Dva desetljeća umjetnost i kultura obezvrjeđuju Domovinski rat i branitelje

10.02.2016. 09:49:59

Svakodnevno promatrajući, ponajprije svoju djecu i studente, uočavam da ih društvo i mediji, čija je kultura jedna od temeljnih sastavnica, nastoje oblikovati i pretvoriti u ravnodušne i nezainteresirane članove društva, koji će tražiti samo prava, ponajprije za sebe – a što je i cilj globalne 'kulture smrti', odnosno kulture relativizma. Razgovor s Evom Kirchmayer Bilić, hrvatskom pijanisticom Pijanistica i nastavnica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Eva Kirchmayer Bilić uvelike je nazočna u kulturnome životu Hrvatske. Njezino intenzivno zauzimanje za hrvatsku kulturu i njezine vrijednosti, odnosno zaštitu od ideološkoga zatiranja, uvijek iznova skreće pozornost na njezinu aktivnost. Tim povodom razgovarali smo o njezinim pogledima na stanje u kulturi i na hrvatsku kulturnu politiku. Kako gledate na napade na novoga ministra kulture, čak prije njegova izbora? Upravo izbor novoga ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i hajka na njega koja se događala uoči i na sam dan potvrđivanja nove hrvatske Vlade, potvrđuje i dokazuje kolika je važnost kulture (i koliko je ona bila važna bivšoj vlasti), a o kojoj gotovo da se najmanje ili uopće ne govori, nju se najmanje financira. Kulturom su prožeta sva područja ljudskoga djelovanja i (i hrvatskoga) društva. Često se govori o nedostatku novca za kulturne sadržaje, ali za neke ima ga u izobilju? Bivša je vlast upravo kulturnim sadržajima nametala svjetonazor, koji je isključivao brojne programe kojima je bio cilj istražiti neistraženo, čuvati i promicati još neotkrivenu istinu. Ipak, više puta sam uočila da odgovorni pojedinci u odgovornim službama, upravo svojim velikim angažmanom i odgovornošću postižu iznimne rezultate. Po takvim primjerima zaključujem da novca ima, samo je pitanje kako, gdje i u što ga se ulaže. Jedan od tih primjera je Glazbena škola Pavla Markovca u Zagrebu i njezin revni i školi posvećen ravnatelj prof. Josip Vrbanec. To je glazbena škola koja potiče i motivira svoje nastavnike i učenike, škola koja nedostatnom i neprimjerenom prostoru usprkos (kao uostalom i sve zagrebačke glazbene škole) uvijek uspije nabaviti koje novo glazbalo i čiji učenici postižu vrhunske rezultate kao umjetnici i pedagozi. Mladi pijanist Aljoša Jurinić, prvi Hrvat koji je ušao u finale jednoga od najprestižnijih, ako ne i najprestižnijega svjetskog pijanističkog natjecanja 'Frederyk Chopin' u Varšavi, u Poljskoj, klavir je počeo i deset je godina učio upravo u GŠ Pavla Markovca, u razredu prof. Jasne Reba. Također, treba li što dodati činjenici da je prva zgrada izgrađena s namjenom za glazbeno obrazovanje - prošle godine dovršena nova zgrada Muzičke akademije - izgrađena nakon 1876., kada je izgrađena i 1895. dograđena, zgrada tadašnjeg Narodnog zemaljskog, danas Hrvatskog glazbenog zavoda, u kojemu je djelovao konzervatorij, a u kojemu su korijenu današnje Muzičke akademije; koja je do prošle godine u tom istom prostoru rasla i djelovala! Zahvaljujući obitelji, mnogi mladi odolijevaju globalnoj 'kulturi smrti' Hrvatska ima golemu kulturnu baštinu. Kakav je odnos politike prema toj baštini, napose uništenoj i opljačkanoj u srpskoj agresiji? Hrvatska uistinu ima iznimno bogatu i vrijednu kulturnu baštinu, jedinstvenu i jednu od najstarijih u raznolikim.izričajima ljudskoga djelovanja, ali još uvijek nedovoljno istraženu, vrjednovanu, predstavljenu; njome bi trebalo biti prožeto hrvatsko društvo i pojedinac. Često, pripremajući se za nastavu i pišući tekstove o glazbi, nailazim na toliko novih podataka koji to potvrđuju, a koji su i nama glazbenicima nepoznati. Hrvatska baština dio je našega identiteta, našeg bîtka, našega postojanja. Nije mi poznato da su oni koji su do sada bili u mogućnosti i u za to odgovornoj službi, tražili od Srbije ispriku i odštetu za počinjene zločine uništavanja hrvatske kulturne baštine tijekom Domovinskoga rata te cjeloviti povrat otetoga. Voljela bih da me se uvjeri u suprotno. Svjesno uništavanje kulturne baštine jednoga naroda, samo po sebi nameće zaključak da je cilj i uništiti taj narod. Podsjetimo, mnogi su kulturni objekti tijekom Domovinskoga rata na sebi imali vidljivu i prepoznatljivu oznaku da su zaštićeno kulturno dobro i upravo su oni, često, bili glavna meta srpske agresije. Istražujući i pripremajući tekstove vezane uz stradanja glazbenih škola tijekom Domovinskog rata, našla sam tek dvije do tri fotografije, te sam ostala začuđena da na internetu gotovo nema tekstova, a posebice fotografija razrušenih glazbenih škola i uništenoga instrumentarija iz vremena Domovinskog rata, pa se pitam skriva li se to namjerno ili nam je nametnut zaborav? Podsjećam, hrvatska država i hrvatski državljani svojim su novcem obnovili razrušena i uništena kulturna dobra. U bivšoj je državi na sve načine stimulirana socijalistička kultura, što se danas stimulira? Svakodnevno promatrajući, ponajprije svoju djecu i studente, uočavam da ih društvo i mediji, čija je kultura jedna od temeljnih sastavnica, nastoje oblikovati i pretvoriti u ravnodušne i nezainteresirane članove društva, koji će tražiti samo prava, ponajprije za sebe – a što je i cilj globalne 'kulture smrti', odnosno kulture relativizma. Na sreću, mnogi mladi, zahvaljujući ponajprije temeljima kvalitetnoga obiteljskog odgoja, tomu uspješno odolijevaju. Kultura u tome procesu odgoja i oblikovanja ima značajno mjesto, premda je ono na prvi pogled neuočljivo, a mnogima čak i nevidljivo. U neovisnoj i slobodnoj državi Hrvatskoj, od njezine samostalnosti nedostatno se financiraju sadržaji i programi koji (i mladoga) čovjeka obogaćuju duhovno vrijednim sadržajima, bez namjere da se pri tome izvrće, u čovjekovu narav utisnut osjećaj i doživljaj prepoznavanja onoga što je lijepo i dobro. Umjetnički izričaj, kao 'odraz Božje Ljepote', itekako obogaćuje, oblikuje i odgaja ono najljudskije u čovjeku. Hrvatska riječ 'uljudba' (kultura, civilizacija) u svome korijenu nosi riječ 'ljudi', 'čovjek'. Muzička akademija ima samo jednu dragovoljku Domovinskoga rata Kakav je odnos prema Domovinskome ratu? Je li on našao odgovarajuće mjesto u hrvatskoj literaturi, kazalištu, glazbi, slikarstvu...? Svima je jasno i očito da domovinski obrambeni rat, hrvatski dragovoljci i branitelji nemaju primjereno mjesto uhrvatskome društvu, pa tako ni u kulturnome i umjetničkome izričaju i stvaralaštvu. Stajalište i odnos onih koji su nositelji vlasti u neovisnoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima i dragovoljcima, koju su (im/nam) svojom žrtvom i ljubavi upravo oni i stvorili, odražava se, naravno, i u umjetničkome izričaju. Zasigurno postoji određeni broj vrijednih radova, no oni su ili skromno priređeni ili su u ladicama njihovih marnih stvaratelja, i tim radovima nije prožeto cijelo hrvatsko društvo. S gorčinom i osjećajem krivnje da sam i sama, tijekom proteklih dvadeset godina, svojim nedovoljnim angažmanom sudjelovala u činu izdaje prema najvrjednijem naraštaju u povijesti hrvatskoga naroda, uviđam kako, ne samo da nemamo kvalitetna umjetnička ostvarenja na temu domovinskoga obrambenog rata, nego se ona i njihovi potencijalni kreatori, izgleda svjesno, ne potiču. Naprotiv, čini se sve da bi ih se, putem umjetnosti, obezvrijedilo; kao što se to obezvrjeđivanje tijekom dva desetljeća kontinuirano činilo na svim razinama. Primjerice, tek sam prije nekoliko mjeseci doznala da Muzička akademija ima jednu i (jedinu!) dragovoljkubraniteljicu Domovinskog rata, pripadnicu HOS-a, koja je kao studentica 'trčala' s ratišta na predavanja i ispite, a u isto vrijeme smo studirale; nakon mnogo godina, srele smo se kod branitelja u šatoru! Radi se o mr. Gabrijeli Krmpotić Kos, koja je nedavno dobila otkaz u Kulturno-informativnome centru. Jedna u nizu takvih izdaja je i odbijanje financiranja knjiga hrvatskih dragovoljaca Damira Plavšića i Damira Markuša, koji u svojim knjigama svjedoče, kao živući sudionici, o stvarnim događajima iz Domovinskog rata. To je neshvatljivo. To znači da su ljudi koji su o tome odlučivali, svjesno radili protiv hrvatske države, jer novac hrvatskih poreznih obveznika nisu uložili u sadržaje i teme o kojima ovisi hrvatska država i hrvatska povijest. To je čin izdaje. Članica ste HNES-a (Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta). Je li se to sudište bavilo odnosom vlasti prema kulturi? Odazvala sam se pozivu dr. Zvonimira Šeparovića i aktivno se uključila u rad HNES-a, posebice na suradnju sistaknutim članovima HNES-a, svestranom književnicom prof. Nevenkom Nekić i dr. Đurom Vidmarovićem. U HNES-u sam tako dobila mogućnost da sve ono što već niz godina promišljam, istražujem i zaključujem, zajedno s cijenjenim kolegama, oblikujem u jednu cjelinu te smo tako u lipnju, listopadu i prosincu 2015. progovorili na temu zabrinjavajućega odnosa vladajućih prošlih godina, a što je doseglo vrhunac u bivšoj vlasti, prema hrvatskoj kulturi, baštini i povijesti, čiji rezultat dovodi u pitanje nacionalni identitet i opstanak hrvatskoga naroda. Veliki dio prikupljenoga materijala za ta izvješća objavio je i Hrvatski tjednik u svome novogodišnjem broju. Obljetnica Matoševe smrti ignorirana Ima li danas cenzure u kulturi? Ako se uzme u obzir činjenica da se hrvatska baština te posebice umjetnički izričaji vezani za razdoblje Domovinskoga rata primjereno ne financiraju, ne promiču, niti (medijski) predstavljaju, naprotiv, ono doživljava ignoriranje, ismijavanje i/ili progon, onda se i to može tako nazvati. Ignorirati, ismijavati, izvrtati činjenice i prešućivati ih, mislim da je još gori oblik (od) cenzure. Lani ste prosvjedovali zbog cenzuriranja Matoša... Zahvaljujem hrvatskim braniteljima, dragim prijateljima iz Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, čija je ideja bila obilježiti na primjeren, a to znači, veleban način, stotu obljetnicu smrti jedinstvenoga hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša. Tijekom priprema, i sama sam pronicala u Matošev opus, koji kao da je nama danas pisan i o nama govori. Podsjećam, upravo je Matoševa 'Stara pjesma' potaknula Zvonka Bušića, još u njegovoj dječačkoj dobi, da svoj život usmjeri i posveti samo i jedino Hrvatskoj. Posramila sam se kada sam čula kako satnik Hrvatske vojske g. Željko Maršić, hrvatski dragovoljac iz Nuštra, 'kao iz rukava' niže Matoševe stihove, a značaj Matoša i održavanja takve manifestacije, shvatila sam kad mi je posvjedočio: 'Matoš je nama braniteljima analgetik' , te sam zaključila da jedino hrvatski branitelji mogu danas citirati i punim plućima kriknuti Matoša... Prijedlog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara je bio da manifestacija traje tjedan dana na zagrebačkome Tragu bana Josipa Jelačića, s brojnim multimedijskim sadržajima i glazbeno-scenskim programima vezanima uz Matoša i vrijeme u kojem je on živio, a koji bi Matoša približili Zagrepčanima, školarcima, sveučilištarcima, turistima... Dok smo pripremali događaj, koji se na kraju nije održao, mnogi su me pitali: 'Pa kakve veze imaju branitelji s Matošem?!'. Samo postavljanje takva pitanja zapravo je znak kakav smo odnos stvorili, (iz)gradili (točnije rušili) naspram hrvatskih branitelja. Bila sam zadužena za glazbeni dio, te sam istražila i po svim dostupnim mi knjižnicama skupila skladbe nastale na Matoševe stihove, podatke o Matoševu glazbenome obrazovanju i djelovanju kao violončelista, animirala svoje kolege nastavnike na Muzičkoj akademiji, počela uvježbavati skladbe sa studentima...Upravo sam pripremajući Matoša, te u proteklih godinu dana upoznajući veliki broj branitelja HRVI i njihovih supruga u šatoru na Trgu Nevenke Topalušić, često ostajala bez riječi i postiđena, kada sam shvatila, koliko se duha i neiskorištenoga bogatstva i potencijala krije u njima. Je li Matoševa obljetnica primjereno obilježena? Na žalost stota obljetnica Matoševe smrti nije dostatno i primjereno obilježena. Vjerojatno stoga što se svi mi danas, u nekome dijelu Matoševa izričaja itekako možemo prepoznati. Matoš (nas) p(r)oziva, propituje savjest, njegove riječi su do kraja iskrene, nepatvorene, gađaju 'u sridu', razgolićuju nas, u njima se ogledamo. Napominjem da Tovarnik još čeka na dovršenje Matoševe rodne kuće, spomen-muzeja. Po vokaciji ste glazbenica, ali odakle toliki interes za politiku budući da se obično smatra da su glazbenici nezainteresirani za politiku? Bog nam je svima dao darove, talente, a na nama je da ih umnažamo. To je moj životni moto, koji prenosim svojoj djeci i svojim studentima. Znam da Božja Providnost vodi sve(mir), ljudsku povijest, pa tako i mene, moju obitelj ipretke, kao i moj hrvatski narod. Odmalena sam slušala, promatrala, pomalo upijala, a s vremenom, sazrijevanjem i promišljanjem shvaćala, sve ono što su moji roditelji 'po tiho' u kući/doma govorili, kako su nas odgajali i prenosili životna svjedočenja moga djeda i bake, none i nonića, pranone i pranonića, mojih teta. Svi su oni, u nekom dijelu svoga života, trpljenjem i žrtvom svjedočili 'samo' pripadnost svome narodu i kršćanskim korijenima. Sad, u svojoj odrasloj dobi, taj mozaik obiteljskih događaja, u mojoj se glavi složio u jednu cjelinu i povezala sam ga s ozračjem, društvenim zbivanjima i pojavama s kojima sam odrastala i s kojima danas živim. Smatram izdajničkim, prema trpljenju i žrtvi svoje obitelji (koje su dio trpljenja cijeloga moga hrvatskog naroda), svako drukčije moje djelovanje od ovoga kojega danas živim. Zagreb je dobio velebnu zgradu Muzičke akademije. Kako to da se bar kod preseljenja nije uspjelo preimenovati njezino ime u Glazbenu akademiju? Nisam uočila među kolegama da se propituje naziv Muzičke akademije još od vremena dekana prof. Kristijana Petrovića koji je to pitanje pokrenuo na Vijeću Muzičke akademije tijekom svoga mandata 1995.-97. godine i na čiju je inicijativu tada na Akademiji i održan referendum o preimenovanju iz 'Muzičke akademije' u 'Glazbena akademija'. Sjećam se i rasprave s obrazloženjima zašto 'muzička', a ne 'glazbena' i obratno. Tada je gotovo 80 posto glasova bilo za to da ostane naziv 'Muzička'. Uočavam redovito kako ju mnogi ljudi, pa i kolege iz umjetničke struke, u svakodnevnom govoru nazivaju 'Glazbena'. Kako gledate na tretman kulture na javnoj televiziji, od scenskih simbola do specijaliziranih emisija. Je li to sve na neki način trivijalizirano? Velikim dijelom na žalost jest. Vizualni identitet jedan je od temelja nacionalnoga i kulturnoga identiteta pa gledajući televizijske programe, vrlo lako možemo zaključiti kako malo pomalo blijede i nestaju nacionalni simboli i kako nastaju i izgledaju novi. Boje, znakovi, simboli, odabir glazbe - sve to gledatelju šalje određenu poruku i odgaja ga: od najavnih 'špica' do specijaliziranih emisija. Pokreće se športska televizija. Jesu li hrvatska kultura, obrazovanje i znanost zaslužili više prostora na javnoj televiziji, ako ne poseban program? Hrvatskom kulturom, obrazovanjem i znanošću trebaju biti prožeti svi programi i sve televizije u Hrvatskoj. Specijalizirane emisije ili televizije ne bi trebale biti 'geto' ili jedino mjesto s temama za pojedince ili pojedine skupine. Najuočljiviji primjer (ili uzor) su američki filmovi svih 'žanrova': uvijek, ali uvijek je u njima američka zastava, a tematika će se, barem u nekome dijelu, ticati američke povijesti i njezinih junaka, prikazanih dakako upozitivnome smislu, glazba će citirati američku himnu i poznate napjeve. Na taj način se odgajaju (oblikuju, manipuliraju u smislu oblikovanja...) ne samo američki, nego i gledatelji cijeloga svijeta. Hrvatska kulturna baština u nekim je segmentima zanemarena. Malo se zna o književnicima, umjetnicima i glazbenicima koji desetljećima rade u inozemstvu, napose stradalima na Križnome putu... Znat će se onda kada se stvori ozračje koje će motivirati povjesničare, istraživače, književnike, umjetnike da se zainteresiraju, a potom istraže, vrjednuju i predstave stradale književnike, umjetnike, glazbenike te da oni, prema vrijednosti koju su nam ostavili u baštinu, p/ostanu sastavni dio hrvatske baštine. Kao članica Senata Sveučilišta u Zagrebu dobivala sam na uvid popis doktorskih tema koje Senat potvrđuje i ostala sam začuđena kako je zanemariv broj tema koje obrađuju razdoblje neistražene i novije hrvatske povijesti, posebice tijekom 20.stoljeća. Vjerujem da će se izborom nove Vlade i njezinih ministara znanosti, obrazovanja i sporta, te ministra kulture, to u pozitivnome smislu promijeniti. Naišla sam bar na 30-ak pjesma od ilirskoga preporoda do danas koje sadrže pozdrav 'Za dom' Svojedobno se digla povika zbog pozdrava 'Za dom spremni' te ga se nastojalo povezati isključivo s NDH. Postoji li u glazbi i lirici sličan pozdrav prije spomenutoga razdoblja? Gotovo istodobno kada je krenula ta hajka, tražeći materijale za neke tekstove, prelistavala sam pjesmaricu, točnije zbirku domoljubnih koračnica i popijevaka od Ilirskoga preporoda do danas, 'Ponosna Hrvatska', koju je priredio g. Antun Asić još 1999. godine te sam ostala iznenađena koliko pjesama sadrži stihove 'za dom', što me je i potaknulo napisati prikaz te knjige/pjesmarice, te sam popisala dio (tridesetak) pjesama, koje sadrže taj usklik. Tekst je doprinio da su naknadno pronađena još neka tiskana izdanja stihova, prije Drugoga svjetskog rata, koji sadrže taj usklik. Dobila sam od nekih kolega komentar da: 'kako sam hrabra'. Zašto bi bila hrabrost ispisati i popisati podatke koji su navedeni u pjesmarici čije je 'prvo izdanje u nakladi od 3000 primjeraka predano javnosti 1999.godine u prepunoj Velikoj dvorani Hrvatske vojske u Stančićevoj ulici 4 u Zagrebu, a na predstavljanju su sudjelovali Simfonijski puhački orkestar Hrvatske vojske, Tamburaški orkestar HRT-a, Vokalni oktet iz Karlovca te interpretatori koračnica i napjeva. Svečano predstavljanje popratili su svi elektronski i tiskani mediji.' (predgovor A. Asića, drugome izdanju, 2001.)? Djelovanje Vitomire Lončar i Sanje Nikčević daje nadu i poticaj da svatko od nas preispita svoju savjest Vitomira Lončar remeti postsocijalistički konformizam u kazališnoj umjetnosti i kulturi. Nedavno je napisala - poniženi smo i obespravljeni, a i dalje šutimo. Što bi mogli tome dodati? Dr. sc. Vitomira Lončar već nekoliko godina uporno i dokumentirano upućuje na stanje i nepravilnosti u kulturi, ponajprije u kazališnoj umjetnosti. Uistinu je zadivljujuća njezina upornost, ali još više začuđuje i šutnja svih koje p(r)oziva. Usprkos tome što mnogi kolege tek (tiho) podržavaju njezin krik, daje nadu i poticaj da svatko od nas propita svoju savjest, svoje propuste i (ne)djelovanje. Jedna od najdojmljivijih predstava koje sam ikada odgledala upravo je 'Leticija i Ljubilist' Petera Shaffera, u kojoj gđa Vitomira ne da igra svoju ulogu, nego iz duše, tijelom i glasom svjedoči bît i smisao riječi, koje su dio nje same. Još jedan pozitivan primjer je dr.sc. Sanja Nikčević, teatrologinja, čiji tekstovi i predavanja doprinose i potiču na promišljanje i daju nadu. Vjerujem da takvi i drugi marni pojedinci siju kvalitetno sjeme, koje će kad-tad proklijati i donijeti ploda hrvatskome narodu. Uvjerena sam, Božja Providnost nas vodi i ima plan s nama danas, kao i s našim hrvatskim narodom u kontekstu cjelokupne ljudske povijesti.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.