četvrta tribina „Prevencija mentalnog i fizičkog zdravlja hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata“. Jedno od zapaženijih predavanja održala je Emina Baldasari, mag. psych. – prof. i psihoterapeutkinja, pod naslovom „Prekinuti krug – od ratne traume do otpornosti i posttraumatskog rasta“. Govorila je o psihološkim posljedicama ratnih iskustava, o tome kako one mogu ući u obiteljske odnose i doseći sljedeće generacije, ali i o tome da oporavak nije samo moguć, nego i dostupan. Središnja poruka bila je jasna – ratna trauma može ostaviti duboke posljedice, ali one ne moraju zauvijek određivati čovjekov život, njegove odnose i budućnost.

Rat završi na karti, ali ne uvijek i u čovjeku

Postoje ratovi koji završavaju prestankom pucnjave, ali i oni čije se posljedice osjećaju godinama poslije, ostaju prisutni u nemiru, nesanici, šutnji, nepovjerenju, potrebi za kontrolom ili nemogućnosti da se čovjek potpuno opusti čak i kada je napokon na sigurnome. Prema riječima Baldasari, ratna trauma može utjecati na to kako čovjek doživljava sebe, druge ljude i svijet oko sebe, oblikujući njegove emocionalne reakcije, odnose s bližnjima, roditeljske obrasce i način na koji se nosi sa svakodnevnim izazovima.

Netko je naučio uvijek biti na oprezu, netko nikad ne pokazivati ranjivost, a netko sve držati pod kontrolom jer je jednom iskusio koliko brzo život može postati nepredvidiv. Neki su se povukli u šutnju jer nisu znali kako izgovoriti ono što su proživjeli, dok su drugi nastavili raditi, brinuti se o obitelji i ispunjavati obveze, uvjereni da je najvažnije izdržati. Izvana sve može izgledati u redu, ali iznutra se čovjek možda još uvijek bori s posljedicama iskustava o kojima nitko ništa ne zna.

„On je jednostavno takav“ – kada trauma izgleda kao karakter

Posljedice traume ne moraju se uvijek očitovati kao jasno prepoznatljivi simptomi. Često se skrivaju u obrascima ponašanja koji su s vremenom postali dio svakodnevice, pa ih okolina opisuje rečenicama poput „Uvijek sve mora imati pod kontrolom“, „Nikada ne govori o onome što ju muči“, „Ne zna pokazati osjećaje“ ili „Uvijek očekuje da će se dogoditi nešto loše“. Iza takvih ponašanja ponekad stoji priča o strahu, gubitku, nemoći ili dugotrajnoj nesigurnosti, priča o čovjeku koji je morao razviti određene načine suočavanja kako bi preživio okolnosti koje su nadilazile njegove snage.

Baldasari je naglasila da svako teško ponašanje ne proizlazi iz traume, ali razumijevanje životnog iskustva pomaže da ponašanje ne vidimo samo kao osobinu pojedinca, nego i kao način na koji se ta osoba nekada pokušavala zaštititi. „Ono što je pomagalo tada, ne mora pomagati danas“, jedna je od ključnih poruka predavanja. Stalna pripravnost nekoć je možda bila nužna, potiskivanje emocija pomagalo je izdržati, a nepovjerenje je nastalo kao zaštita od novog gubitka. No obrasci koji su nekada štitili s vremenom mogu postati prepreka bliskosti, osjećaju sigurnosti i kvaliteti života. Čovjek je možda naučio preživjeti, ali još uvijek može naučiti ponovno živjeti.

Djeca koja nisu bila u ratu, a nose njegov teret

Posljedice ratne traume ne ostaju nužno samo kod osobe koja je izravno proživjela traumatske događaje. One se mogu odraziti na obiteljske odnose, emocionalnu dostupnost roditelja, komunikaciju i osjećaj sigurnosti u domu, kao i na obrasce koje djeca usvajaju odrastajući. Stručna literatura taj proces naziva transgeneracijskim prijenosom posljedica traume. Kako je pojasnila Baldasari, to ne znači jednostavan ni neizbježan prijenos traume s roditelja na dijete, nego mogućnost da posljedice traumatskih iskustava utječu na funkcioniranje obitelji i iskustva sljedećih generacija.

U nekim se obiteljima o ratu govori mnogo, u drugima gotovo nikako, no šutnja ne znači da je iskustvo izgubilo svoj utjecaj. Dijete koje odrasta uz roditelja koji je stalno zabrinut, emocionalno nedostupan ili nepredvidiv možda nikada neće saznati što je taj roditelj proživio, ali osjetit će napetost u kući i naučiti prepoznavati promjene raspoloženja. Možda će naučiti da ne smije previše pitati, da roditelja ne treba dodatno opterećivati, da mora biti snažno i kada se boji, da se o nekim osjećajima ne govori i da je sigurnije sve držati pod kontrolom. Tako se prenose obrasci odnosa i načini suočavanja, čak i kada se o samoj traumi nikada izravno ne govori. „Dijete ne mora doživjeti rat da bi odraslo u obitelji koju je rat na određeni način oblikovao“, poručila je Baldasari.

Ipak, takav prijenos nije sudbina. Neće svako dijete roditelja s ratnom traumom razviti psihološke teškoće, a podrška, sigurni odnosi, emocionalna dostupnost i otvoren razgovor imaju snažnu zaštitnu ulogu. Prekinuti krug, istaknula je Baldasari, ne znači odreći se obiteljske povijesti, zaboraviti iskustva prethodnih generacija ili umanjiti njihovu žrtvu, nego prepoznati što iz prošlosti treba razumjeti, obraditi i promijeniti kako se posljedice ne bi nastavile prenositi kroz strah, šutnju i emocionalnu udaljenost.

Biti snažan ne znači šutjeti i trpjeti

U društvu se često govori o snažnim ljudima koji su prošli mnogo, a nastavili raditi, brinuti se o obitelji i biti oslonac drugima. Pritom se rijetko pita tko je bio oslonac njima. Psihološka otpornost često se pogrešno poistovjećuje s time da čovjek ne pokazuje osjećaje, sve podnosi i nikada ne traži pomoć, kao da je ranjivost slabost, a potreba za podrškom priznanje poraza.

„Otpornost nije neosjetljivost“, jasna je bila Baldasari. Otpornost ne znači odsutnost boli, nego sposobnost prilagodbe, suočavanja s teškoćama i postupnog oporavka uz oslonac na osobne i socijalne resurse. Ona može značiti priznati sebi da je teško, dopustiti si tugu, razgovarati s nekim pred kim ne moramo glumiti da smo dobro ili potražiti stručnu pomoć. Ponekad izgleda kao odluka da nastavimo dalje, ponekad kao odluka da zastanemo, a ponekad kao prvi razgovor o onome o čemu se desetljećima šutjelo.

Oporavak ne briše prošlost, ali omogućuje drukčiji odnos prema traumatskom iskustvu, tako da ono sve manje upravlja svakodnevnim životom. To uključuje obnovu osjećaja sigurnosti, bolju regulaciju emocija, ponovno uspostavljanje povjerenja i kvalitetnije odnose. Kada su posljedice traume izražene i dugotrajne, ključnu ulogu imaju stručna podrška i psihoterapija. Trauma nije nešto što se mora prešutjeti ili izdržati – o njoj se može govoriti i na njoj se može stručno raditi.

Posttraumatski rast – mogućnost, a ne obveza

Može li čovjek nakon traume drukčije gledati na sebe, svoje odnose i život? Ponekad može. Psihologija pozitivne promjene koje se kod nekih ljudi javljaju tijekom suočavanja s vrlo teškim iskustvima naziva posttraumatskim rastom. One se mogu očitovati u većem vrednovanju bliskih odnosa, jasnijim životnim prioritetima, osjećaju osobne snage, novim životnim mogućnostima ili promjenama duhovnih i egzistencijalnih uvjerenja. Možda osoba koja je vjerovala da sve mora podnijeti sama danas lakše prihvaća pomoć, više cijeni svakodnevne trenutke s voljenima ili si prvi put dopušta postaviti granice i reći što osjeća.

Baldasari je, međutim, upozorila da to ne znači kako je trauma bila potrebna, niti da su patnja i gubitak vrijedni zato što iz njih ponekad nastane nova perspektiva. „Rast ne poništava bol“, istaknula je. Osoba može i dalje imati teške dane i tugovati za izgubljenim, a istodobno više cijeniti ono što danas ima. Zato posttraumatski rast nije obveza ni mjerilo uspješnog oporavka. „Ne moramo rasti da bismo imali pravo na oporavak“, poručila je, dodajući da je ponekad dovoljno ponovno moći spavati, osjetiti mir, proživjeti dan bez stalne napetosti ili nakon dugo vremena iskreno reći: „Danas mi je dobro.“

Prekinuti krug znači promijeniti sadašnjost

Prekinuti krug ne znači izbrisati rat iz povijesti, zaboraviti izgubljene ljude ili tražiti od nekoga da prijeđe preko onoga što je proživio. Znači prepoznati gdje prošlost još uvijek utječe na sadašnjost – da se iza potrebe za kontrolom ponekad krije strah, iza šutnje bol koju nitko nije znao saslušati, a iza pretjerane samostalnosti uvjerenje da se ni na koga ne smijemo osloniti. Prepoznavanje je tek početak, a promjena nastaje kada umjesto automatske reakcije dobijemo mogućnost izbora, kada naučimo govoriti o osjećajima i kada prestanemo od sebe zahtijevati da budemo neuništivi.

Ne možemo promijeniti ono što su proživjeli naši roditelji, niti vratiti izgubljene godine, ljude ili osjećaj sigurnosti. Ali možemo pokušati razumjeti kako su ta iskustva oblikovala nas i naše odnose, njegovati ono što nas povezuje i mijenjati ono što nas udaljava. Možemo svojoj djeci ostaviti više prostora za osjećaje, više razumijevanja i manje neizgovorenog straha te im pokazati da je moguće biti snažan i ranjiv, sjećati se prošlosti i istodobno graditi budućnost. „Prekinuti krug ne znači promijeniti prošlost. Znači promijeniti ono što se s prošlošću događa danas“, jedna je od poruka koja je u Sinju odjeknula najsnažnije.

Prvi korak – razgovor, a ne šutnja

„Ono što mi se dogodilo dio je moje priče, ali nije cijela moja priča.“ Upravo u toj rečenici, smatra Baldasari, može početi promjena – kada vlastite teškoće prestanemo doživljavati kao slabost i kada shvatimo da s onim što nas boli ne moramo ostati sami. Zato je važno ne čekati da teškoće postanu neizdržive. Ako u ovim riječima prepoznajete sebe, nekoga koga volite ili obrasce koji se ponavljaju u vašoj obitelji, razgovarajte s nekim kome vjerujete, a ako vas posljedice proživljenog opterećuju, potražite stručnu pomoć. Traženje pomoći nije znak slabosti, nego čin odgovornosti prema sebi i ljudima s kojima dijelimo život.

Onima koji su blizu nekoga tko nosi takvo iskustvo psihoterapeutkinja Emina Baldasari je poručila da ne moraju imati sve odgovore niti znati kako riješiti tuđu bol. Ponekad je dovoljno saslušati, ne umanjivati ono što drugi osjeća, ne požurivati njegov oporavak i pokazati mu da ne mora sve prolaziti sam. Prekidanje kruga ne događa se samo u velikim životnim prekretnicama. Ponekad počinje jednim iskrenim razgovorom, jednim prihvaćenim pozivom u pomoć ili odlukom da vlastitu bol više nećemo skrivati, kako bismo sebi i generacijama koje dolaze dali priliku za više sigurnosti, više bliskosti i više slobode da živimo, a ne samo preživljavamo.

Prekinuti krug znači dati sebi i generacijama koje dolaze priliku za nešto drugo – više sigurnosti, više bliskosti i više slobode da živimo, a ne samo preživljavamo.