''Zato i ne razumijem optužbe na Josipovićev račun nakon njegova gostovanja u Bosni i Hercegovini, jer sam uvjerena da je svoju zemlju tamo reprezentirao u više nego uzornom civilizacijskom svjetlu'', poručila je Pusić. Bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić ovih se dana šepuri po bijelom svijetu hvaleći se time da dolazi iz Hrvatske. Dama je ovo koja se bori za vrlo značajnu političku titulu, a svoje ambicije ostvariti želi kao glavna tajnica UN-a. Upravo stoga valja sve one koji su joj progledali kroz prste podsjetiti na jedan od njezinih najkontroverznijih razgovora, onaj za sarajevske Dane, koji se odvio 2010. godine. Razgovor prenosimo u potpunosti, ne bi li što više i što kvalitetnije osvijestili tko je osoba koju šaljemo da nas predstavlja u ovoj značajnoj instituciji. Dobrodošli natrag doma, baš ste u međuvremenu dosta spominjani. Dok ste Vi putovali, prilično se zakuhalo, a recept Vam je poznat… Što mislite o Josipovićevu sarajevskom govoru? Ponosna sam na hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića i mislim da je on u Sarajevu održao jedan pravi državnički govor, jer je pritom rekao sve što je s obzirom na taj predmet i trebalo reći. Moje je duboko uvjerenje, iz onog vremena o kojem je tu riječ, pa tako i danas, da se svaka zemlja treba suočiti s pogreškama svake one politike koja je vođena u njezino ime, kao što se ogleda i prema dobrim političkim momentima. Bez toga nije moguće očekivati niti jedan značajan korak naprijed u odnosima sa susjednim zemljama, ali još više nije bez toga moguće očekivati pomak u vlastitom političkom razvoju. Zato i ne razumijem optužbe na Josipovićev račun nakon njegova gostovanja u Bosni i Hercegovini, jer sam uvjerena da je svoju zemlju tamo reprezentirao u više nego uzornom civilizacijskom svjetlu. Napadnut je uglavnom od aktivnih HDZ-ovih funkcionera, zatim i od onih koji više nisu u politici. Napadnut je zbog toga što, sasvim je očito, i dalje postoji dio političke javnosti, odnosno političkih elita, prvenstveno iz HDZ-a, koji se još uvijek nisu u stanju suočiti s iznesenim činjenicama, niti se distancirati od njih. A zapravo su trebali iskoristiti Josipovićev nastup radi sebe, da pomognu sebi u rješenju toga problema, budući da je politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini tokom jednog dijela devedesetih godina prošlog stoljeća, a o kojoj govori hrvatski predsjednik, vodila upravo njihova stranka. Sad su dobili elegantnu priliku da se u novom vremenu distanciraju od negativnog naslijeđa, ali kao da još uvijek to nisu spremni. Počeli su govoriti i o potrebi da Josipović dade ostavku, spominjala se i veleizdaja… To su tragovi iste one politike iz devedesetih, jasno, ali morat će im postati jasno da više nismo u devedesetima. Štoviše, nismo više niti u dvijetisućitima. Trebalo bi ih obavijestiti da je i otada prošlo deset godina, kad sam im pokušavala objasniti kako činjenično stoje stvari u svezi s tom temom. Naime, isto sam govorila i dok se to događalo, za vrijeme rata, no ako već tada nisu bili sposobni prihvatiti istinu, pa su istu nemogućnost iskazali i desetak godina kasnije, sad je ipak prošlo još jedno desetljeće, i bilo bi vrijeme da se osvijeste i progledaju. To je neminovno ako vlastitoj zemlji želite da ide naprijed, ako mislite da ona uopće za to ima potencijala. Dobro je da smo dosegli tu razinu barem u dijelu političke elite i državnog vodstva, a dočekat ćemo jednom i da istina o tome postane općeprihvatljiva. Prije desetak godina, dakle, u Hrvatskom saboru donesena je Deklaracija o Domovinskom ratu, koja navodi kako je Hrvatska vodila isključivo “pravedan, obramben i oslobodilački” rat, bez ikakvog spomena naličja te pravde, obrane i slobode. Vaš govor protiv te deklaracije bio je tada u Saboru krajnje usamljen, no sada polako, evo, dolazimo na Vaše? Drago mi je što je tako, a smatram i da je ranije većina naših političara, tako i javnosti općenito, mislila ono što sam ja govorila. Drugo je pitanje što se to kudikamo teže priznavalo. Čak i dok je HDZ na čelu s Tuđmanom vodio tu politiku prema Bosni i Hercegovini, s kojom se nisam slagala, uvjerena sam da je puno ljudi mislilo kako je to pogrešno. Naglašavam da je onu zlosretnu deklaraciju donijela vladajuća koalicija u kojoj je bio i vaš HNS, sa SDP-om na čelu. A današnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović slaže se s Vama. To je ta presudna razlika od desetak godina. O tome je već sve rečeno, radilo se o političkom oportunizmu i pogrešnoj procjeni, sad je to jasno i većini onih kojima nije bilo. Nekom treba manje, nekom više da bi se suočio s odgovornošću. Valjda je trebalo sazreti doba da se o tome može lakše javno govoriti. A neko vodstvo je u takvim stvarima očito uvijek nužno. I dan-danas, međutim, često se pribjegava jednoj distinkciji – meni krajnje sumnjivoj – o tome kako je zapravo HDZ bio agresor prema BiH, a ne Hrvatska. To je sada rekao i Vaš stranački kolega Radimir Čačić; kao da se i dalje drži figa u džepu, kao da se za svaki slučaj traži alibi-sintagma? Pa, ne bih rekla da se radi o figi u džepu, jer i sama sam u ono vrijeme, govoreći u Saboru protiv Deklaracije, navela da je HDZ vodio pogrešnu, agresorsku politiku prema Bosni i Hercegovini, zato što sam smatrala da je došlo vrijeme da odgovornost u politici dobije svoje ime i prezime. Ali, ne bi bilo sasvim u redu niti da sva odgovornost ode na tu jednu jedinu adresu, pa da, npr., Franjo Tuđman i Gojko Šušak ispadnu baš jedini krivci, a slučajno su oba pokojnici? Zato meni osobno i jest bilo užasno i nepodnošljivo to što je HDZ tu politiku protiv Bosne i Hercegovine u ime moje zemlje vodio zloupotrijebivši legitimitet vladajuće stranke. Ali, ako je to radila ta stranka na vlasti, a pritom duboko vjerujem da se s njezinim potezima ne bi složila većina građana koji su inače bili jako medijski manipulirani o tome što se radi – uostalom, HDZ nikad nije imao natpolovičnu izbornu podršku – onda ne pristajem na to da se sada odgovornost za njezinu politiku dijeli na sve nas. Zato sam i istupala već u ono vrijeme, i 1993. i 2001. godine, ne želeći da se ta činjenica zamagli. S takvim razmišljanjem ste katkad u manjini, ali ako ustrajete u zadržavanju integriteta pozicije, ima nade da će jednom i većina dospjeti na vašu stranu. Ivo Josipović je par dana poslije sarajevskog govora malo reterirao – suočen s pritiskom iz HDZ-a, kao da se zabrinuo? Vjerojatno se djelomično i jest zabrinuo. Nisam stigla s njim razgovarati, ali radi se o tome da smo u posljednjih šest-sedam godina uspjeli postići jednu vrstu konsenzusa u vanjskopolitičkim temama. Kao mala zemlja, možemo stvarni efekt imati doista jedino ako u tome održimo kakav-takav konsenzus. Budući da je predsjednik jedina osoba neposredno izabrana od svih građana Hrvatske, trebalo bi da u vanjskoj politici izražava stav svoje zemlje. S dovođenjem toga u pitanje, slabi i njegov utjecaj. Ovo je ono što ja pretpostavljam da je posrijedi, naime, samo interpretiram po onom što sam čula. Hrvatska premijerka Jadranka Kosor spočitala mu je upravo iskakanje iz okvira toga formalnog, nadstranačkog konsenzusa. A što se tiče rata, kazala je, konsenzus se temelji na saborskoj deklaraciji. Ali, on je predsjednik države i ima pravo na svoj stav, s najčvršćim demokratskim legitimitetom u zemlji. Što se tiče Deklaracije o Domovinskom ratu, ona je načelno besmislena i sadržajno netočna. Izglasavanje nečega takvog kao što je povijesna istina većinom glasova u parlamentu, po meni je apsurdno. Različiti zakoni i stavovi izglasavani su po raznim parlamentima u povijesti, pa to ne znači da se čovjek sa svojom zdravom pameću ne može suprotstaviti tome. Dokument poput ove deklaracije nema nikakvog učinka, o toj temi će kompetentnije jednom govoriti historičari. A što se naše generacije tiče, koja je živjela u to vrijeme, svatko zna o čemu se radilo, ako se želi suočiti s tim. Ima li šanse da se Deklaracija promijeni ili poništi, ili smatrate da je naprosto treba prepustiti zaboravu? Upravo to, najbolje da ju se marginalizira. To je bio pokušaj da se političkim sredstvom pokrije jedna režimska politika za koju znamo da je bila pogrešna i da je svima štetila. Potpredsjednik HDZ-a Andrija Hebrang javno se zapitao što će sada biti s pisanjem povijesti nakon Josipovićeva istupa… Neka se ne brine, ovaj će Josipovićev čin u našoj povijesti biti svakako zabilježen kao pozitivan pomak, dok će Deklaracija ostati upamćena kao neobičan incident. I po njoj sasvim sigurno nitko neće pisati povijest devedesetih. Hebrang je spomenuo i efekt te izjave po suđenja u Haagu? To nema veze jedno s drugim. A o tom, uostalom, predsjednik Josipović kao profesor prava zna nešto više od kolege Hebranga. Kao što suđenja nisu imala veze niti s Deklaracijom. Suđenja se baziraju na izjavama svjedoka i povijesnim činjenicama te dokumentima kakvi su, npr., stenogrami o podjeli BiH, a koje su u obliku knjige svojevremeno objavili Dani i Feral Tribune. U usporedbi s onim što stoji u tim knjigama, sve ovo drugo je priča za malu djecu. Zanimljivo je da je aktualni Josipovićev stav o Hrvatskoj i BiH, koji je tako sablaznio vrh HDZ-a, u glavnini već bio iznio njegov prethodnik Stipe Mesić? U ono vrijeme, i predsjednik Mesić i ja izborili smo se za svoj stav, dok se Josipovića, koji nije bio posebno aktivan u politici, doživljava kao neprofiliranog u nekom prepoznatljivijem obličju. Valjda se smatra da mu taj prostor ne treba niti dozvoliti, no očito su ga krivo procijenili. On jest nekonfliktna i pristojna osoba, ali baš i nije kolebljivac. Neko vrijeme će morati na takav burniji način osvajati prostor svog autoriteta, a zatim će mu ipak biti malo lakše. Josipovićev govor u Sarajevu uspoređuje se žanrovski s nedavnom Deklaracijom o Srebrenici, koju je donijela Skupština Srbije. Je li riječ o nekoj interakciji zemalja u regiji? Da, različite zemlje iz naše regije pokušavaju se nekako izvući iz katastrofalnih politika koje su vodile u ratu i nakon njega. Neke su bile katastrofalne do gotovo nevjerojatnih razmjera, kao što je slučaj sa Srbijom pod Miloševićem, a neke tek malo manje, poput Tuđmanove i HDZ-ove Hrvatske. Ali, pustimo sad razmjere, jer se zemlja o kojoj se radi u svakom slučaju mora prvo sama suočiti s prirodom te politike, proći određenu katarzu. Svi lideri u regiji pokušavaju sad završiti to poglavlje, mada je riječ o traumama koje se nikad neće u potpunosti riješiti. Ono što je dobro jest činjenica da očito svi prepoznaju tu potrebu i žele ju riješiti. A to je svakako u vezi i s približavanjem tih zemalja Europskoj uniji? To su paralelni procesi. Odluka da se ide u EU je politička odluka par excellence ne zbog empirijskog značaja EU, nego simboličkog. Kad mi kažemo EU ili Europa, ne mislimo na pojedine njezine države, nego na civiliziraniji način uređenja vlastite zemlje. Ako ste se odlučili za to, valjda ste se automatski odlučili i za distanciranje od nedavnih, tomu suprotnih politika.