PORUKA MRTVOGA STJEPANA ĐUREKOVIĆA

I ONI SU STVARALI HRVATSKU – HRVATSKE EMIGRANTSKE PRIČE Sedam dana prije ubojstva ugostili smo u svom domu jednog Hrvata iz Petrovaradina, gospodina Stjepana Đurekovića. Premda je već izvjesno vrijeme boravio u Njemačkoj, za njegov dolazak tek smo doznali od jednog našeg zajedničkog prijatelja gosp. Jankeca R. Život hrvatskih političkih emigranata, prepun je neizvjesnosti, straha za goli opstanak, straha od izručenja ili ubojstva, ali usprkos svemu, prepun je i neizmjerne energije, mudrosti u nastojanju da se argumentima istine upozna svjetska javnost sa devijacijama jugoslavenskog režima i pravom hrvatskog naroda na slobodnu, neovisnu državu. A sve to skupa, uz redoviti posao, nije ostavljalo puno slobodnog vremena za druženja, odlazak u kazalište, kino ili pak na miran vikend u krugu najbližih. Nakon što nas je prijatelj gosp. Jankec obavijestio o dolasku gospodina S. Đurekovića u Njemačku, počele su i jugoslavenske novine izvješćivati da je Stjepan Đureković pobjegao iz Jugoslavije, da je, navodno, kao direktor INA-e pronevjerio svu silu novca, da je kriminalac itd. No gospodin Jankec, koji nije prekidao ni svoju vezu s mladim Damirom, sinom gosp. Stjepana Đurekovića, jednoga dana nas je nazvao i rekao da bi se gosp. Đureković rado upoznao s nama. I tako se, nedugo nakon što je već bio objavio svoje knjige “Ja, Josip Broz Tito”, “Crveni manageri”, “Sinovi orla”, “Komunizam-velika prevara” te se već zdušno uključio u rad Hrvatskoga narodnog vijeća, gosp. Đureković našao u našem skromnom stanu. Istinski nas je počastio svojim dolaskom, jer se među nama poznatim emigrantima bio pronio glas da gosp. Đureković kontaktira samo s onima, koji su mu preporučeni kao osobe od povjerenja. Znao je, naime, da se prijetnje jugo-režima ne smiju olako uzimati te da je oprez jedina mogućnost izbjegavanja onoga najgorega. Moj suprug Božo, inače vrlo nepovjerljiv i šutljiv, prihvatio je gospodina Đurekovića kao starog znanca i prijatelja te ubrzo nakon što je “led bio probijen”, započeo s njim živahan razgovor. Bilo je samo po sebi razumljivo da je jedina tema razgovora bila, život i rad hrvatske političke emigracije. Kako sam osobno bila zauzeta pripremanjem objeda, iz kuhinje sam mogla čuti samo dijelove razgovora. Razgovor o tome, kako se zajednički angažirati u radu HNV-a, što činiti za promicanje istine o Hrvatskoj, kako se kandidirati za Sabor HNV-a, komu vjerovati, koga izbjegavati i sl. Iako su zveckanje tanjurima i priborom za jelo zaglušivali tijek razgovora, ipak mi je doprla do ušiju priča gosp. Đurekovića o tome, kako ga jugo-vlasti neosnovano optužuju za pronevjeru. “Vjerujte mi, Božo, – gotovo opravdavajući se pričao je gosp. Đureković – ja nisam ništa otuđio. Bio sam direktor Ine i sve što sam uspio prištedjeti jesu 32 tisuće maraka.” Već je odavno bilo poznato da jugoslavenske vlasti svakog iskrenog hrvatskog domoljuba nastoje optužiti za kriminal, kako bi ga mogli progoniti diljem svijeta i na kraju, možda, i ubiti“. Nakon što sam servirala juhu, i sama sam sjela i zauzela mjesto za stolom. I dok je moj Božo zamišljeno i nekako nevoljko jeo, nije opažao kako ja uporno promatram našega gosta. U jednom trenutku, premda dijalog između njih dvojice još nije bio završio, ne mogavši se suzdržati, upitala sam: “Zar ste Vi, gospodine Đureković, pravi ljevak?” Uočila sam, naime, kako lijevom rukom nespretno pridržava žlicu i još nespretnije zahvaća juhu iz tanjura. Očekivala sam kratko, jednostavno objašnjenje – no gosp. Đureković se digao, maknuo od stola, razgrnuo lijevu stranu svoga kaputića i… ispod lijevog pazuha, u kožnoj futroli, ukazao se mali revolver. “Znate, gospođo, ja namjerno jedem lijevom rukom, kako bih, u slučaju nevolje, desnom što prije mogao dohvatiti revolver” – objasnio je i nervozno počeo hodati po sobi pričajući kako ga je njemačka policija već upozorila da ga prate jugo-agenti, kako se mora čuvati ali i kako je sama njemačka policija spremna zaštiti ga.

Pogreb Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983. godine

A onda je zastao kraj Bože i doslovno rekao: “Znate, Božo, ja znam da će nas oni ubiti. I Vas. I mene. Ali ja se ne bojim. Radim po 16 sati na dan, a radit ću još i više”. Bilo nam je dobro poznato da je samo u nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj objavio pet knjiga, želeći iznijeti njemu dobro poznatu istinu o tzv. jugoslavenskoj vrhuški. Nismo ga htjeli opterećivati vlastitim strahovima, jer smo oboje već bili djelomično prebrodili uzbuđenja iz 1978. godine kada bješe zatraženo Božino izručenje Jugoslaviji, a i priča o “revolveru u loncu” postajala nam je sve bljeđom i bljeđom. Nakon objeda, uz moje molećivo navaljivanje da ipak treba iznijeti u javnost svu istinu koju je doznao kroz svoja poznanstva s jugo-moćnicima – sve troje smo se na kraju oprostili, kao stari dobri prijatelji. Godina je 1983. Svoj godišnji odmor odlučili smo provesti u Italiji, u Fanu, malom mjestancu kraj Riminija. Srpanj je. Već drugi tjedan boravimo na moru. Kupamo se, sunčamo – snatrimo svoj san o Hrvatskoj koja je, kako se odavde čini, tu, preko puta, na dohvat ruke, a ipak tako daleko, daleko… Ponijeli smo mnogo knjiga te svako poslijepodne, u vrijeme kada sunce najjače žeže, u svojoj ugodnoj hotelskoj sobici – čitamo. Svaki dan kupujemo i njemačke novine, jer želimo biti o svemu informirani. Božo, kao i obično, kupuje “Bild-Zeitung” i prvi čita. Tako je bilo i toga poslijepodneva. Ležala sam kraj njega i čitala. Iznenada me Božo uhvati za ruku i reče: “Ženo, prekriži se.” Misleći da se šali, izmaknem se i upitam: “Zašto bih se po Tvojoj naredbi križala?” Tihim glasom punim očaja, jedva izusti: “Prekriži se i pomoli za dušu Stjepana Đurekovića. Ubili su ga. Gadovi!!!” Ostadoh kao skamenjena. A crna, sitna slova novinskog članka u mojim rukama, javljala su o mućnom ubojstvu hrvatskog političkog emigranta, Stjepana Đurekovića. Za dolazak na sprovod nije bilo dovoljno vremena. Ipak smo već sljedeći dan prekinuli svoj odmor i vratili se u Njemačku. Ubojstva naših suboraca, hrvatskih političkih emigranata, premda su postajala skoro svakodnevnicom, unosili su među nas nemir i strah. I ostavljali duboke tragove u našoj duši. Nismo o tome puno pričali. Šutnjom smo iskazivali svoj očaj i bespomoćnost. I šutnjom se zavjetovali da ćemo ustrajati – sve do slobode. Nekoliko dana nakon našeg povratka u Stuttgart, poštar nam je uručio knjigu Stjepana Đurekovića “Slom ideala”, s njegovom vlastoručno, s nadnevkom od 21. srpnja 1983. god., napisanom posvetom. A tko je od nas tada mogao i naslutiti da će samo 7 dana kasnije, 28. srpnja 1983., pasti od ruke krvnika. Tko je tada mogao i znati da će jedan takav čovjek, ovdje u tuđem svijetu, zauvijek i zaklopiti oči. Otišao je Stjepan Đureković, čovjek beskrajno zaljubljen u Hrvatsku. Otišao je veliki čovjek i pravi Hrvat. HRVAT Iz Petrovaradina. I eto, tako je i poslije smrti Stjepana Đurekovića, njegova poruka slobode, došla u prave ruke. I tako je njegova poruka ostavila zapisane tragove. Sve do dana današnjeg. Malkica Dugeč, “Domaće zadaće” Zagreb, 2001.