Suradnja Ivice Račana s engleskim obavještajcima, prijateljima srbočetničkog agresora Da bi Deklaracija… imala svoj učinak potrebno ju je svrsishodno provesti. Tada Račan, preko veleposlanika u Londonu Joškom Parom dogovara s vladom Velike Britanije suradnju u realizaciji Deklaracije… Iza toga, 05. veljače 2003. godine, Račan u prostorijama Vlade u Zagrebu, održava sastanak, na kojem je ispred Hrvatske Joško Paro, tadašnji ravnatelj hrvatske policije Ranko Ostojić, te engleski veleposlanik Jarooldom, njegov pravni i političkim savjetnikom i predstavnikom Britanske obavještajne službe Lenghleyem i g. Boydonom. Račan daje obrazloženje, da je taj susret održan „radi traganja za optuženikom Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu, hrvatskim generalom Antom Gotovinom“. Tada Račan ustupa svu potrebnu dokumentaciju engleskim obavještajcima, a on, Račan nastavlja sa lustracijom nezadovoljnika. Dakle suradnja Hrvatske i Engleske (obavještajne službe), koja je najveći protivnik Samostalne Hrvatske i bliski prijatelj Srbije, Račan potpomaže tu antihrvatsku rabotu u progonu hrvatskih generala, te hrvatskog vojnog i političkog vrha u čemu mu špomaže potpredsjednik Goran Granić i ravnatelj vladinog ureda za suradnju sa Haagom Orsat Miljenić. Iza takve suradnje s Britancima, 10. veljače 2004. godine, Carla del Ponte, mijenja i dopunjuje optužnicu protiv generala Gotovine s novom točkom optužbe „zajedničkog zločinačkog pothvata“, čime spočitava Hrvatskoj da cilj vojnih akcija nije bila obrana Hrvatske, nego istjerivanje Srba iz Hrvatske. Carla del Ponte u svojoj knjizi opisuje dobru suradnju sa predsjednikom Stipom Mesićem, pa kaže: Da joj je Mesić javljao što radi Račan. U programu Račanove detuđmanizacije spada i dobrosusjedska suradnja sa Slovencima, pa Račan svojim parafom na dokument Račan-Drnovšek, suprotno članku 2. Ustava RH, Slovencima ustupa dio Jadranskog mora kao dijela neotuđivog teritorija RH, što istaknuti član SDP-a drug Komadina komentira da je tu „maramicu mora“ trebalo prepustiti Slovencima. Članak 8. Ustava RH kaže: „Granice se Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Hrvatskog sabora“. (H. slovo 2. rujan 2005., str 4) Uloga ministra Predraga Matića u progonu onih koji su rušili Titovu Jugoslaviju Pogrešno je danas tvrditi da ministar Matić i njegovi pomoćnici, ne znaju što rade i da vode pogrešnu politiku. Da Matić vodi pogrešnu politiku odmah bi ga smijenio njegov nalogodavac. Suprotno tomu, Matić izvrsno odrađuje posao svojih nalogodavaca Ive Josipovića i Zorana Milanovića. Prije nego je postao ministar hrvatskih branitelja bio je savjetnik predsjednika RH Ive Josipovića. Uvidjevši da Matić ispunjava sve ideološke uvjete da postane dobar realizator Josipović – Milanovićeve politike, postavljen je za ministra progonitelja hrvatskih branitelja. Svim svojim bićem i aktivnostima Matić je pokazao i dokazao koju i kakvu politiku vodi i kojoj ideologiji pripada. Danas vidimo da Predrag Fred Matić sjedi na dobro plaćenoj fotelji u Savskoj 66 u Zagrebu. Ispred te zgrade hrvatski branitelji su raširili šator da bi se zaštitili od nevremena dok prosvjeduju protiv antihrvatske politike ove Vlade. Ta ista Vlada, preko svog ministra Matića, na razne načine šikanira nezadovoljne hrvatske branitelje. Jest da se ministar Matić žrtvovao za branitelje jer se odrekao svoje teške bolesti od 80% PTSP-a i pristao na manju naknadu za tu opaku bolest samo da braniteljima bude na usluzi, a oni to ne znaju cijeniti. Posebno ga zabrinjavaju oni hrvatski branitelji s velikim mirovinama, koji uz to imaju i kolica i gurača kolica, a ipak su nezadovoljni. Problem je što je Matić visoko na nekom katu tog nebodera, pa hrvatski branitelji dobro ne vide koliko se on brine o njima. On je nekoliko puta tražio da branitelji konačno artikuliraju svoje zahtjeve kako bi on to njihovo pitanje riješio. Nisu on i ova vlast, neosjetljivi na probleme hrvatskih branitelja, ali je problem u njima jer ne znaju artikulirat svoje zahtjeve. Naime, glavni problem kod hrvatskih branitelja je taj što bi htjeli da imaju status i sva ona prava koja su do 1990. godine imali borci NOB-a, a posebno njihovi prvoborci i Titini generali. Međutim, razlika je u tome što su borci NOB-a bili službeni oslobodioci Jugoslavije, zemlje bratstva i jedinstva naših naroda, a hrvatski branitelji su krenuli u razbijanje te tvorevine. Tadašnji oslobodioci nisu imali problema sa protivnicima Titinog režima, jer su te probleme rješavali na vrijeme, u hodu, na Bleiburgu i križnim putovima, pa kasnije po Njemačkoj i drugim državama Europe i svijeta. Potom u obnovi države, oslobodioci su sami donosili potrebne zakone u Saboru i drugim državnim tijelima, pa nisu imali problema sa uskratom svojih borački prava i visokih penzija. Osim toga, kako je bilo puno onih koji su, zbog dugog puta prema Bleiburgu, napustili svoje stanove i kuće i zaboravili se vratiti, pa su zaslužni borci te stanove spašavali od propasti useljavanjem u njih. Tako su u hodu rješavali i stambene probleme boraca, a hrvatski branitelji i nakon 20 godine muku muče sa svojim statusom i stambenim problemima. Naime, ovaj oslobodilački rat hrvatskih branitelja jedini je rat u povijesti da pobjednici nisu likvidirali protivnike pobjedničke vojske. Posebno su se zbrinuli oni borci iz daleke Srbije i Crne Gore koji su prevalili toliki put da de facto okupaciojom Hrvatske, oslobode istu od državnih neprijatelja. Sve su to Titini zaštitnici bratstva i jedinstva naših naroda čiji su ideološki slijednici i 1991. godine pokušali spasiti bratstvo i jedinstvo, ali im nije uspjelo od hrvatskih nacionalista. Tako na primjer, turističke grupe iz Valjeva, Požarevca i drugih krajeva Srbije i Crne Gore, krenuli su kao turisti u razgledavanje ljepota grada Karlovca, a hrvatski nacionalista Mihajlo Hrastov ih na mostu zaustavio, a oni iz bijesa poskakali u Koranu. O takvim turistima danas brinu i ministar Matić i Vesna Teršelić i Zoran Pusić i Ivo Josipović i ostali ideolozi bratstva i jedinstva naših naroda. Zbog zaštite srpsko-crnogorskih turista Savo Štrbac u Hrvatskoj ima svoje ispostave koje vode Vesna Teršelić, Zoran Pusić uz punu podršku Ive Josipovića i Milanovićeve vlade i posebno svoje sestre. Da Milanović podržava bratstvo i jedinstvo naših naroda dokazuje i činjenica da danas u njegovoj Vladi imamo 47% Srba, iako po popisu stanovnika, Srba je 4,5% u Hrvatskoj. Tko je u Hrvatskoj doveo na vlast one koji ne vole Tuđmanovu samostalnu Hrvatsku Danas valjda svi dobronamjerni građani Hrvatske vide da nam je na vlasti antihrvatska jugokomunistička neman. Svi narodi iz bivšeg komunističkog režima uspjeli su se, bilo na izborima ili direktnom lustracijom, riješiti te nemani koja je u svakoj državi gdje su vladali iza sebe ostavili tragove ogromnih zločina, unazađeno gospodarstvo, siromaštvo i pustoš. Vidimo da se jedino hrvatski narod nije riješio svojih ideoloških progonitelja jer ih je 2000. godine ponovo doveo na vlast. Očito da je gotovo stogodišnja velikosrpsko komunistička indoktrinacija ostavila duboki trag kod Hrvata katolika u zatiranju hrvatske nacionalne svijesti. To je s jedne strane logično ako znamo da od 5. prosinca 1918. godine, kada je Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, pod vodstvom Grge Anđelinovića krvnog pretka Vesne i Zorana Pusić, izvršen prvi pravi masakr nad Hrvatima, a od tada je hrvatskom narodu zabranjeno sve što je u svezi hrvatskog nacionalnog identiteta. To je dan od kada nam školske udžbenike i povijesti pišu vlastodršci, velikosrpski i jugokomunistički ideolozi. Pritom se treba sjetiti da su nam i današnji školski udžbenici i povijest (2014./2015.) napisani po diktatu ministra obrazovanja velikosrpskog ideologa koji mrzi sve što je hrvatsko. Čak je te udžbenike nosio srbočetničkim ideolozima u Beograd na verifikaciju. Hrvatski narod si treba postaviti pitanje - dokle tako. Što su to Hrvati kao katolici zaboravili i što su zaboravili hrvatski branitelji Što su to Hrvati zaboravili da su na izborima izabrali na vlast ideološke slijednike velikosrpskog komunističkog režima. Ako zaboravimo zvjerstva koje je hrvatski narod proživio pune dvadeset dvije godine od 1918. do 1941., ne bi smjeli zaboraviti razdoblje velikosrpsko komunističke tiranije od 1945. do 1990. godine. To je razdoblje u kojem su Hrvati kao katolici proganjani kao divlje zvijeri, obespravljeni po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju. To je razdoblje u kojem su likvidirali oko milijun Hrvata, a Hrvatsku sistematski pljačkali. To su razdoblja sedamdeset godišnje velikosrpsko-komunistička indoktrinacije nad hrvatskim narodom. Dosadašnja praksa je pokazala da nije dovoljno kukati i biti nezadovoljan, jer se problemi hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda mogu riješiti isključivo na predsjedničkim i parlamentarnih izborima pa svu stručnu i političku snagu treba usmjeriti u tom pravcu. Predsjednički izbori su kvalitetno odrađeni tako da na Pantovčaku više ne sjedi velikosrpsko-komunistički ideolog, jedan od glavni ideologa u rušenju svih nacionalnih vrijednosti stvorenih u Domovinskom ratu. Sada, pred hrvatskim braniteljima i ostalim hrvatskim domoljubima predstoji aktivnost pripreme za parlamentarne izbore. Nakon toliko godina upropaštavanja svih nacionalnih vrijednosti stvorenih u Domovinskom ratu i progona hrvatskih branitelja, ni hrvatski katolici ni hrvatski branitelji nemaju razrađen program kako na izborima pobijediti i trajno odstraniti rušilačku jugokomunističku neman. Dakle, kod parlamentarnih izbora potrebno je hrvatsko zajedništvo kakvo smo imali 1991. godine kada je goloruki hrvatski narod, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, hrabrošću hrvatskih branitelja pobijedio srbočetničku neman, kao četvrtu vojnu silu u Europi. Mi i danas možemo ali nam treba zajedništvo, a pritom trebamo znati prepoznati protivnike samostalne Hrvatske, a takvih nije malo. Naime, jedan od glavni programa velikosrpsko komunističkih ideologa je da ocrne i obezvrijede prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Domovinski rat, hrvatske branitelje i stožernu prohrvatsku nacionalnu stranku HDZ. Pritom treba znati da Ivo Sanader nije HDZ, već HDZ čini preko dvjesto tisuća članova vjerni politici dr. Franje Tuđmana. Ivo Sanader, kao udbaški suradnik, nastavio je Račanovu antihrvatsku politiku kao predsjednik Vlade i kao predsjednik HDZ-a. To potvrđuju i činjenice kao na primjer, za državnog tužioca postavio je Mladena Bajića koji je tu funkciju obavljao i za vrijeme Račanove vlasti. Zatim, njegovih ruku djelo je i progon hrvatskog generala Branimira Glavaša. Tu je i isključivanje iz HDZ-a članova obitelji Tuđman i td. Danas vidimo da su u toj antihrvatskoj propagandi dosta uspjeli, a na hrvatskim domoljubima, na čelu s hrvatskim braniteljima, zadatak je da se organiziraju i ponovo uspostave hrvatsko nacionalno jedinstvo kao 1991. godine. Primjer razjedinjenosti hrvatskih birača su hrvatski pravaši. Za njih je teško reći da li su borci za svoje fotelje ili su nečiji plaćenici, ali sigurno međusobnom razjedinjenošću nisu parlamentarne stranke, što govori da se njihovi vođe bore za stranačke fotelje, a ne za hrvatske nacionalne interese. Takvu destruktivnu politiku vode i osnivači malih strančica koji se bore za svoje stranačke fotelje, a time sami dokazuju da im nisu bitni hrvatski nacionalni interesi.   Ivan Runje