Na današnji dan, 26. travnja 1971. godine, u Rijeci je rođen Franko Lohajner, opatijski dragovoljac i jedan od istinskih, a nepravedno zanemarenih heroja Domovinskog rata. Njegov životni put, prekinut u ranim dvadesetima, svjedočanstvo je o nevjerojatnoj hrabrosti hrvatske mladosti koja je školske klupe i fakultetske amfiteatre preko noći zamijenila rovovima.

Kultura sjećanja opstaje samo ako neprestano oživljavamo priče o onima koji su za našu slobodu dali ono najvrjednije. Franko Lohajner bio je upravo to – simbol mladića pred kojima je stajala blistava budućnost, a koji su bez kalkulacija odabrali obranu domovine.

Mladić pred kojim je stajao svijet

Franko je bio iznimno inteligentan i darovit mladić. Odrastajući na Kvarneru, po završetku srednje škole bio je među prvima na upisnoj listi za Ugostiteljski fakultet u Rijeci. No, umjesto indeksa i studentskog života, njegova je mladost imala drugačiji scenarij. Svoje fakultetske obveze stavio je na čekanje jer se morao odazvati pozivu u JNA, koju odslužuje do konca 1990. godine.

Nakon izlaska iz JNA, svjestan burnih političkih previranja i nadolazeće agresije na Hrvatsku, Franko se odmah politički aktivira. Njegovo srce i domoljublje nisu mu dopuštali da mirno promatra kako se nadvijaju tamni oblaci nad njegovom domovinom.

Od Rakitja do vukovarskih heroja

U jesen 1991. godine, kada su bitke u Hrvatskoj dosezale svoj vrhunac, ovaj mladi Opatijac donosi sudbonosnu odluku. Kao dragovoljac kreće prema istočnoj Slavoniji, sa željom da pomogne u obrani Vukovara. Zbog strogog obruča i pada grada, u sam Vukovar ne uspijeva ući, ali se ne vraća kući. Pristupa legendarnoj 204. vukovarskoj brigadi (okupljenoj u Rakitju) i time neraskidivo veže svoj ratni put s preživjelim vukovarskim herojima.

Zajedno sa svojim vukovarskim suborcima, Franko prolazi teška ratišta, uključujući i borbe u zadarskom zaleđu, pokazujući iznimnu srčanost i vojničku vještinu.

Kobni 10. travnja na Kupresu

U proljeće 1992. godine, ratni vihor seli se i na prostor Bosne i Hercegovine. Franko sa svojom postrojbom odlazi u obranu Kupresa. Za pripadnike 204. brigade, 10. travnja 1992. bio je jedan od najcrnijih dana.

Tog je dana Kupres obavila teška i gusta magla, a vidljivost je bila minimalna. U strahovitom napadu oklopnih snaga i tenkova neprijatelja, Franko i njegovi suborci našli su se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Prema svjedočanstvima suboraca, boreći se do zadnjeg trenutka i na prvoj crti vatre, Franko Lohajner poginuo je od neprijateljske granate iz tenka, nakon što je i sam pružio žestok otpor iz ručnog bacača.

Evo svjedočanstva Drage Stanića o tom danu (pripadnik Studenstske bojne koja je branila Kupres):

” Svanuo je taj 10. travnja. Bili smo na položajima. Vrijeme se pogoršavalo, počeo je padati snijeg. Iz pravca Kupresa smo ugledali kolonu tenkova. Naši su! – govorili smo i tomu se nadali. Sve dok iz prvoga tenka nije suknuo plamen i ta granata je raznijela jedan od bagera koji su utvrđivali naše položaje kod benzinske crpke u Kupreškome polju. Tada je nastao pakao! Stotine granata je padalo po našim položajima. Tenkovi su uništili i benzinsku crpku i sva vozila dolje i naše pripadnike koji su iz pravca Šujice i Tomislavgrada pokušavali doći u pomoć te Vukovarce koji su na tome dijelu bojišnice izginuli (među njima su bili i sin Blage Zadre, Robert te heroj Andrija Marić i još mnogo hrabrih junaka koji nakon pakla Vukovara nisu preživjeli pakao Kupresa).“

Uz Franka, na Kupresu je tog dana poginula cijela jedna plejada heroja 204. brigade, među kojima su bili Andrija Marić, Robert Zadro, Anton Brkan, Dražen Kiš, Zdenko Marjanović, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Marek Pamula, Leon Ogorodnikov, Vasil Šapirov i Giat Bandanev.

Povratak kući i trajno sjećanje

Priča o Franku Lohajneru dobila je svoj bolni, ali dostojanstveni epilog tek godinama kasnije. Nakon dugog traženja i neizvjesnosti, njegovi posmrtni ostaci identificirani su uz pomoć DNA analize na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu. Svoj konačni mir Franko je pronašao 7. ožujka 2001. godine, kada je uz najviše vojne počasti pokopan na groblju u Klani.

Danas, njegovo ime stoji uklesano na spomen-ploči u holu sportske dvorane “Marino Cvetković” u Opatiji, rame uz rame s ostalim opatijskim braniteljima koji su položili živote na oltar domovine.

O Franku je na svom blogu pisala Marija Juračić:

„Franko je bio srčan mladić. Istovremeno i blag i strastven i sve što je činio, činio je sa srcem. Tako je volio i tako je radio. Nije mu bilo teško u ljetnim mjesecima nositi prtljagu turista za napojnicu, ali je nalazio vremena i za djevojke i društvo prijatelja. U tim zbunjujućim vremenima, on je dobro znao što želi učiniti”, navodi Marija Juračić.

Prisjećajući se Franka Lohajnera na dan njegovog rođenja, ne sjećamo se samo jednog tragično ugašenog mladog života. Slavimo nevjerojatnu snagu duha dečka s Kvarnera koji je svoj neostvareni studentski san i miran život na obali zamijenio maglovitim, krvavim stazama Kupresa, postavši tako trajnim simbolom onoga što znači bezuvjetno voljeti svoju domovinu.