Hoće li se otvoriti vrata zatvora? Rasprava o puštanju Ratko Mladić ponovno uzburkala javnost

Dok iz Srbije sve glasnije dolaze zahtjevi da se teško bolesnog ratnog zločinca pusti na slobodu, otvara se jedno od najosjetljivijih pitanja suvremenog međunarodnog prava: može li zdravstveno stanje biti razlog za prekid izdržavanja kazne za najteže zločine protiv čovječnosti?

Ratko Mladić, pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida i drugih zločina počinjenih tijekom rata u Bosni i Hercegovini, danas se nalazi u pritvorskoj jedinici u Haagu pod nadležnošću Međunarodni mehanizam za kaznene sudove. Njegova obitelj i politički predstavnici iz Srbije traže njegovo puštanje na liječenje, pozivajući se na humanitarne razloge i tzv. “Mandelina pravila”. 

U prvi plan ponovno izlazi ime Savo Štrbac,  koji otvoreno zagovara da se osuđeniku omogući da “posljednje dane provede u krugu obitelji”.

Štrbac, kao čelnik organizacije Veritas, poziva se na tzv. “Mandelina pravila”, tvrdeći kako izdržavanje kazne ne smije prerasti u osvetu. Njegove izjave idu korak dalje – tvrdi da je zdravstveno stanje Mladića “nikada gore” te da je riječ o “kraju njegova života”.

No upravo tu počinje problem – jer emocije i politički pritisci ne mogu nadjačati pravne činjenice.

“Mandelina pravila” nisu karta za slobodu

Tzv. Nelson Mandela Rules jasno propisuju humano postupanje prema zatvorenicima: pravo na zdravstvenu skrb, zabranu mučenja i dostojanstvo u izvršavanju kazne.

No ono što se sustavno prešućuje jest ključna činjenica – ta pravila ne predviđaju automatsko puštanje na slobodu, čak ni u slučaju teške bolesti.

Drugim riječima:
humano liječenje – da,
prekid kazne – samo iznimno i pod strogim pravnim uvjetima.

Pravna praksa Haaga: bolest nije oslobađajuća presuda

Sudska praksa međunarodnih sudova pokazuje jasnu liniju:
teško zdravstveno stanje nije dovoljan razlog za oslobađanje, osobito kod osoba osuđenih za genocid i zločine protiv čovječnosti.

Prema pravilima Međunarodni mehanizam za kaznene sudove, privremeno puštanje moguće je samo ako su ispunjeni uvjeti poput:

nepostojanja opasnosti od bijega
jamstva države koja preuzima nadzor
procjene da puštanje neće narušiti pravdu i percepciju žrtava
mogućnosti adekvatnog liječenja unutar sustava pritvora

U praksi, takvi zahtjevi se vrlo često odbijaju – upravo zato što bi puštanje moglo biti shvaćeno kao relativizacija zločina.

Zločini koji ne zastarijevaju

Podsjetimo, Ratko Mladić osuđen je za neke od najtežih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata:

• genocid u Srebrenica 1995., gdje je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka
• opsadu Sarajevo, najdužu opsadu jednog glavnog grada u modernoj povijesti, uz tisuće civilnih žrtava
• sustavno etničko čišćenje nesrpskog stanovništva diljem BiH
• progon, deportacije, teror nad civilima i uzimanje talaca pripadnika UN-a

U hrvatskom kontekstu, iako nije formalno procesuiran, njegovo ime povezuje se s ratnim operacijama JNA i srpskih snaga na prostoru Hrvatske, uključujući i tragediju u Škabrnja. 

U kontekstu rasprave o mogućem puštanju na slobodu Ratko Mladić, ne smije se zanemariti ni njegova uloga u slučaju brane Peruča 1993. godine, kada su snage pod zapovjednom strukturom JNA i pobunjenih Srba minirale strateški objekt na rijeci Cetina, čime je prijetila katastrofa nesagledivih razmjera za civilno stanovništvo nizvodno; iako brana nije potpuno popustila zahvaljujući intervenciji stručnjaka i snaga UNPROFOR, taj događaj ostaje primjer zapovjedne odgovornosti za operacije koje su mogle uzrokovati masovne civilne žrtve, što dodatno naglašava težinu djela koja se ne mogu relativizirati ni protokom vremena ni zdravstvenim stanjem osuđenika.

Humanost prema osuđeniku – a gdje je pravda za žrtve?

Zagovornici puštanja pozivaju se na dostojanstvo i pravo čovjeka da umre u krugu obitelji. No postavlja se pitanje koje ne smije ostati bez odgovora:

što je s dostojanstvom žrtava?

Tisuće ubijenih nikada nisu dobile priliku za oproštaj. Obitelji i danas tragaju za posmrtnim ostacima. Masovne grobnice još se otkrivaju.

U tom kontekstu, puštanje pravomoćno osuđenog za genocid – bez obzira na zdravstveno stanje – za mnoge bi predstavljalo poruku da kazna nije konačna, nego podložna političkom i emocionalnom pritisku.

Granica između humanosti i relativizacije

Nitko ne dovodi u pitanje pravo zatvorenika na liječenje. Međunarodni standardi to jasno jamče. No jednako tako, međunarodno kazneno pravo počiva na načelu da kazna za najteže zločine mora biti izvršena.

Jer ako se ta granica jednom prijeđe – otvara se prostor za opasnu poruku:
da se i genocid može “odležati” do trenutka kada postane politički ili emocionalno oportuno tražiti izlaz.

A to više nije pravo. To je opasni presedan.