‘Pokojnog Lalu ismijavali su klinci koji barut nisu omirisali!’

09.11.2015. 18:33:38

Prisjećanje na iločkog Tigra, junaka u borbi za slobodu: "Ne znam što se rojilo u toj sremačkoj glavi osim krikova ubijenih klinaca s kojima je ratovao. Ipak, ti krikovi koje je Lala utapao u alkoholu nikad nisu doprli do ušiju onih kojima je bila dužnost pobrinuti se za ovog tihog i samozatajnog junaka Domovinskog rata", naglasio je Domagoj Jurčić Sremac, potresen smrću iločkog Tigra Braniteljski svijet se prije pola godine zavio u crno. Da je malo više pravde prema istinskim junacima Domovinskog rata, cijela bi Hrvatska tog 20. svibnja 2015. oplakivala stožernog narednika i velikog Tigra Stevicu Pavlinija, koji je za svoje prijatelje i suborce bio – Lala. Iako su prošli mjeseci od Laline smrti, na blagdan Svih svetih mnogi su ga se ipak sjetili. Ovaj hrvatski junak okončao je svoj život, po ogorčenim riječima njegovih prijatelja, “kao pas”, a bio je i više nego čovjek. Otplaćujući tuđe dugove umro je utapajući svoju tugu u alkoholu kojim je htio oglušiti se na krikove svojih mrtvih suboraca. Smrt ga je zatekla u njegovoj maloj kućici u Iloku… Od ljudi koji su mu do kraja pokušali pomoći doznajemo da je Lala potekao iz disfunkcionalne obitelji, pa je tako od malih nogu prošavši kroz domove postao institucijsko dijete. U rat je, kažu, otišao bez sekunde razmišljanja i na bojišnicama je sa svojim Tigrovima dao cijelog sebe, kao da se za nešto htio odužiti. “Spasio si stotine života, našao mir za kojim si čitav život tragao” Suborci su oplakivali preminulog Tigra: “Dragi brate, nadamo se da si sada našao mir za kojim si čitav život tragao… Spavaj mirno s anđelima…” Lalinu smrt izrazito je teško primio vukovarski Tigar Domagoj Jurčić Sremac. Dok nam je kazivao o pokojnom Lali, njegova se tuga miješala s ljutnjom prema bešćutnom državnom aparatu koji ga je, gledajući kako tone, jednostavno napustio. “Naš Lala je od društvene ništice došao do statusa heroja u hipu, a okončao je kao žrtva rata, žrtva parazitske okoline, te ponajprije sustava koji je zanemario brigu za čovjeka, za ljude koji su sustav stvorili… Znam da bi sada odgovorni iz rukava istresli niz razloga za takav kraj: obiteljsko naslijeđe, maloljetnu delikvenciju, boravak u KPD-u, alkohol… Sve samo kako bi umanjili lik i djelo našeg prijatelja te skrili demone koji su se naselili duboko u njegovu dušu, odnosno pilatovski oprali ruke i rekli – dali smo mu stan, dali smo mu mirovinu, što biste još htjeli?!Zanemarili su ono najvažnije, zanemarili su čovjeka i njegovu potrebu za radom i stvaranjem, njegovu potrebu za pripadnosti nečemu, jer kada život provedeš u sustavu teško je izvan njega funkcionirati” – rekao je potreseni Sremac. Stevica Pavlini – Lala bio je veliki ratnik. Mnogi tvrde kako je najteži trenutak ratne Hrvatske za njega možda bio i najsretniji u životu. Bio je odvažan i njegovi su ga momci slijedili. Priča o Lalinom podvigu na “Bezimenom visu”, jednoj od čuka Južne bojišnice, samo je mali dio ratnog puta pokojnog iločkog heroja. “Negdje u ovo vrijeme prije 23 godine zamalo smo izgubili ključan položaj na Južnom bojištu. Od cijele njegove grupe Lala je ostao sam s dijelovima tijela najboljeg prijatelja po odori… Sjurio se na četnike i u tom suludom pohodu, u kojem je vjerojatno htio istovremeno osvetiti mrtve prijatelje i biti ubijen, odbio je napad i zadržao položaj vjerojatno ni sam svjestan da je spasio stotine života” – potvrđuje taj događaj Domagoj Jurčić Sremac i dodaje: “Nije sanjao mrtve. Mučili su ga njihovi krikovi!” “Imao sam tu čast da mi se samozatajni Lala nakratko povjeri. – “Ne sanjam mrtve”, kazao je, “ali ne mogu spavati zbog njihovih krikova”! “On je zbog ranjavanja kralježnice bio umirovljen i stambeno osiguran, ali s vremenom je spao na kućicu u Iloku. Tamo je počeo kopniti, opterećen ratnim sjećanjima i tuđim ratama kredita. Odao se alkoholu. Mi, njegovi suborci, učinili smo sve kako bismo mu pomogli i nekako ga natjerali na liječenje. Ali opirao se. Sada mi se čini da je svjesno izabrao smrt. Osjećam ipak određenu ljutnju jer je Lala propadao naočigled institucija koje su mu, smatram, trebale zahvaliti na način da mu pomognu. Nikakva psihosocijalizacija, nikakva rehabilitacija… Nitko nije imao sluha za krike u Lalinoj glavi koje je utapao u alkoholu. Ništa za čovjeka koji je za Hrvatsku dao sve. Jednostavno, prelako su ga se odrekli. Svoj život je naš brat Lala okončao malo niže negoli ga je počeo, povlačeći se u alkoholnim izmaglicama lutajući ulicama svoga grada uglavnom sam, tek tu i tamo u društvu nekolicine svojih suboraca, nakratko izvlačeći podsmjehe bahatih klinaca i tipova koji nisu omirisali barut” – kazao je Sremac, koji je potaknut tužnim Lalinim krajem odlučio s nama podijeliti svoju zamisao. Izgraditi Dom umirovljenika za “odbačene sinove”! “Imam stanovitu potrebu zamoliti svoje prijatelje da pokrenemo inicijativu za otvaranje Doma umirovljenika za naše suborce gdje bi, u skladu s mogućnostima, provodili radne i okupacijske terapije s tim da bi zaposlenike regrutirali ponajprije iz naših redova. Smatram da mi sami možemo sami sebi ponajviše pomoći s jednim dobrim, kvalitetnim, ljudskim pristupom, a prije svega povjerenjem koje već imamo iz dana kada smo glavom jedan za drugoga jamčili” – naglasio je Tigar iz Vukovara, svjestan da je Hrvatska sve više mjesto “odbačenih sinova” za koje hrvatske ustanove imaju sve manje sluha. Dodao je i kako je Lalinu smrt najbolje komentirao jedan zajednički prijatelj, i to riječima: “Da je 100 godina bio u ratu, preživio bi. Ali u miru nije nikako mogao!” Ivica Novak, Lalin suborac i blizak prijatelj, kratko je kazao: “Bio je potpuno izgubljen na kraju. Lala… Jako dobar čovjek koji je bio najgori sam za sebe. Umro je a da nije otplatio tuđe rate kredita. Ipak, najteže mi pada što je taj veliki čovjek i veliki branitelj postao predmet ismijavanja. Kad bi oni samo znali kakav je borac bio!” – kazao je Novak.

Autor: