"Trebalo je uprijeti prstom najprije na one u vrhu koji su izmislili to mučilište, zatim na organizatore i voditelje zlodjela, koji su uostalom sudjelovali u zlostavljanju logoraša te na gnjusne individuume, čuvare-milicionare", svjedočili su preživjeli logoraši s Golog otoka o svojim zatvoreničkim danima.

Između Raba i Krka smješten je zloglasni komunistički radni logor na Golom otoku na kojem su "informbiroovci" okajavali svoje "grijehe" prema jugoslavenskom vlastodršcu Josipu Brozu Titu. Zatvorenici su stizali iz svih područja bivše Jugoslavije, a svjedočanstva bivših logoraša dragocjeni su izvor informacija o tome što se točno događalo u tom jugoslavenskom gulagu. Raskrstivši sa Staljinom, Tito je u strahu od "staljinista" u vlastitim redovima otpočeo s "čistkama", a pustara Golog otoka izvrsno je poslužila za njihovu društvenu izolaciju. Prvi glasovi o komunističkim torturama počeli su se pojavljivati iz pera bivših logoraša u emigraciji, no tek s padom komunizma skinut je veo s mnogih tajni tog kazamata. Iako, treba napomenuti, Goli otok nije mogao biti potpuno skriven, mnogi bivši logoraši raznosili su informacije usmenim putem.

Već smo pisali o strašnim torturama i metodama "preodgoja" kroz koje su prolazili logoraši, te članovi njihovih obitelji. Stigmu "informbiroovca" logoraši su nosili i nakon što su bili otpušteni iz logora i pratila ih je cijeli život. A upravo mnogi od onih koji su završili "na Golom" bili su nekada najzagriženiji komunisti, titoisti, bivši partizani, članovi OZNA-e te komunistički dužnosnici. Revolucija jede svoju djecu, a Goli otok je najbolji pokazatelj te maksime. Radni logor na Golom otoku bio je sličan onima staljinističkog tipa, a i sam naziv "radni logor" ne govori ništa. Hannah Arendt pisala je o ekonomskoj besmislenosti radnih logora, koji nisu služili ničemu drugom nego izolaciji, torturi i eliminaciji ljudi nepoćudnih režimu.

"Nisam nikada stupio nogom na Goli otok, ali sam ga viđao iz Lopara četiri kilometra udaljenog, ili s Jadranske magistrale, razmišljajući tom prilikom o paklu stvorenom na njemu", piše Giacomo Scotti u svojoj knjizi "Goli otok". Njegovi zapisi su puni raznih svjedočanstava bivših logoraša koji u detalje opisuju svu kalvariju koju su morali svi oni koju si bili prisilno internirani u "Titov gulag". Takva svjedočenja "iz prve ruke" daju pravu sliku svih strahota logoraških iskustava "otpalih" komunista.

Neki dijelovi tih svjedočenja posebno su zanimljivi jer ne opisuju samo metode torture, već i one "s druge strane žice", čuvare logora. "Trebalo je uprijeti prstom najprije na one u vrhu koji su izmislili to mučilište, zatim na organizatore i voditelje zlodjela, koji su uostalom sudjelovali u zlostavljanju logoraša, te na gnjusne individuume, čuvare-milicionare. Ti posljednji, sadistički tipovi, izmišljali su metode ili su izvršavali dobivene direktive odozgo da od čovjeka naprave ništariju, koja će špijunirati svoje supatnike", opisivali su logoraši svoje nadglednike. Nije teško zaključiti iz ovih iskustava da su "čuvari-milicionari" regrutirani od ljudi koji su patili od sociopatoloških crta karaktera. Kao, uostalom, u svim logorima ovakve vrste koji su totalitaristički režimi otvarali za one koje su smatrali neprijateljima novog poretka.

I kao što je Aleksandar Solženjicin pisao u svojim djelima "Arhipelag Gulag" ili "jedan dan u životu Ivana Denisoviča" o međusobnim ubojstvima zatvorenika, takva svjedočenja imamo i u slučaju Golog otoka. "Što se pak tiče umorstva počinjenih nad nesretnicima od strane osuđenika, moglo bi se postaviti pitanje da li su te ljudske nakaze bile: ili društveni kriminalci ili crveni kriminalci zalutali u kominformbirovske vode, ili čak nisu bili kominformbirovci, Jedno je sigurno, bili jedni, bili drugi, bili treći, dovedeni su na Goli da pročiste redove kažnjenika", zaključuje Scotti.

Koja je bila prava svrha radnog logora? U prvom redu uništenje dostojanstva ljudske osobe i svođenja njegova bivstva na materiju, na stvar. Ovako to Scotti objašnjava: "Trebalo je smrviti ljudsku osobu, njen ponos, njen "ja", i napraviti od nje stvar u njihovim rukama. Taj zločin s pečatom vrhovnog vodstva Jugoslavije, ostat će jedan od dokaza kako je ta država bila vođena od ološa."

Totalitaristički režimi unaprijed su planirali kako skriti tragove svojih zločina, pa su tako komunisti u strahu od sovjetske vojne intervencije planirali razmonitirati kaznionice na Golom otoku, sve  "do posljednje daske". Logoraš Stipe Gović ("Dalmatinac-Riječanin") kaziva o tome: "Postoji pakleni plan koji bi se trebao ostvariti u slučaju da sovjetske trupe na granicama s Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom uđu u Jugoslaviju. Sva postrojenja otoka trebala bi biti uništena eksplozivom. Svaki dokument trebao bi biti uništen. Svi kažnjenici trebali bi biti likvidirani. To bi bilo krajnje rješenje – zapovjed poslana iz Beograda"

Ova svjedočanstva p(r)okazuju pravu narav komunističkog "antifašizma", koji se provodio u to postratno vrijeme. Bivši "antifašisti" osuđeni su i maltretirani fašističkim metodama od bivših drugova, isto "antifašista". Koncept uništavanja nepoćudnih skupina stanovništva svojstven je svim totalitarističkim i diktatorskim režimima. O tom krimenu svjedočanstva su ostavili preživjeli logoraši.

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE