Rušitelj Vukovara, ratni zločinac Enes Taso, bio je ranjen i liječen u Sarajevu, pa je od Miloševića dobio čin generala, a grad Pančevo ga je proglasio počasnim građaninom. U obrazloženju unaprjeđenja je napisano kako 'podivljale muslimanske terorističke horde u Sarajevu' ne štede nikoga, pa ni pripadnike vlastitog naroda, navodeći primjer 'tragedije pukovnika Enesa Tasa'

Više od 30.000 vojnika tzv. Jugoslavenske narodne armije, pripadnika paravojnih postrojbi, srbijanske i savezne policije, kao i lokalnih srpskih milicija (četnika), napadali su hrvatski grad Vukovar punih 86 dana (od kolovoza do studenoga 1991.godine) prije nego što su branitelji, njih ne više od 3,5 do 4 tisuće priznali poraz i položili oružje 18. studenoga 1991. godine. Osim deseterostruko brojnije neprijateljske žive sile, branitelji su protiv sebe imali gotovo svu vojnu tehniku kojom je u tom trenutku raspolagala tzv. JNA – avione, tenkove i druga oklopna vozila, artiljeriju svih kalibara i dometa. Za napad na Vukovar vrh JNA je angažirao nevjerojatnih 1200 tenkova i transportera, koji su danima sijali smrt po nesretnom, ali nevjerojatno hrabrom gradu i njegovim stanovnicima. Iako loše opremljeni, branitelji Vukovara su uništili desetine oklopnih vozila, a ulica na prilazu gradu, Trpinjska cesta, u legendu je upisana kao “groblje tenkova”. Smrt je došla na tenku Agresorski tenkovi su, usprkos fanatičnom otporu Vukovaraca i dragovoljaca iz ostalih hrvatskih krajeva,  te ogromnim gubitcima, prvi ušli u Vukovar koji je u tom trenutku bio sravnjen sa zemljom. Nakon njih u grad su umarširale šarolike jedinice raznih zločinaca, od “regularnih” oficira JNA, do krvoločnih srpskih paravojnih jedinica pod komandom Željka Ražnatovića Arkana, Vojislava Šešelja, Dragoslava Bokana … Zapovjednik tenkovskih jedinica bio je pukovnik, Enes Taso. Njegovo ime se dugo vremena,  rijetko, ili nikako, spominjalo među onima koji su bili odgovorni za strašni zločin u Vukovaru. On je u rijetkim izjavama za medije ponavljao: “Samo sam izvršavao svoju patriotsku dužnost”. Taso je zapovijedao istim onim kolonama tenkova koje su u jesen 1991. godine, građani Beograda i drugih srbijanskih gradova i sela, cvijećem i poljupcima ispraćali na smrtonosni put u Vukovar. No, tko je bio Enes Taso, tada pukovnik, a kasnije general prvo JNA, pa Vojske SRJ i na kraju Srbije? Enes Taso je rođen 1946. godine u Prijepolju, gradu iz kojeg su brojni mladići odlazili na školovanje u vojne škole i akademije (iz Prijepolja, je i Sefer Halilović, prvi komandant Armije BiH). Karijera Enesa Tasa išla je ubrzanom putanjom i on je malo prije početka rata u SFRJ i agresije na Hrvatsku, imenovan za komandanta vojarne “Stevica Jovanović” u Pančevu. Uskoro je postao zapovjednik 51. oklopne brigade JNA, najbrojnije i najopremljenije tenkovske jedinice tadašnje JNA, koja je upućena na vukovarsku bojišnicu. Prema svjedočenjima ljudi koji su u to vrijeme imali pristup komandama JNA oko Vukovara, Taso je, kao i drugi “regularni” oficiri, najsrdačnije surađivao s paravojnim hordama, šešeljevcima, arkanovcima, koji su pristizali iz Srbije. Novinar Jovan Dulović, koji je svjedočio na suđenju Veselinu Šljivančaninu i Mili Mrkšiću u Haagu, označio je Enesa Tasa kao „jednog od ključnih oficira JNA odgovornih za stradanje Vukovara i njegovih stanovnika“. Međutim, sramotno je da petnaest godina hrvatsko pravosuđe nije podiglo optužnicu protiv tog monstruoznog zločinca. Valjda saznavši da je teško bolestan, Županijsko odvjetništvo u Osijeku je 2010. protiv Enesa Tasa podiglo optužnicu za ratne zločine skoro dva desetljeća nakon okupacije Vukovara. Uz ostale zločine, Tasa se teretilo da je „kriv i za smrt 60 civila nesrpske nacionalnosti koji su od 1. kolovoza do prosinca 1991. godine, nakon okupacije Dalja, Erduta i Aljmaša, zlostavljani i ubijeni, kao i za smrt 11 vojnika Hrvatske vojske zarobljenih u Vukovaru koje su vojnici pod Tasinim zapovjedništvom mučili i ubili…” Dolazak u Sarajevo kod Milana Kukanjca Nakon što je 2. siječnja 1992. godine u Sarajevu potpisan mirovni plan američkog izaslanika Cyruca Vancea, kojim je uspostavljen prekid vatre između Hrvatske vojske i Jugoslavenske narodne armije, otpočelo je pregrupiranje snaga JNA kojom je već nekoliko mjeseci zapovijedao srpski državni vrh na čelu sa Slobodanom Miloševićem i njegovim trabantima koji su uzurpirali Predsjedništvo SFRJ i njegove ustavne ovlasti. Nakon što je mirovnim planom čuvanje do tada dostignutih granica tzv. Srpske Krajine u Hrvatskoj, prebačeno u nadležnost snaga UN-a, počeo je “veliki transport” JNA, njene tehnike i kadrova u Bosnu i Hercegovinu. Ponovo je formirana Sarajevska, odnosno Druga armijska oblast JNA, na čije je čelo imenovan general-pukovnik, Milutin Kukanjac. Pukovnik Enes Taso prekomandiran je nakon “oslobođenja” Vukovara za njegovog pomoćnika. Nije poznato kolika je bila realna  komandna i operativna moć pukovnika Enesa Tasa unutar vojne hijerarhije Druge armijske oblasti, ali je činjenica da su njene oklopne jedinice bile prethodnica i podrška svim napadima na bosanskohercegovačke gradove. Tenkovi JNA kojima je zapovijedao Enes Taso, podržali su pobunjene Srbe u zauzimanju  Policijske škole MUP-a BiH na Vracama, ali i u okupacijama Vogošća, Ilidže, Ilijaša i drugih dijelova BiH u zoni nadležnosti Druge Armije. Iako je prema riječima nekih njegovih bivših kolega iz JNA, koji su se na početku rata stavili na raspolaganje vlastima Bosne i Hercegovine, Taso je pozivan da se priključi Teritorijalnoj obrani BiH, no on je takve prijedloge odbio i ostao u Komandi Druge Armije na Bistriku sa stotinama oficira i zaposlenih. U koloni vozila JNA koja je 3. svibnja 1992. godine krenula iz komande na Bistriku prema “srpskim teritorijama” i dalje prema Beogradu,  našao se i pukovnik Enes Taso… „Naše vozilo koje je bilo posljednje u koloni nije odmaklo ni pedesetak metara od naše komande, kada su nas zasuli paljbom. Iza nas je bilo samo jedno vozilo UNPROFOR-a. Pogodili su Zdravka (Tomovića, vozača) i mene, ali ja sam bio svjestan, pa sam ga dozivao. Vidio sam samo da mu je glava pala na volan, a na vratu ranu od metka. Za mene nema nikakve sumnje da se radilo o organizovanom napadu, a ne o nekim individualcima kako se to danas tvrdi”, prisjećao se pukovnik Enes Taso dosta godina kasnije, na trenutke u kojima je teško ranjen u Dobrovoljačkoj ulici. Kad mrtvi generali lete… U sarajevskoj Vojnoj, današnjoj Državnoj bolnici, teško ranjeni Enes Taso liječen je mjesecima. Nakon što mu je spašen život i koliko-toliko je prizdravio, ponovo mu je ponuđeno da ostane u Sarajevu i  priključi se Armiji BiH, što je on energično odbio. Razmijenjen je krajem ljeta 1992.godine i prebačen u Srbiju. Predsjedništvo SFRJ, odnosno četvorica Miloševićevih poslušnika koji su se tako predstavljali, istog dana kada je Enes Taso teško ranjen, 3. svibnja 1992., odlučilo je da mu se odmah  dodijeli čin general-majora, posljednje generalsko imenovanje koje je dodijelilo Predsjedništvo SFRJ. U obrazloženju je napisano kako “podivljale muslimanske terorističke horde u Sarajevu ne štede nikoga, pa ni pripadnike vlastitog naroda“, navodeći primjer „tragedije pukovnika Enesa Tasa“. Izvori iz Beograda tvrde da tada nitko od njegovih kolega, niti članova Predsjedništva SFRJ, prilikom njegovog promaknuća u čin generala, nije očekivao da će Taso preživjeti u sarajevskoj bolnici, pa mu je unapređenje u generalski čin, iako to nije bilo navedeno, dodijeljeno gotovo – posthumno. No, kako rekosmo, on se oporavio, vratio u redove nove Vojske SRJ koja ga je ponovo rasporedila za komandanta vojarne u Pančevu, gdje je živio s obitelji. General Enes Taso je „za zasluge u borbi srpskog naroda u Hrvatskoj i BiH, proglašen počasnim građaninom Pančeva i uživao je izuzetan ugled i poštovanje među građanima Pančeva“. Umro je u kolovozu 2018. godine u 71. godini života. Sahranjen je uz najveće srbijanske državne i vojne počasti. Krsto Knez / 7 dnevno