Na današnji dan, 26. travnja 1992. godine, blagdanski mir Malog Uskrsa u Srednjoj Bosni brutalno je prekinut. Napad velikosrpskih snaga i zrakoplovno bombardiranje od strane tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Vitez i Busovaču nisu bili samo vojni udari na civile, već i nedvosmislen znak da se oružana agresija nezaustavljivo širi cijelim prostorom Bosne i Hercegovine.

Kultura sjećanja nije samo puko bilježenje datuma iz prošlosti; ona je moralna obveza prema svima onima čiji su životi nepovratno promijenjeni ili izgubljeni u vihoru rata. Tog 26. travnja 1992., umjesto obiteljskih okupljanja i proslave Malog Uskrsa, stanovnike Viteza, Busovače i okolnih mjesta probudile su detonacije i zvuci sirena.

Iluzija mira raspršena u trenu

Iako je rat već uvelike bjesnio u susjednoj Hrvatskoj, a napetosti u Bosni i Hercegovini rasle iz dana u dan, mnogi su se nadali da će Srednja Bosna ostati pošteđena najgorih razaranja. No, zrakoplovi JNA koji su se tog proljetnog dana obrušili na Lašvansku dolinu raspršili su svaku iluziju o mirnom rješenju krize.

Bombe koje su pale na Vitez i Busovaču bile su jasna poruka – radilo se o pažljivo planiranom širenju velikosrpske agresije koja nije birala ciljeve. Infrastruktura, civilni objekti i nevini životi našli su se na udaru vojne sile koja je do jučer tvrdila da “čuva mir”. Ovi napadi izazvali su šok i nevjericu među lokalnim stanovništvom, ali su istovremeno bili i bolan poziv na buđenje i organiziranje obrane vlastitih domova.

Važnost pamćenja za buduće generacije

Danas, više od tri desetljeća kasnije, sjećanje na 26. travnja 1992. godine blijedi u široj javnosti, ustupajući mjesto nekim drugim, kasnijim ratnim tragedijama koje su obilježile ovaj kraj. Ipak, preskakanje ili zaboravljanje ovog datuma znači brisanje važnog dijela povijesne istine. Napad na Vitez i Busovaču bio je jedan od ključnih okidača koji su pokazali prave namjere agresora u Bosni i Hercegovini.

Mali Uskrs 1992. godine ostaje trajno urezan u kolektivno pamćenje Srednje Bosne. Neka nam sjećanje na taj dan bude podsjetnik na cijenu slobode i važnost čuvanja povijesne istine – ne da bismo živjeli u prošlosti, već da bismo gradili bolju, sigurniju budućnost u kojoj se ovakvo zlo više nikada neće ponoviti.