Jovan Sredojević bio je zastavnik JNA. Istovremeno, bio je otac, suprug i patriot lojalan Hrvatskoj. Upravo zbog ljubavi prema zemlji u kojoj živi, a i prema svom Dubrovniku, odlučio se na tajnu suradnju s HV-om što ga je prije točno 26 godina stajalo života. Točnije, HV je u Jovanu prepoznao osobu od dovoljno povjerenja da mu prepusti tajne zadaće koje su u to vrijeme Hrvatskoj neizmjerno značile… Jovan Sredojević ne samo da je davao važne informacije, nego je obavljao i druge bitne zadaće. Hrvatima, Slovencima i Albancima pomagao je da pobjegnu iz JNA u Trebinju gdje je službovao, s otočanima je izvlačio vojnike iz mljetske vojarne, mještanima je dijelio hranu iz vojnih skladišta i prenosio poruke, a na Šipanu je onesposobio radar da ga JNA ne bi koristila. “Do Jove smo došli preko službe SIS-a. On je sav ozaren prihvatio suradnju s nama. Njegovi zadaci su se sastojali od toga da dojavljuje paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, zatim planove do kojih može doći i slično”, kazao je zapovjednik Dubrovnika, Nojko Marinović i s tugom opisao posljednje Jovanovo izvješće: “Kad smo došli do spoznaje da se oko Sredojevića plete zamka, nismo mu više slali nikakve zahtjeve, nego smo mu poslali poruku: “Gotovo je, opasno je, prijeđi k nama.” Usmeno je odgovorio: “Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme, doći ću”. To je bilo njegovo zadnje izvješće”, pamti zapovijednik Dubrovnika. “Ubili su ga na mom pragu” Nakon godinu i pol suradnje sa Hrvatskom vojskom, JNA ga je otkrila i likvidirala. Tome je svjedočila Kata Sibinjan na čijem je pragu Jovan ubijen: “Toga dana, nakon što je kampanjolom dovezao hranu za selo, navratio je kod nas. Došao je k nama na ručak, pekla sam ribu, jer smo večer prije bacili mrežu. Poslije ručka je rekao: ‘Malo bih prilego na kauč, nisam spavao po noći.’ Jovo je pokraj sebe imao telefon, pušku, a pištolj je stavio pod jastuk, sve je imao uza se. Počela je padati kišica i ja sam otišla gore na kat. Kad li, netko kuca na vrata. On je skočio na noge i otvorio. Sišla sam. Vidjela sam Jovu kako s puškom u ruci stoji na vratima. Pred vratima je bio vojnik koji je otvorio vrata. Drugi vojnik, koji je bio sa strane i kojeg Jovo nije mogao vidjeti, pucao je u njega iz puške, čuo se rafal. Još jedan je bio s njima. Bili su poslani. Sve je to bilo uvježbano, znali su kako će. Ubili su ga na našem kućnom pragu”, kazuje Kata Sibinjan. Tijelo Jovana Sredojevića ostalo je u lokvi krvi ležati gotovo 24 sata. Tek sljedećeg dana vojnici JNA došli su po truplo, prevezli ga u Trebinje i tamo pokopali. Jovan Sredojević imao je tada 44 godine… JOVANOV SIN: Znao sam tko ga je ubio Jovanov sin Nenad sve pamti. Imao je 13 godina kad su mu ubili oca. Jasno se sjeća kako je došavši s igre, zatekao punu kuću ljudi. “Odmah sam znao da je ubijen. Znao sam i tko je to učinio jer sam znao da moj otac radi za hrvatsku stranu. Često sam ga i posjećivao i svaki vikend prelazio brodom civilne zaštite kod njega. Gledao sam kako obilazi ljude po selima i nosi im namirnice, kako traži poginule s Perasta, kako odlazi na tajne razgovore. Sve sam znao i točno sam znao zašto to čini. Jer, on je bio takav – čovjek mu je uvijek bio na prvom mjestu. Nikada nije dijelio ljude niti bio nacionalista i bio je potpuno apolitičan ali nije dao da mu netko uništava grad. Svima je htio pomoći, a s druge strane, nitko nije znao koliko mu je teško i koliko riskira. Mislim i da je točno znao kako mu se sprema likvidacija jer mi je tog vikenda po prvi put rekao da ne dolazim”, riječi su Nenada Sredojevića koji i danas živi u Dubrovniku, a koji se u već nekoliko navrata požalio na ignorantski odnos spram njegovog oca. Ime Jovana Sredojevića ne može se naći u registru branitelja jer po slovu zakona status branitelja ne može dobiti. No, može dobiti nešto drugo. Poštovanje, spomen, perivoj, ulicu, članak u tiskovini… Sve ono na što je njegov sin odavno prestao čekati.