Sjećanje je ponekad gadna stvar. Danas obilježavamo rođendan Republike kojeg je uveo upravo SDP 2002. godine i da apsurd bude potpun upravo su 'Račanovi' toga dana 1991.godine u Saboru bili protiv Deklaracije o hrvatskoj neovisnosti! Premda Hrvatska ove godine proslavlja 24. godišnjicu svoje “državnosti”, ovo će biti tek 14. put da hrvatski građani 25. lipnja ne rade, odnosno da obilježavaju dan koji je tek naknadno – 10 godina nakon što se zaista i dogodio – postao državni blagdan. U povijesnim udžbenicima ostaje zapisano kako je toga dana 1991. godine Hrvatski sabor izglasao Deklaraciju o samostalnosti Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i inertnosti svjetske diplomacije, Hrvatski je sabor proglasio Republiku Hrvatsku, do tada u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je pokrenula postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje. Međutim, izglasavanje Deklaracije narušila je činjenica da su se takozvani reformirani komunisti, odnosno zastupnici današnjeg SDP-a koji su se tada zvali Stranka demokratskih promjena izjasnili protiv te odluke. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta. Nekoliko sati kasnije identičnu je odluku donijela i slovenska skupština čime je bivša država i formalno pravno prestala postojati. No, međunarodna zajednica nije odmah prihvatila raspad Jugoslavije, te je cijeloj bivšoj Jugoslavniji nametnula prvo embargo na uvoz oružja čime su neovisne republike prepuštene na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji, pa je JNA prvo napala Sloveniju, a 3. srpnja jugoslavenski tenkovi ušli su u Baranju čime je započela četverogodišnja okupacija trećine hrvatskog teritorija u kojoj će biti ubijeno na tisuće Hrvata i drugih ne Srba dok će deseci tisuća ljudi biti prognani. U svom govoru, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je kazao kako Hrvati više ne mogu živjeti u zajedničkoj državi, u kojoj “postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom”. – S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašava samostalnom i suverenom državom te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta.” No uslijedio je tromjesečni moratorij na odluku o samostalnosti jer je to 7.srpnja zatražila tadašnja Europska zajednica (danas EU) pokušavajući jugokrizu riješiti mirnim putem. Tako je odluka iz lipnja postala pravomočnom tek 8.listopada kada je Hrvatska i međunarodno pravno postala neovisna država. Upravo zato danas jedan te isti događaj obilježavamo dva puta – danas i osmog dana u listopadu. To je povijest. Škrabalov dan Međutim, prvih deset godina hrvatske neovisnosti, u godinama rata i poraća, ili bolje rečeno, u vrijeme vladavine prvog hrvatskog predsjednika, “rođendan” RH bio je 30. svibnja – točnije dan kada je 1990. konstituiran prvi višestranački Sabor. Taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države jer je zapravo označio ozakonjenje dvostruko potvrđene političke volje hrvatskih građana (na slobodnim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. te na referendumu 19. svibnja 1991. na kojemu je 94 posto građana glasovalo za neovisnost). Kao takav, smatrao je Tuđman, taj je dan bio dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje nove hrvatske države, te najprikladniji dan za najveći državni blagdan. I tako je bilo sve do 2002., kada je nova vlast predvođena SDP-om, a na prijedlog pokojnog “liberala” Ive Škrabala zaljubljenika u holivudske, posebno porno filmove, jedan rođendan zamijenila s čak dva druga. Umjesto 30. svibnja Dan se državnosti premjestio na 25. lipnja (kada je Sabor donio odluku o raskidu svih sveza sa SFRJ), a uz njega se uzročno-posljedično nadovezuje i 8. listopada, kada je na tu odluku istekao moratorij. Tragično kao i sve što se događa u ovih 24 godina hrvatske samostalnosti, 30. svibnja više nije državni blagdan, nego samo tzv. Dan sjećanja, odnosno Dan Hrvatskog sabora, kada zastupnici smiju i ne raditi i kada smiju popiti i pojesti više nego inače. Ipak taj dan je do danas ostao u srcima hrvatskog puka. Povijesne “zbiljnosti” I danas, 24 godina kasnije i 14 godina otkako ga slavimo, ovakav Dan državnosti predstavlja u neku ruku ipak “neželjeno čedo”, pa je vrlo izvjesno kako će eventualnim povratkom HDZ-a na vlast biti vraćen i ‘stari’ Dan državnosti. I što je zapravo ostalo od dana kojeg smo sami diskreditirali? Danas, 20 godina kasnije, cinici će kazati kako je sve prožeto simbolikom. Uz zgradu Ine u Šubićevoj, u čijim su podrumima hrabri zastupnici donijeli odluku o razdruživanju 08.10.1991., stoji ploča omeđena živicom i ružama s natpisom: “U ovoj zgradi Hrvatski sabor donio je 8. listopada 1991. povijesnu odluku o raskidu državno-pravnih sveza s bivšom državom”. Zna se u čijem je vlasništvu danas INA, pa se povijest hrvatskog vazalstva (na ovaj ili onaj način) opet ponavlja. Danas, 20 godina kasnije, ništa više nije kao tada. Današnje mlade generacije sve manje znaju o tim vremenima, ratu, teškoj borbi za osamostaljenje. Danas se borimo kako preživjeti u slobodnoj Hrvatskoj, i Hrvatska je danas toliko “naša” i samostalna koliko je i sama ta Ina – naša i hrvatska! Hrvatska je zahvaljujući tim danima ostvarila tisućljetne snove o državnosti, ali se isto tako izgubila u pretvorbenoj i postpretvorbenoj pljački pa ni danas, dva i pol desetljeća kasnije, nažalost, ne živimo mnogo bolje nego te ratne 19’91. Kako bilo, 25.lipanj ostaje blagdan i neradni dan sve dok netko ne odluči drukčije. I još nešto. Mnogi narodi svijeta obilježavaju svoje nacionalne rođendane. Amerikanci imaju svoj Dan nezavisnosti, kada doslovce nema mjesta i kuće na kojoj nije istaknuta zastava ili neki drugi nacionalni simbol. U Hrvatskoj će za ovaj dan biti tek koja zastava na državnim ustanovama i na pokojoj kući. Francuzi svoj nacionalni praznik, Dan pada Bastilje, uvijek, pa čak i u najtežim kriznim vremenima, obilježavaju velikim paradama. Mi ćemo svoj jubilarni dan obilježiti tek polaganjem vijenaca i jednim svečanim prijemom za “vrhušku”. Blagdana kojeg Hrvati nikada nisu prihvatili Nasuprot danu kojeg danas “slavimo” stoji istina, točnije povijesna priča o starom Danu državnosti, koji se zbio 30. svibnja 1990. Toga je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata. Dan je bio sunčan i svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Dio video dokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje 200 tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli povijesni trenutak kakvih u Hrvata i nema baš nešto puno. Kako bilo, ovo bi mogao biti jedan od posljednjih Dana državnosti koji ćemo obilježiti 25.lipnja. I biti će zanimljivo vidjeti hoće li se “preobraćeni” premijer Zoran Milanović koji je zadnjih dana “pronašao” Franju Tuđmana i domoljublje prisjetiti kako su “njegovi” na današnji dan prije 24.godine bili protiv hrvatske neovisnosti. Tek radi povijesne zabilježbe.