Oznaši, kasnije Udbaši, su bili provjereni kadrovi za organizaciju i egzekuciju. Neki koji su sudjelovali u strašnim zločinima su u međuvremenu "pukli". To su nazivali "Partizanska bolest" Josipa Manolića, koji je 1945. bio načelnik okružne Ozne Bjelovar, Josipa Boljkovca i Radu Bulata MUP je teretio 2011. godine za zločine nad 120 zarobljenika koje su partizani počinili u šumi Lug. Tamo su ih mučili tako da su im rezali uši, noseve i prste nakon čega su ih ubili. U dokazima stoji i da je Manolić osobno strijeljao civile, a on tvrdi kako ne zna ništa o zločinima koji mu se stavljaju na teret te da nije naređivao ubojstva i mučenja, objavio je tada Večernji, a prenio i Jutarnji list. Manolić, naravno, nije obolio od PTSP-a, a nije ni u zatvoru. Nije poznato ima li "Partizansku bolest". Policija je, međutim, svih ovih godina obavila mnoštvo obavijesnih razgovora, prikupila dokumentaciju, analizirala je, proučavani su rezultati iskapanja pojedinih masovnih grobnica, primjerice u šumi Lug kraj Bjelovara i Jazovke na Žumberku, analizirani su forenzični nalazi... Dokazni materijal takav je da se Manolića, Boljkovca i Bulata tereti za niz masovnih i pojedinačnih ubojstava u kojima su i oni osobno sudjelovali, odnosno da su odgovorni i osobno i zapovjedno za niz ratnih zločina koje su počinile partizanske postrojbe te pripadnici zloglasne komunističke tajne policije Ozne u kojoj su potkraj rata i nakon njega Manolić i Boljkovac bili zapovjednici, prvi u Bjelovaru a drugi u Karlovcu, dok je Bulat bio jedan od glavnih partizanskih zapovjednika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Drago Jilek, hrvatski emigrant nestao je 16. ožujka 1949. iz Rima na tajanstven način sadržaj Jilekova dosjea otkriva pravu istinu o njegovoj sudbini. Jilek je bio otet u Rimu i doveden u Beograd gdje je dugo godina držan zatvoren i ispitivan, a potom najvjerojatnije likvidiran. Ivica Krilić, Jilekov suradnik i emigrant u Rimu, izjavio je: "Kad o ovome govorimo, onda mogu reći da je jedan od trojice oznaša koji su oteli Jileka bio Budimir Lončar, poslije ministar vanjskih poslova bivše Jugoslavije. Nakon te otmice Lončar je promaknut u šefa Ozne u Zadru". To su podaci koje je prikupila Komisija za istraživanje ratnih i poratnih žrtava, čiji članovi svjedoče na suđenju Udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Budimir Lončar kasnije je postao šef zloglasne Ozne u Zadru, poslije je bio jugodiplomat i savezni sekretar za vanjske poslove, a onda Mesićev i Josipovićev vanjskopolitički savjetnik. Poznat je po tome što je u UN-u isposlovao embargo na uvoz oružja. Je li bila riječ o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinu kao procesu i sustavu ili samo o pojavama, što mnogi zagovaraju. Osim masovnih i pojedinačnih zločina - ubojstava i zvjerskih mučenja, većina poznatih dokumenata navodi i različite oblike represije u organizaciji ili uz dopuštenje Ozne – konfiskaciju imovine, masovna protjerivanja, zlostavljanja, ponižavanja. "Partizanska bolest" Hrvatski branitelji s pravom se pitaju kako to da se partizani, barem dio od sadašnjih 40-ak tisuća korisnika mirovina i privilegija iz Drugog svjetskog rata i poraća, ne žale na PTSP. No, pojava tog poremećaja ovisi i o strukturi ličnosti, veliki dio njih činio je ili naređivao masovne likvidacije iz bezobzirne osvete, ali i bolesnog uživanja. Aleksandar Ranković se nakon masovnih poratnih likvidacija pohvalio s 500 tisuća likvidiranih neprijatelja. S tim obračunom, a i kasnijim likvidacijama bio je upoznat ili ih je osobno zapovjedio Josip Broz Tito. Oznaši, kasnije Udbaši, su bili provjereni kadrovi za organizaciju i egzekuciju. Neki koji su sudjelovali u strašnim zločinima su u međuvremenu "pukli". To su nazivali "Partizanska bolest". O jednome od takvih, šefu Ozne 11. dalmatinske brigade Ljubi Periši progovorio je u drugoj epizodi serijala "Jugoslavenske tajne službe" pod naslovom "Krvavi tragovi slobode" Simo Dubajić. Taj partizanski major iz okolice Knina godinama kasnije postao je vjernikom, prigrlio pravoslavlje, ispovjedio zločine i javno se pokajao. Samo na području Kočevja, gdje je u svibnju 1945. godine ordinirala 11. dalmatinska brigada, leže posmrtni ostaci oko 30.000 zarobljenika. Mnogi od egzekutora stradat će od takozvane partizanske bolesti - poludjet će od silne prolivene krvi. To se dogodilo i Šibenčaninu Ljubi Periši, načelniku OZNE spomenute brigade. Mučen noćnim morama, ubio je i ženu i djecu i sebe. "Vrati se onaj kurir i kaže ovi su pobijeni. Ajde sad vozi drugu grupu 300, 500 oni odvezu, pomlate tu grupu, kažu mi smo to potukli. Naveče se završi šta dalje, bacite trotil ili ne znam šta da neko ne izađe van", objasnio je pred kamerama Dubajić koje su strahote radili po naredbi Ozne. Tvrdi da mu je i Jovo Kapičić prenio zapovijed, budući šef zloglasnog Golog otoka. "Dovode luda čovjeka koji je učestvovao gore u tom klanju, dovode ga meni kaže ovaj je poludio. Ja vidim stvarno luda čovjeka, čovjeka s kojim ne možeš da razgovaraš. On misli da sam ja njemu mama i meni kaže mama, slušaj. Idi, bre, kakva ti mama, mislim je li simulant, šta je. I takvih je bilo desetak nesretnika", objašnjava Dubajić. "Taj nesretni Periša koji je bio jedan od glavnih egzekutora i koji je vidio baš najbolje te jame koji je to sve obilazio gore on je sam završio tako. On je ubio i ženu i djecu i sebe", objasnio je u dokumentarcu "Partizansku bolest" Simo Dubajić. U Muenchenu, kao što je direktno.hr izvještavao, traje sudski proces o zločinima tajnih službi i postavlja se pitanje kako to da na HTV-u gledamo njemački film o tim zločinima, a HTV je u svom vlasništvu ima serijal od 10 epizoda koji se detaljno bavi tim zločinima i u kom sudjeluje više od 70 sugovornika, sudionika događaja, svjedoka događaja, povjesničara, publicista... Spominjanu epizodu sa svjedočanstvima možete pogledati ovdje.