Da je Hrvatska država koja preko svojih najviših predstavnika drži do sebe, štiteći svoj politički integritet, onda se u povodu obilježavanja 18. obljetnice akcije „Oluja“ kojom je oslobođen okupirani dio države ne bi dogodilo da u svojim govorima u Kninu i predsjednik države Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović prijeđu olako preko prijetnji koje je dan ranije izrekao u Beogradu potpredsjednik srbijanske Vlade i ministar obrane, Aleksandar Vučić. Aleksandar Vučić naglasio je da je to tužan dan za Srbiju „i sve Srbe ma gdje živjeli“ te da Srbija ne može zaboraviti najveće etničko čišćenje počinjeno poslije Drugoga svjetskog rata. „Toliko stradalih, a bez ozbiljne odgovornosti za one koji su zločine počinili. Jedina pouka koju možemo izvući je da moramo stvoriti jaku i moćnu Srbiju jer jedino na taj način možemo pomoći našem narodu me gdje on bio. Samo jaka, stabilna i moćna Srbija može pomoći svom narodu, ma gdje on živio i jedino takva Srbija može ga zaštititi od događaja kakva je bila „Oluja“, rekao je Aleksandar Vučić nakon parastosa koji se svake godine uoči „Oluje“ održava u crkvi Sv. Marka u Beogradu, ovaj put na čelu s vladikom srpske pravoslavne crkve, Atanasijem Rakitom. Pored činjenice da po starom srpskom običaju Aleksandar Vučić koristi laži u političkom govoru jer pored onoga što su Srbi učinili s etničkim čišćenjem u Srebrenici, na Kosovu, pa i Hrvatskoj, nazvati „Oluju“ najvećim etničkim čišćenjem poslije Drugoga svjetskog rata može samo srbijanski političar koji odbija odgovornost za ono što je velikosrpska politika učinila na ovim prostorima u proteklim ratovima što ih je sama započela. Od potpredsjednika srbijanske Vlade nije se ništa bolje ni moglo očekivati, jer treba podsjetiti na niz izjava koje je kao Šešeljev radikal tada dao o Hrvatskoj, braneći liniju Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica kao granicu srpskih zemalja, tvrdeći da Glina nikad ne će biti hrvatska jer u njoj žive Srbi. Činjenica je da Aleksandar Vučić svojata hrvatske Srbe kao dio „vascelog srpskog naroda“, što je uz službenu srbijansku politiku i dugogodišnja politika Srpske akademije nauka i umetnosti. SANU je i nakon ovih ratnih poraza što ih je pretrpjela velikosrpska politika u tom pravcu lansirao novi „Memorandum 2“. To podržava i Srpska pravoslavna crkva. Prošle je godine na istom parastosu vladika Irinej izjavio da je teško naći opravdanje za „strašne zločine koji su se dogodili prije 17 godina u zapadnim našim krajevima (Zapadna Slavonija -op.p.) ili kasnije u našim južnim krajevima (Knin – op.p.) gdje su Srbi stradali kao nikada u svojoj povijesti“. Uostalom, posezanje za tuđim teritorijem nije kod nove srbijanske vladajuće garniture nikakva novost jer je prije nego što je postao predsjednik države Tomislav Nikolić izjavio kako je Vukovar srpski grad. Prema tome, službena srbijanska politika, a još više neslužbena ne namjerava priznati realnost postojanja Republike Hrvatske u granicama koje joj je potvrdila Badinterova komisija i ustrajava na mitovima iz Garašaninova doba. Na takvu ratnohuškačku reakciju iz Beograda sudionici proslave 18. obljetnice „Oluje“ na kojoj se pojavio prvi put i zapovjednik operacije general Gotovina mogli su čuti podaničke, kukavičke, pa čak i izdajničke govore predsjednika Josipovića i premijera Milanovića koji su, posebice onaj premijera Milanovića, bili dočekani snažnim zvižducima. Dok srbijanski visoki dužnosnici otvoreno i bez ustručavanja optužuju Hrvatsku, hrvatski državni čelnici ustručavaju se i danas uperiti prstom na Srbiju kao državu koja je odgovorna za velikosrpsku agresiju i s kojom Hrvatska još uvijek ima niz nerješenih pitanja, iako je od završetka rata prošlo 18 godina. Dok predsjednik Josipović govori o nekakvoj pobjedi u miru, iz Beograda mu šalju nimalo miroljubive poruke s teritorijalnim pretenzijama. Još gore od Josipovića prošao je predsjednik Vlade Zoran Milanović koji je dosad u nizu navrata dokazao da ne shvaća kakvu dužnost obnaša i da joj jednostavno nije dorastao, nazvavši čak Hrvatsku u kojoj je premijer „slučajnom državom“. U svojemu govoru koji je bio prekidan uzvicima negodovanja, Zoran Milanović stalno je naglašavao kako je Hrvatska „branjena po pravilima rata“ te kako nije utemeljena na zločinačkom pothvatu. Međutim, dok visoki srbijanski dužnosnici izravno optužuju Hrvatsku i Ivo Josipović i Zoran Milanović, ali i drugi članovi Kukuriku koalicije nikako da izgovore protiv koga se to Hrvatska branila. Dok aktualna hrvatska politika uporno zagovara pomirbu, na srbijanskoj strani očito o tome ni najmanje ne razmišljaju jer očekuju, što je predsjednik Josipović simbolično demonstrirao izdajničkim poljupcem s predsjednikom Srbije Nikolićem, da Hrvatska popušta pred srbijanskom politikom. Budući da Srbija još uvijek nije prošla kroz katarzu svoje državne i nacionalne odgovornosti, ta politika Beograda može se smatrati konstantnom. Hrvatska pak politika pod stranim pritiskom koncentriranim u Uredu predsjednika Republike i zapadnobalkanske politike Kukuriku koalicije i dalje poslušno i podanički ispunjava planove skrojene izvan Hrvatske, a ne u Hrvatskoj u nacionalnom interesu hrvatskoga naroda. Sama činjenica da je najveću pozornost i u Kninu i svugdje gdje se pojavljuje izaziva general Ante Gotovina, iako politički ne želi davati izjave, dovoljan je pokazatelj koga narod cijeni, a kome, poput Josipovića i Milanovića, upućuje zvižduke i poruke: „Ti ne voliš Hrvatsku“. Konačno, nimalo bezazleno na sam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i ne baš slučajno u Vukovarskoj ulici u Splitu otkrivena je eksplozivna naprava. Samo naivci mogu smatrati da je to slučajno i da to nema nikakve veze s ratnohuškačkim porukama iz Beograda, ali isto tako i srbijanske pete kolone u Hrvatskoj. Ona na čelu s Miloradom Pupovcem zastupa mali, ali dobro organizirani broj hrvatskih Srba koji se i dalje smatraju „delom vascelog srpstva“ po službenoj srbijanskoj politici i utjecajnih srbijanskih institucija. Ta bomba, bez obzira tko ju je postavio, što je odgovornost hrvatskih obavještajnih službi, upozorenje je da Hrvatska, iako je članica NATO-a i odnedavno i Europske unije, mora računati na to da mirnodopska politika na ovim prostorima nije prioritet aktualne srbijanske politike. Ne treba smetnuti s uma da je Srbija nedavno postala promatrač u obrambenom savezu Rusije i nekoliko bivših sovjetskih republika. Sve su to okolnosti na koje hrvatska politika na čelu s predsjednikom Josipovićem, premijerom Milanovićem, ali i ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić koja se ponaša kao ministrica vanjskih poslova nepostojećeg zapadnog Balkana treba voditi računa, pa se tako postavljati i prema neprikrivenim prijetnjama iz Beograda. Vjekoslav Krsnik / dnevno.hr Izvornu vijest možete pogledati OVDJE