U srijedu je, u 91. godini života, preminuo Mijo Kovačić – posljednji velikan hrvatskog naivnog slikarstva.

O njemu se često citiraju riječi koje je izrekao 1997. godine: “U mom opusu još nije naslikana najbolja slika. O njoj stalno mislim. Radim za dušu, da ostavim nešto obitelji, narodu, potomcima. Da se zna gdje sam bio i zašto sam živio. Najveća mi je želja vrijeme – htio bih završiti sve što sam započeo.” Je li tu svoju najbolju sliku ikada dovršio, nikada nećemo sa sigurnošću znati. No jedno je neupitno: iza sebe je ostavio golem i iznimno vrijedan opus, trajno upisan u kulturnu baštinu Podravine i Hrvatske, a njegovim odlaskom nastala je praznina koju će biti teško ispuniti.

Rođen 5. kolovoza 1935. u Gornjoj Šumi, nedaleko od Molvi i Hlebina, napustio nas je 22. travnja 2026. – na Dan planeta Zemlje, što u njegovu slučaju djeluje gotovo simbolično. Kao najmlađe od petero djece, djetinjstvo je proveo čuvajući stoku, a kroz četiri razreda osnovne škole, kako je sam znao reći, prošao je “školu botanike, zoologije, anatomije i života sela”. Upravo su ti iskonski motivi prirode i ljudskog postojanja ostali trajno upisani u njegov umjetnički svijet.

Povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar sažeo je njegov značaj riječima da je Kovačić bio posljednji iz plejade velikih te da se njegovim odlaskom zatvara jedno važno poglavlje. Ipak, ostaje snažan simbolički i umjetnički kapital iz kojeg nove generacije mogu graditi vlastite izraze. Kovačićeva životna priča, od skromne Gornje Šume do svjetske afirmacije, doista ima gotovo prometejski karakter.

Presudan trenutak dogodio se 1953. godine kada se, kao osamnaestogodišnjak, susreo s djelima Krste Hegedušića i Ivana Generalića. Upravo je susret s Generalićem u Hlebinama bio ključan – pokazao mu je da i neškolovani seljak može postati priznati umjetnik svjetskog glasa. Već sljedeće godine prvi put izlaže u Koprivnici, a 1961. održava prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. Od tada njegova karijera nezaustavljivo raste: sudjeluje na stotinama izložbi diljem svijeta, uključujući i one u Vatikanskim muzejima.

Unatoč međunarodnom uspjehu, Kovačić je ostao vjeran svome zavičaju. Njegove slike oblikuju jedinstveni svijet Podravine – njezine ljude, rijeku Dravu, livade, šume i mitske prizore prožete fantazijom. Bio je kroničar sela, ali i njegov tihi pjesnik: u njegovim radovima susreću se melankolija, humor, groteska i duboka empatija prema čovjeku.

Posebno se ističu prizori uz Dravu, gdje priroda postaje gotovo živi lik, te dojmljivi portreti u kojima se očituju tragovi života – siromaštva, samoće, ali i dostojanstva. Njegov kolorizam, bogat i jedinstven, često se doživljava kao svojevrsni “rog obilja” iz kojeg je crpio energiju i ljepotu.

Mijo Kovačić stvarao je neumorno, vođen uvjerenjem da njegova najbolja slika tek dolazi. U toj neprestanoj težnji leži i srž njegova umjetničkog bića. Njegov odlazak označava kraj jedne epohe hrvatske naive, ali njegova djela ostaju – kao trajno svjedočanstvo vremena, prostora i duha iz kojeg su nastala.