- Da bi rat bio završen, agresor mora biti poražen. Mogu razumjeti da glumac koji je stekao svjetski ugled i slavu nema potrebu demantirati izmišljotine pojedinih opskurnih tabloida, ali ovdje je u pitanju puno više od toga - poručio je Gugo Ante Gugo, hrvatski novinar i publicist te autor knjige "Oluja" osvrnuo se na otvoreno pismo Rade Šerbedžije Ministarstvu hrvatskih branitelja. Podsjetimo, glumac se našao na udaru kritika zbog izjava o ratu na press konferenciji u Beogradu. Izjave je demantirao, a u pismu Ministarstvu branitelja istaknuo je da je odvjetnik Ćedo Prodanović Ministarstvu poslao snimku s konferencije kako bi demantirao pogrešne napise. - Vaša ishitrena i opasna objava o mojim navodnim izjavama koja je preuzeta iz žute štampe jedne strane države izazvala je pravu lavinu ogorčenja u hrvatskim medijima i vi ste me stavili u krajnje neugodnu i opasnu situaciju u kojoj se moram opravdavati za nešto što nisam nikada mislio, rekao, niti učinio. - među ostalim, napiso je Šerbedžija. Gugo je zatim poručio glumcu da je nekoć pozivao UN da zaustavi ubijanje, a tada je minista Tomo Medved već dva puta bio ranjavan. Njegovo otvoreno pismo Radi Šerbedžiji prenosimo u cijelosti: "Pročitao sam Vaše pismo koje ste uputili Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske. U njemu tvrdite da je „žuta štampa“ izmislila Vaše riječi koje se tiču i hrvatskih branitelja, te prosvjedujete što iz ministarstva nitko nije odgovorio na dopise Vašeg odvjetnika u kojem sve to demantirate. Reklo bi se, onako, na prvi pogled, da odgovorni u Ministarstvu branitelja nisu postupili baš korektno. Kažem, reklo bi se i to samo na prvi pogled. Kad zagrebemo malo po površini, cijela priča dobije malo drugačije obrise. Pa, krenimo redom. Na N1 televiziji ste demantirali to što Vam je stavljeno u usta, ali tek nakon što je reagiralo Ministarstvo hrvatskih branitelja. Zašto prije toga niste imali potrebu reći kako bi „bilo glupo da tako govorite o hrvatskim braniteljima“?! Mogu razumjeti da glumac koji je stekao svjetski ugled i slavu nema potrebu demantirati izmišljotine pojedinih opskurnih tabloida, ali ovdje je u pitanju puno više od toga. Ovdje je u pitanju Vaš stav spram Republike Hrvatske, Vaš stav spram ratova, Vaš stav o tome tko je bio agresor, a tko žrtva. Da, gospodine Šerbedžija, mene zanima Vaš stav o ratovima jer ja nimalo ne vjerujem Vašoj slatkorječivosti i tvrdnjama da ste mirotvorac. Naime, mirotvorci završavaju ratove, a Vi ovaj naš, hrvatski, obrambeni, kojeg ponosno zovemo Domovinski rat održavate na životu. Naime, da bi rat bio završen, agresor mora biti poražen, a da bi se to dogodilo mora biti savršeno jasno tko jest agresor. Trebam li Vas gospodine Šerbedžija podsjećati na to kako ste reagirali prije nekoliko dana kad Vas je gospodin Tihomor Ladišić s N1 televizije zamolio da jasno kažete tko je u Domovinskom ratu bio agresor? Zaprijetili ste da ćete izaći iz studija umjesto da jasno odgovorite. Da ste tada rekli tko je bio agresor u Domovinskom ratu, vjerujem da više nikad nitko ne bi posumnjao u to da iskreno prihvaćate Hrvatsku kao svoju domovinu. Eto, spomenuh iskrenost, a upravo to je problem kod Vas, gospodine Šerbedžija. Vi u svojem otvorenom pismu kažete da ste sin hrvatskog partizana. Kažete i da ste kao mladi student javno istupali protiv partijskog jednoumlja, da ste pokazivali interes za Informbiro, za Goli otok... Rekao bi čovjek da ste pokazivali interes za političke stranputice iz kojih se izrodila Jugoslavija. Vjerovat ću Vam na riječ. Možda ste stvarno pokazivali interes za to, ali mislim da ništa niste razumjeli. Vi kao dijete hrvatskog partizana očito ni danas ne razumijete da su hrvatske partizane antifašiste koncem II. svjetskog rata porazili jugoslavenski komunisti. Da biste to mogli razumjeti morali biste imati realan odmak od politike jugoslavenstva. Događaji od prije dvije godine na Brijunima govore mi da ste Vi zarobljenik te nadnacionalne ideje. Sjećate li se predstave o Gavrilu Principu? Novi list je za nju objavio pompoznu najavu: „ Već ovog petka, 11. srpnja, na istom mjestu, kao glavna poslastica ovogodišnjeg »Ulyssesa«, slijedi hrvatska premijera predstave »Mali mi je ovaj grob« po istoimenom dramskom tekstu jedne od najpoznatijih suvremenih dramskih autorica Biljane Srbljanović, u režiji sarajevskog redatelja Dine Mustafića.“ Dalje je u tekstu pisalo da će poslije predstave biti održan okrugli stol na temu „Gavrilo – terorist ili borac protiv imperijalizma?“ Naravno, sve je održano u produkciji Vašeg teatra Ulysses. Tog ljeta u Dubrovniku je održan veliki skup posvećen stotoj obljetnici početka I. svjetskog rata. Bili su tamo državnici skoro cijele demokratske Europe. Oni nisu imali sumnje oko toga je li Gavrilo Princip bio revolucionar ili terorist. Njihovo mišljenje odudaralo je od onoga što ste na Brijunima pričali Vi i Vaši sugovornici i što je bila poruka predstave Biljane Srbljanović. Kako vjerovati Vama gospodine Šerbedžija? Kažete da bi bila glupost kad biste hrvatske branitelje nazvali kriminalcima, a opet, radije biste izašli iz televizijskog studija nego otvoreno i jasno rekli od koga su hrvatski branitelji morali braniti svoju zemlju. Vi se skrivate iza svojeg mirotvorstva, pa kažete: „Devedesetih godina kada je počelo zveckanje oružjem i razbuktali se nacionalizmi koji su očigledno vodili u krvoproliće, digao sam svoj glas. Na brojnim mirovnim koncertima, tribinama, skupovima i akcijama, često sam bio sa samo šačicama ljudi koji su pokušavali spriječiti užas koji je dolazio. I upravo zbog takvog mog mirotvornog angažmana postao sam trn u oku svim ostrašćenim nacionalistima i ratnim huškačima, i krenula je teška medijska kampanja protiv mene, s izmišljenim pričama, izjavama i tobožnjim mojim stavovima. Sve je kulminiralo kada sam na mirovnom skupu u Sarajevu, gdje sam se zatekao zbog promocije moga i Montenova albuma, uputio poruku svijetu i Ujedinjenim nacijama da hitno šalju svoje mirovne snage i da spriječe rat koji će inače ovdje početi.“ Faktografski gledano, sve što ste napisali točno je. Od riječi do riječi, samo što najvažnije činjenice niste spomenuli. Kad se događalo sve ovo o čemu pričate? Kad je bio taj mirovni skup u Sarajevu i što se na njemu dogodilo? Tko je na koga pucao tada? Vidite, gospodine Šerbedžija, kad ste Vi iz Sarajeva zvali UN da spriječi krvoproliće, današnji ministar hrvatskih branitelja, general Tomo Medved, do tada je bio već dva puta ranjavan. Zašto ste čekali toliko dugo? Zašto niste zavapili i zatražili pomoć kad je granata JNA pogodila Gradsku knjižnicu u Vašim Vinkovcima i kad je izgorio knjižni fond u kojem su bili i neki originalni rukopisi neprocjenjive vrijednosti? Ako danas ne želite na televiziji pričati o tim vremenima, zašto ste šutjeli onda kad je JNA napadala Vašu domovinu Hrvatsku i kad je razarala grad u kojem ste odrasli?! Vi danas pišete generalu Medvedu i kažete mu da Vas on dovodi u opasnost?! Dragi gospodine Šerbedžija, ako ste u nekakvoj opasnosti onda ste se u nju sami doveli. Ako ste odlučili baviti se političkim i povijesnim temama, onda ne možete tvrditi da o tome nemate stav. U stvari, možete, ali tada Vam nitko neće vjerovati. Ne znam s koje to moralne ili bilo kakve druge pozicije Vi tražite da Vam vjerujemo kad odbijate govoriti otvoreno i iskreno. Zar zbog Vaših neospornih umjetničkih dosega, odnosno glumačkih uspjeha? Ne gospodine Šerbedžija, to što ste vrhunski glumac ne može utjecati na prosudbu o tome da niste iskreni kad govorite o političkim temama. Ponovit ću još jednom; rat može biti završen samo kad agresor bude poražen. Da bi agresor bio poražen, on mora biti poznat. Izbjegavati javno imenovanje agresora znači produžavati ratnu agoniju. Pokušavati agresiju opisati kao građanski rat, također znači produžavanje rata. Tvrditi da su kriminalci izlazili iz zatvora kako bi išli u rat, a baš to ste Vi rekli na Sajmu knjiga u Beogradu, ali ne reći jasno na koga se to odnosi, izjednačavanje je napadača i žrtve. Agresora i žrtvu se nikad ne može izjednačiti, osim ako želite da rat i dalje traje i da u njemu svi budu isti. U našem Domovinskom ratu nikad nismo svi bili isti. Da Vi to ne shvaćate vidi se i iz pisma kojeg ste uputili Ministarstvu branitelja. Kažete da ste na mirovnom skupu u Sarajevu uputili apel da se pokuša spriječiti rat. Gospodine Šerbedžija, Vi ni sad ne kažete koga je trebalo zaustaviti, tko je započinjao rat, ne govorite tko je koga ubijao. Zar niste znali da je Republika Hrvatska tada već bila međunarodno priznata država? Zar niste znali da je Jugoslavenska narodna armija bila agresor? Kažete Vi gospodine Šerbedžija da Vas stalno povlače po medijima pred neke izbore ili zbog nekih drugih dnevnopolitičkih potreba. Je li baš tako? Tko Vas je natjerao da se idete baviti Gavrilom Principom na Brijunima i da poslije te predstave pričate kako Vam se činilo da čujete kako kuca srce mladog revolucionara... Gospodine Šerbedžija, na kraju ovog osvrta na Vaše pismo koje ste uputili Ministarstvu branitelja mogu reći još samo jedno – Vi ste zaista izvrstan glumac!"   PRISJETIMO SE OTVORENOG PISMA MINISTRU TOMI MEDVEDU: Vaša ishitrena i opasna objava o mojim navodnim izjavama koja je preuzeta iz žute štampe jedne strane države izazvala je pravu lavinu ogorčenja u hrvatskim medijima i vi ste me stavili u krajnje neugodnu i opasnu situaciju u kojoj se moram opravdavati za nešto što nisam nikada mislio, rekao, niti učinio. 1975. godine Miroslav Krleža došao je u teatar ITD da vidi moju monodramu «Moj obračun s njima», koju sam napravio i sastavio od njegovih pjesama, proznog djela «Izlet u Rusiju» i političkih eseja, u kojima se obračunavao s kompleksnim odnosima na Balkanu govoreći o ljudskoj gluposti kao svemirskoj sili nad nama i o pogašenim svjetlima u balkanskim krčmama iz kojih nas vječno vrebaju mrakovi, primitivizam i krvoprolića. Nakon predstave sjedio je u mojoj garderobi i dugo šutio. Vjerojatno je, shvaćajući što je to mene, tada mladog glumca, toliko uznemiravalo u toj našoj stvarnosti. Zatim mi je rekao rečenicu koje se uvijek sjetim kada se nađem na nišanu nekih ozlojeđenih i ratobornih ljudi: «Sviraš ti na violini, mali moj, ali zapamti - tvoj život će biti borba s divljim zvijerima!» Nisam tada shvaćao proročku dubinu njegovih riječi. Ali mi se sada, kada se bližim godinama koje je Krleža u to vrijeme imao, vraćaju te njegove riječi upozorenja, a i šutnja u kojoj je proveo zadnjih dvadeset godina. U životu sam izabrao put umjetnosti, ali se neminovno na ovim našim prostorima miješala politika u moj život. Bio sam jedan od onih umjetnika koji je uvijek izražavao svoje mišljenje, stavove i reagirao na razne nepravde i probleme s kojima se nosilo društvo u kojem sam živio. 1971. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu održao sam govor u kojem sam branio Miku Tripala i napao birokratski boljševički partijski sistem SK Hrvatske. Zbog toga sam godinama imao ozbiljnih problema s političkim vlastima u Hrvatskoj. Kao mladog čovjeka intrigirala su me pitanja Golog otoka i Informbiroa, partijskog jednoumlja, jednopartijski sistem, protekcije, veze, nepravde. Devedesetih godina kada je počelo zveckanje oružjem i razbuktali se nacionalizmi koji su očigledno vodili u krvoproliće, digao sam svoj glas. Na brojnim mirovnim koncertima, tribinama, skupovima i akcijama, često sam bio sa samo šačicama ljudi koji su pokušavali spriječiti užas koji je dolazio. I upravo zbog takvog mog mirotvornog angažmana postao sam trn u oku svim ostrašćenim nacionalistima i ratnim huškačima, i krenula je teška medijska kampanja protiv mene, s izmišljenim pričama, izjavama i tobožnjim mojim stavovima. Sve je kulminiralo kada sam na mirovnom skupu u Sarajevu, gdje sam se zatekao zbog promocije moga i Montenova albuma, uputio poruku svijetu i Ujedinjenim nacijama da hitno šalju svoje mirovne snage i da spriječe rat koji će inače ovdje početi. U izvješću zagrebačkog TV Dnevnika puštena je videosnimka bez mog govora, ali je spiker rekao da je to izgleda zadnji pokušaj Šerbedžije da spašava Jugoslaviju. Beogradski TV Dnevnik cinično je prenio da je izgleda Šerbedžija odabrao stranu... muslimansku. To je samo jedan primjer kako se medijima manipuliralo i kako je glas razuma bio uzaludan. Rezultiralo je time da sam postao dežurni krivac i neprijatelj i jednog i drugog naroda. U Zagrebu prijetnje, u Beogradu prijetnje i pucanje iz pištolja. Postao sam, kao i moj stari Krleža, dvostruki izdajnik. U Beogradu prodana duša i smeće s jugoslovenskog đubrišta, kako me je titulirala Mira Marković, a u Zagrebu Miloševićevac i četnik. A ja sam bio i ostao sin hrvatskog partizana. Moja misija mirenja i sprječavanja rata postala je besmislena, a kako je moje lice bilo i suviše prepoznatljivo i mnoge ljude provociralo, postalo mi je nemoguće živjeti u mojoj zemlji i otišao sam. Uslijedile su godine rata i stradanja tisuća ljudi. Naravno da poštujem svakoga tko je branio svoj dom, sve istinske heroje i sve stradalnike. Takvih je mnogo i cijena rata je zastrašujuća. Medijske spletke i igre oko moga imena su se i poslije rata nastavljale, a neke se gotovo planski ponavljaju, obično prije nekih izbora ili političkih skandala, pa se u nedogled ponavljaju laži, na primjer o tome da sam u zimu 1991. snimao film u razrušenom Vukovaru. I uzalud moj demantij svih ovih godina. Pa, evo, i sada se opet priča ponavlja. Ja uistinu u svome intervjuu na Beogradskom sajmu knjiga nisam ni jednom riječju spomenuo Domovinski rat, hrvatske branitelje, hrvatske generale niti Haag. Od brojnih medija koji su bili prisutni samo je nekolicina žute štampe iskrivila moje riječi. Na osnovu toga Ministarstvo branitelja je nesmotreno i bez provjere autentičnosti poslalo priopćenje javnosti u kojem me se difamira. Na pisanje portala i žute štampe već dugo ne reagiram. Ali smatram da je ovo neodgovoran postupak jedne državne institucije. Ja čitav svoj život u teškim vremenima u kojima smo živjeli i kroz koja još uvijek prolazimo želim spajati ljude i nadam se da ćemo jednoga dana izaći iz krugova nasilja i stradanja u koja nas je naša povijest utopila. To neke iritira, ali uvjeren sam da Hrvatska ide prema građenju jednog slobodnog i demokratskog društva u kojem će neke nove generacije sretnije rasti. Što se mene tiče, usprkos svemu, izgradio sam nekoliko karijera s kojima sam zadovoljan, stekao prijatelje na koje sam ponosan, a publika koja me je kroz sve ove godine pratila zna da nema potrebe da Ministarstvo branitelja ikoga brani od mene. I umjesto da se Ministarstvo obračunava sa mnom, korisnije bi bilo da sve svoje kapacitete usmjeri na brojne probleme branitelja i hrvatskog naroda. I da svi zajedno gradimo ovdje jedan bolji i sretniji život. Poštovanje, Rade Šerbedžija