Ministar Predrag Matić uporno traži da hrvatski branitelji artikuliraju svoje zahtjeve Gospodine ministre Matiću, hrvatski branitelji i svi građani Hrvatske koji vole Tuđmanovu samostalnu Hrvatsku stvorenu u Domovinskom ratu, traže da velikosrpsko komunistički ideolozi, koji predstavljaju ovu vlast, prestanu sa obezvrijeđivanjem Domovinskog rata, obezvrijeđivanjem hrvatskih branitelja... da prestanu obezvrijeđivat hrvatske nacionalne vrijednosti koje čine nacionalni identitet hrvatskog naroda, da u Hrvatskoj prestanu otvoreno podržavat i financirati ispostave Save Štrpca koje predvodi Vesna Teršelić, Zoran Pusić i Ivo Josipović. Ta je vlast, gospodine ministre, Vas postavila na mjesto ministra hrvatskih branitelja jer u Vas imaju neizmjerno povjerenja da ćete kvalitetno obaviti dobivene zadatke, a Vi ih niste u ničem iznevjerili. Bravo gospodine ministre, zaslužili ste, skupa s Račanovim ministrom Pančićem, da budete upisani u dio hrvatske povijesti, kao što je i Stipe Mesić, Ivo Josipović, Vesna i Zoran Pusić i ostali ideološki prijatelji Tomislava Nikolića i Vojislava Šešelja. Posebno ste zaslužili i odličje kao što ga je dobila udruga „Dokumenta“ koju vodi gospođa Vesna Teršelić i Zoran Pusić za dobro organizirani progon rušitelje Jugoslavije, koje im je dodijelio Ivo Josipović dok je bio predsjednik Republike Hrvatske. Da li ministar Matić zna da u samostalnoj Hrvatskoj postoje dvije političke ideologije Jedno je prohrvatska ideologija koja je utemeljena u Domovinskom ratu borbom za osamostaljenje Hrvatske i zaštite hrvatskih nacionalnih interesa. Drugo je velikosrpsko komunistička ideologija koja je bila i ostala za očuvanje bratstva i jedinstva u zajednici jugoslavenskih naroda. Vidimo da se radi o dvije suprotstavljene ideologije koje su ideološki suprotstavljene međusobno nespojive, od kojih svaka vuče svom cilju. To je garancija da takvo stanje ne može državi donijeti ništa dobro, kako u političkom tako ni gospodarskom napretku. Ako znamo da su sve države koje su bile u jednopartijskom komunističkom sustavu gospodarski propale to daje odgovor o kvaliteti i uspješnosti politike današnje hrvatske vlasti. Danas vidimo da je Republika Hrvatska jedina država u demokratskoj Europi u kojoj su na vlasti recidivi komunističkog režima, a upropašteno gospodarstvo, nezaposlenost i siromaštvo građana daje nam odgovor na pitanje - zašto nam je tako. Jugokomunistička ideologija u Hrvatskoj došla je do punog izražaja 2000. godine, kada je na parlamentarnim izborima pobijedila Račanova koalicija. Naime, ta jugokomunistička ideologija sukladna je sa velikosrpskom politikom koja je 1991. godine izvršila vojnu agresiju na Republiku Hrvatsku, pa se tu ideološki i interesno susreću. Te interese vidimo u svakom odnosu prema onima koji su rušili bratstvo i jedinstvo naših naroda i stvarali samostalnu Hrvatsku. Kako su hrvatski branitelji, tokom Domovinskog rata i u završnim operacijama Bljesku i Oluji pobijedili srbočetničkog agresora, a tako su razotkrili i doveli u opasnost sve one koji su bili za očuvanje Titove Jugoslavije, a ti titovci se danas osvećuju kroz svoj program „detuđmanizacije“ svega što je stvoreno u Domovinskom ratu. Detuđmanizacija ulazi u sve nacionalne vrijednosti, pa tako i u tablice na motornim vozilima. Vidimo da ova vlast ukida hrvatski grb, a umjesto toga stavlja crvenu i plavu kocku, a slijedi bijela boja, kao simbole državne zastave Srbije. To je još jedna potvrda bratstva i jedinstva naših naroda bez koje ova vlast ne može. Mesić - Račanova lustracijski udar na samostalnu Hrvatsku U zaštiti politike bratstva i jedinstva naših naroda, prvi se uključio tadašnji predsjednik RH Stipe Mesić koji je 29. rujna 2000. godine donio odluku o prestanku djelatne vojne službe i nasilnom umirovljenju sedam neposlušnih aktivnih hrvatskih generala proizašlih iz Domovinskog rata. Naime, dvanaest hrvatskih generala, od kojih sedam aktivnih, uputili su otvoreno pismo hrvatskoj javnosti u kojem se govori o potezima aktualnog režima koji vodi prema diskreditaciji i kriminalizaciji Domovinskog rata kao i vrijeđanje i omalovažavanje Hrvatske vojske. Tako, hrvatski generali i ratni zapovjednici smatrajući svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost sa svojim stavovištem i gledištima. U pismu dvanaest hrvatskih generala se između ostalog kaže: S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost Republike Hrvatske. Mesić je u povodu nasilnog umirovljenja hrvatskih generala izjavio: Onima koji državu žele rušiti pamfletima, poručujem da su zaigrali na pogrešnu kartu i od danas više nisu pripadnici HV-a. Iza objave pisma hrvatskih generala, uslijedili su razni komentari ovisno kojoj političkoj opciji pripada koji komentator. Tako na primjer, režimski Goran Granić kao tadašnji predsjednik Vlade RH kaže: „Neprimjereno je i neprihvatljivo da se aktivne vojne osobe na taj način obraćaju javnosti, bez obzira na razloge njihovih bojazni ili strahova za budući razvoj Hrvatske“. Ivica Račan nastavlja s lustracijom nepodobnih kadrova, tamo gdje je Mesić stao Jednim potezom pera na tisuće ljudi potjerano je iz sigurnosnih službi, vojske, diplomacije, gospodarstva, medija… Uvjereni da povijest s njima započinje te u nevjerojatnom osvetničkom bijesu prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, nova je vlast prijašnje desetogodišnje razdoblje jednostavno nazvala mrakom te započela s odmazdom i velikim čistkama u svim društvenim sektorima. Na stotine je i tisuće ljudi smijenjeno i potjerano. Željezna metla Mesićeve i Račanove vlasti čistila je neselektivno obračunavajući se s mnogima za koje je mislila da predstavljaju ostatke Tuđmanova sustava. Na njihova mjesta dovedeni drugi, najčešće pristaše poraženog komunističko-jugoslavenskog sustava. Taj Mesić – Račanov udar nije bio samo udar na Tuđmanove kadrove, nego udar na mladu državu tako da posljedice tog udara Hrvatska i danas osjeća. Naftni stručnjak Davor Štern kaže da je Račanova vlast samo u INI smijenila preko 160 ključni kadrova. Na mjesto direktora postavljen je Tomislav Dragičević kadar HNS-a i Mesićev prijatelj, potpuno nekompetentna osoba za takve složene poslove. U to vrijeme Račan prodaje mađarskom MOL-u 25 posto + 1 dionicu INE kao vrlo lošu odluku, a kasnije Ivo Sanader, kao udbaški suradnik, nastavlja Račanovom antihrvatskom politikom i MOL-u ustupa upravljačka prava. Sječa prohrvatskih kadrova se nastavlja rasturanjem sustava nacionalne sigurnosti u jednom danu rastjerali su 162 djelatnika SIS-a s potpisom ministra Joze Radoša. Tadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula nastavio je čišćenje prohrvatskih kadrova u diplomaciji. Samo u jednom naletu smijenjeno je 35 hrvatskih veleposlanika i konzula, a kažnjeno je više od stotinu nepodobnih diplomata i službenika MVP RH. (H. list 17. prosinca 2009.) Šime Lučin, kao ministar unutarnjih poslova, skupa sa ravnateljem policije Rankom Ostojićem, nastavljaju čistiti nepodobne kadrove u hrvatskoj policiji. U obrazloženju Lučin piše da se radi o policajcima koji ne ispunjavaju uvjete, jer nemaju potrebnu stručnu spremu. U biti, otpušteni su svi oni koji su na bilo koji način davali podršku dotadašnjim protestnim skupovima na kojima se izražavalo nezadovoljstvo s politikom omalovažavanja učesnika Domovinskog rata te progona i procesuiranja hrvatskih generala. Jedan od otpuštenih, koji su protestirali pred zgradom Vlade na Markovom trgu u Zagrebu, bio je i Josip Špehar, koji kaže za sebe da je završio policijsku akademiju. Drugi je Šime Zečević koji kaže da je završio srednju policijsku školu te da mnogi drugi imaju odgovarajuću spremu, a otpušteni su samo zato što su protestom iskazivali nezadovoljstvo politikom ove vlasti. Uz to, naglašavaju da nijedan Srbin nije među otpuštenima, pa ni oni koji su činili ratne zločine nad hrvatskim građanima. Lučin je nakon otpuštenih cca 8000 hrvatskih policajaca primio u hrvatsku policiju, između ostalih i 39 policajaca srpske nacionalnosti i to onih koji su do tada nosili odore četnika ili srpske milicije. (Fokus 23. 05. 02. i 28. 03. 2002.str. 6., i Fokus 06. 06. 2002. str. 8). Tako, Antun Mijatović iz Privlake, navodi da u policijskoj postaji u Tovarniku radi policajac Mihajlo Resanović koji je 1991. godine bio u četničkim formacijama kada su na tom području počinjeni ratni zločini. Taj isti ima stan u Šidu u Srbiji i svaki dan, po završetku smjene, putuje kući u Srbiju, a formalno je prijavljen na izmišljenoj adresi u Hrvatskoj. Dalje navodi da na tom području ima preko 90% Srba policajaca koji su za vrijeme srbočetničke agresije na Republiku Hrvatsku bili u četničkim formacijama . U Fokusu (13. 06. 2002. godine), piše da je Rješenjem MUP-a Hrvatske, na posao policajca u Osječko-Baranjsku policijsku upravu, od 27. 05. 2002. godine, raspoređeni Milan Đukić i Željko Mrkšić, s nezavršenom osnovnom školom, te Dalibor Lacmanović, Dragoljub Veljin i Zoran Vuletić sa osnovnom školom (uvjet za policajca je srednja stručna sprema). Svi ti policajci su srpske nacionalnosti i biti će upućeni u policijsku postaju Dalj i Baranju. To sve demantira izjavu Šime Lučina od 06. 06. 2002. godine, kada je izjavio da u policiji više nema nitko bez srednje stručne spreme. Lučin je raspisao potjernicu za Antom Gotovinom i nagradu za njegovo hvatanje i sa Rankom Ostojićem načelnikom policije osnovao tim za hvatanje Gotovine. (H list 9. 9. 2010 str 4). Ivica Pančić tadašnji ministar hrvatskih branitelja u Račanovoj vladi. Kao ministar branitelja Domovinskog rata bilo bi logično da štiti njihove interese i da se bori za njihova prava. Suprotno tome, Pančić branitelje naziva lažnim invalidima, tako je izjavio da je preko 80% lažnih invalida što je kasnije nastavio ministar Matić. U svojoj autobiografiji Pančić piše da je studirao tri godine u Beogradu. Može se reći da je tamo dobio osnovna ideološka usmjerenja koja izvršava pljujući po Domovinskom ratu i njegovim vrijednostima. Inače, za vrijeme napada na Vukovar Pančić je pobjegao ostavivši roditelje u stanu, koji su kasnije završili u srpskim logorima. Pančić je pobjegao iz Vukovara, a zato je zaslužio ministarsku fotelju u Račanovoj vladi, što govori kako je Račan birao svoje kadrove kao i Zoran Milanović. (Fokus 09. 05. 02. str 19, i Fokus 18. 04. 02. str 3, te Feral 09. 05. 02.). Pančić je jednom napao Jozu Radoša, ministra obrane i zamjerio mu što je položio vijenac na grob pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, s naglaskom da on – Pančić – to nikad ne bi napravio (Glasnik HDZ, srpanj-kolovoz 2000. str 18) Kontinuitet nezadovoljstva hrvatskih policajaca započinje na Markovim trgu u Zagrebu Ako je Račan sa svojim jugokomunističkom koalicijom bio protiv rušenja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske, pa je logičan slijed Račanove koalicije da progoni one koji su učestvovali u rušenju Jugoslavije. Nezadovoljstvo Mesić – Račanovom politikom, hrvatski branitelji i policija pokazali su prosvjedima na Markovu trgu u Zagrebu još za vrijeme Račanove vlasti. Tada prosvjednici nisu raširili šator jer Račan to nije dozvolio da ne nagrđuju ljepote Gornjeg grada. Tada se umiješala katolička Crkva koja im je otvorila vrata crkve Svetog Marka da se zaštite od nevremena i eventualnih progona Račanovih čistaća. Dakle, vidimo da i katolička Crkva nije poštivala princip sekularnosti i umiješala se u zaštitu hrvatskih branitelja. Rezultate te Račanove „detuđmanizacije“ i suradnje sa Savom Štrpcem, sa Haagom i Carlom del Ponte, dobro su upoznali hrvatski generali i mnogi hrvatski branitelji. Da taj trud Račana i bratije ne bi bio uzaludan zato se pobrinula i ova Milanovićeva vlada sa svojim ministrom Predragom Matićem. Sigurno da je teško ministru Matiću kao i ovoj vlasti kad su hrvatski branitelji konstantno nezadovoljni. Naime, ta priča o nezadovoljstvu hrvatskih branitelja intenzivirala se još od 14. travnja 2000., od vremena kada su zaštitnici bratstva i jedinstva naših naroda, na čelu s Ivicom Račanom, donijeli zakon o progonu onih koji su se suprotstavili bratstvu i jedinstvu naših naroda. Taj zakon donijet je pod nazivom Deklaracija o suradnji sa sudom u Haagu, pa neka međunarodni suci, na čelu s gospođom Carlom del Ponte, odluče tko je u pravu a tko u krivu. Tekst Deklaracije glasi: „Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata, obvezujući se istovremeno za odgovarajući suradnički odnos u kaznenom progonu i suđenju optuženima za ratne zločine“. Iz teksta Deklaracije…vidimo da Račan obećava punu suradnju u kaznenom progonu i suđenju za ratne zločine koje su učinili hrvatski branitelji. To što u povijesti ratovanja nijedna pobjednička vojska nika nije odgovarala za bilo kakav zločin, a najmanje zločin u obrani svoje države i naroda, to Račana, Milanovića i Josipovića ne zanima. Najme, Račan je bio uvjeren da radi ispravan potez pošto je znao da su Deklaraciju… pisali priznati pravni stručnjaci Ivo Josipović i Ivan Šimunović. nastavlja se...   Ivan Runje