23. svibnja 1990. – dan kada je Hrvatska ostala bez oružja

Teritorijalna obrana bila je ustavna kategorija tadašnje SFRJ, a republike, uključujući Hrvatsku, imale su pravo organizirati i upravljati vlastitim obrambenim snagama. Međutim, uoči raspada Jugoslavije i nakon pobjede demokratskih snaga na izborima u Hrvatskoj, vrh JNA procijenio je da Hrvatskoj i Sloveniji treba oduzeti oružje kako bi se spriječilo njihovo osamostaljenje.

Zapovijed o oduzimanju naoružanja donesena je 14. svibnja 1990., a potpisao ju je načelnik Generalštaba JNA, general Blagoje Adžić, kasnije jedan od ključnih ljudi agresije na Hrvatsku. Naredbom je cjelokupno naoružanje i streljivo Teritorijalne obrane trebalo biti predano JNA “na čuvanje”.

Dok su slovenske vlasti odbile provesti naredbu i zadržale velik dio svog naoružanja, hrvatsko je oružje uglavnom predano bez otpora. U tom trenutku na čelu hrvatskog političkog vodstva nalazio se Ivica Račan, tadašnji predsjednik Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKH-SDP), koji je ujedno bio i formalno odgovoran za sustav Teritorijalne obrane SR Hrvatske.

Predano je golemo vojno skladište – od automatskog oružja i streljiva do protuoklopnog i protuzračnog naoružanja te lakog topništva. Više od polovice arsenala već se nalazilo u skladištima pod nadzorom JNA, dok je ostatak bio raspoređen po općinama i poduzećima diljem Hrvatske. Nakon provedene akcije razoružavanja, Hrvatska je praktički ostala bez ozbiljnog obrambenog kapaciteta.

Kada je nekoliko mjeseci kasnije započela otvorena agresija JNA i srpskih paravojnih snaga, Hrvatska se našla u izrazito nepovoljnom položaju. Prve obrambene linije činili su policajci, dragovoljci i branitelji koji su često raspolagali tek lovačkim, trofejnim ili improviziranim naoružanjem.

Razoružanje Teritorijalne obrane i danas izaziva brojne političke i povijesne rasprave. Jedni ga smatraju činom političke podložnosti Beogradu i povijesnom pogreškom koja je Hrvatsku ostavila gotovo golorukom pred ratom, dok drugi tvrde da tadašnje hrvatsko vodstvo nije imalo stvarnu mogućnost suprotstaviti se vojnom vrhu JNA.

Bez obzira na različita tumačenja, ostaje činjenica da je Hrvatska uoči Domovinskog rata ostala bez većine svog naoružanja te da je obranu države kasnije morala graditi gotovo od početka – oslanjajući se prije svega na odlučnost branitelja i potporu naroda.