Bleiburška tragedija i britanska obmana

Dr. Ante Čuvalo,  rođen je 1944. u Proboju kraj Ljubuškog. Nakon odsluženja JNA,  pobjegao je 1965. preko granice u Italiju , a potom u SAD gdje je studirao filozofiju i teologiju te doktorirao povijest na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskome nacionalnom pokretu 1966. – 1972. godine. Od 1986. predavač je pri Ohio State University u Columbusu kao stručnjak  za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest. Dr. Čuvalo objavio je nekoliko knjiga na engleskome i hrvatskome jeziku, kao i brojne članke. Po povratku u Hrvatsku osnovao je sa suprugom izdavačku kuću CroLibertas Publishers, a prije dvije godine tiskana mu je knjiga Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.).

Dvojezična  knjiga Bleiburška tragedija i britanska obmana – Svjedočanstva bivših britanskih časnika/The Bleiburg Tragedy and British Deception – Testimonies by Former British Officers,  rasvjetljava sramotnu političku ulogu koju su  odigrale britanska vojska i diplomacija na kraju 2.svjetskog rata. Ne radi se samo o žrtvama koje je time izazvala  nego i zabrani pristupa  dokumentaciji, da sakriju svoju zločinačku ulogu,  najprije na 50 godina, i produženju za još 20 godina.

I ne samo sakrivanje, nego i tužba za otkrivanje sramotne uloge u zločinu nad Kozacima i Hrvatima. Naime knjiga  “Ministar i pokolji” 1986. kojom je otkrio kako su Britanci predali Staljinu Kozake i Titu Hrvate,  izazvala je tužbu  Lorda Aldingtona, koji je potpisao ključnu odluku Britanaca da se na Bleiburgu Hrvati predaju Titu. Ta odluka  rezultirala  je masakrom hrvatskih žrtava.

Lord Adlington  tužio je Tolstoja koji ga je ustvari prozvao ratnim zločincem i  njegova djela usporedio sa zločinima nacista,  pri čemu je Tolstoj izgubio pravnu bitku,  te mu je sud dodijelio kaznu od dva milijuna funti koju je Europski sud za ljudska prava kasnije povukao. Knjiga je u Engleskoj zabranjena i povučena iz svih prodajnih mjesta i knjižnica.

Nikolaj Tolstoj otkrio je dokumente koji su dokazivali predaju hrvatske vojske i civila Titu, ali nije otkrio uzrok. Čitajući nedavno naišla sam na nekoliko tekstova koji bi mogli objasniti razlog takvog britanskog postupanja.

Naime na svom FB profilu Marcelijian Vrsanić rasvjetljava pokušaj Ante Pavelića da diplomatski spasi hrvatski narod od Titove osvete.

„Vlada NDH je 4. svibnja 1945. donijela odluku o povlačenju i pokušaju predaje isključivo zapadnim Saveznicima. Službeni opunomoćeni izaslanici Vrančić i Vrkljan su dobili zadatak doći do maršala Harolda Alexandera. Nosili su službenu ponudu:

• NDH priznaje poraz i stavlja svoju vojsku pod zapovjedništvo Saveznika.

• Traži se zaštita civilnih izbjeglica prema Haškim i Ženevskim konvencijama.

• Nudi se zajednička borba protiv komunizma (nadajući se političkom "zaokretu" koji se nikad nije dogodio).

Izaslanstvo je u automobilu s istaknutom velikom bijelom zastavom prošlo kroz Sloveniju i ušlo u Italiju.

• Uspjeli su proći nekoliko savezničkih kontrolnih točaka jer su se pozivali na parlamentarno pravo i diplomatski imunitet pregovarača.

• Međutim, čim su se približili području koje je kontrolirao 5. britanski korpus (blizu Trsta), situacija se mijenja.

Britanci ih nisu primili kao pregovarače, nego su ih uhitili kao obične bjegunce.

• Britanski časnici su im odmah oduzeli sve akreditive i zapečaćeno Pavelićevo pismo za maršala Alexandera.

• Umjesto u Casertu, otpremljeni su u zarobljenički logor. Time su Britanci spriječili da vrhovno savezničko zapovjedništvo uopće službeno dobije ponudu o predaji.

Zašto su ih uhitili? (Uloga Harolda Macmillana)

Harold Macmillan je već bio u dogovoru s Titom.

• Da je viješću o predaji NDH pod međunarodnim pravom došla do Caserte ili do američkih generala, Britanci bi imali pravni problem. Morali bi ih tretirati kao ratne zarobljenike.

• Uhićenjem izaslanstva, Britanci su namjerno prekinuli komunikacijski kanal. To im je omogućilo da kasnije na Bleiburgu lažu hrvatskim zapovjednicima kako "nikakvi pregovori nisu u tijeku" i da se moraju predati partizanima.

Uhićenje izaslanstva s bijelom zastavom bio je diplomatski zločin. Britanci su postupili kao gusari, a ne kao vojnici, samo da bi osigurali da njihova "pudlica" Tito dobije svoj plijen bez suvišnih svjedoka i pravnih zapreka.

Ti dokumenti iz automobila desetljećima su ostali stroga tajna u britanskim arhivima (neki su i danas nedostupni) kao najbolji dokaz da se u Caserti trebala dogoditi istina koju London nije smio dopustiti!

Maršal Harold Alexander, glavni zapovjednik savezničkih snaga za Sredozemlje sa sjedištem u kraljevskoj palači u Caserti nije bio obični vojnik; on je bio dio najužeg kruga britanske elite koji je bio u stalnoj vezi s Churchillom.

Evo zašto to pismo nikada nije ni smjelo stići na njegov stol:

Da je pismo službeno stiglo do Alexandera, on bi kao vrhovni zapovjednik bio pravno odgovoran pred američkim saveznicima i međunarodnim Crvenim križem.

• Macmillanov zadatak bio je osigurati da Alexander ostane "čist".

• Uhićenje izaslanstva na check pointu kod Trsta bilo je namjerno presretanje kako bi se stvorio pravni vakuum. Alexander je mogao reći: "Ja nikakvu ponudu nisam dobio", dok su njegovi podređeni (Keightley i ekipa) provodili prljavi posao na Bleiburgu.“

Tu se dalje nadovezujem na tekst Ivana Pletikosa objavljen 13. svibnja 2018. u kojem on povezuje  Titov iznenađujući  upad u Trst, kada su partizani 1. svibnja 1945. pretekli britanske,  novozelandske i australske snage za nekoliko sati, sa Bleiburgom.

„Okupacija Trsta i Pule protivno prethodnom dogovoru izazvala je bijes cijelog državnog i vojnog vrha  Britanaca. Nakon toga najviši vojni časnici, generali i feldmaršali na čelu s feldmaršalom Aleksanderom i  Mac Millanom, koji su u ovom „regionu“ predstavljali britansku Krunu, stalno hodočaste Beograd i novog warlorda Tita i traže da se partizanske snage bezuvjetno povuku iz vjerolomno okupiranih gradova (u kojima su već započeli teške represalije). No njihova bezuvjetnost vrlo brzo postaje uvjetnost…. (tako je uvijek kad vojnike zamijene političari, a  obavještajce diplomati) uglavnom negdje u ovo vrijeme dok izlazi ovaj moj post, a svakako prije 15. svibnja izgleda da je Tito prihvatio povući se uskoro iz Pule i Trsta, ali je tražio od Britanaca protuuslugu. I dobio je: Do 15. svibnja britanski vojnici i stražari štitili su hrvatski puk i vojnike kod Bleiburga. Nakon 15. svibnja po nalogu s najvišeg mjesta oni se povlače. Ostalo je tragična povijest.“

To je sasvim logično objašnjenje slijeda događaja. Naravno pristup arhivima i dokumentacija o Bleiburgu je još uvije nedostupna, ali svjedočenja koja su opisana u knjizi potvrđuju da je sramotna uloga Britanaca  vrlo utemeljena.  Knjiga se temelji na dokumentarnom filmu  koji je Michaele Palaich (Amerikanac hrvatskoga podrijetla, treće generacije) snimio krajem 1980-ih s četvoricom britanskih časnika.

Michael Palaich, odgojen i odrastao u anglosaksonskoj kulturi nije mogao vjerovati da su Britanci bili sposobni učiniti što je Tolstoj opisao u svojoj knjizi. Koliko god je bio naivan, pa nije vjerovao da bi časni, kulturni i civilizirani Englezi sudjelovali u izručenju zarobljenika Titu, znajući što će se s njima dogoditi, toliko je vjerovao da su Titovi partizani bili sposobni za takva zvjerstva. Komunisti su bili poznati kao ubojice vlastitih građana, po Lenjinovim i Staljinovim milijunskim zločinima i poslije njih  odricanje od odgovornosti, poricanje, pomno sakrivanje i brisanje tragova.

Počeo je istraživati još 1985, dok je Jugoslavija bila još jaka, malo je bilo izgleda da će netko svjedočiti i da će se jame otvarati.  Počeo je po Americi snimati izjave preživjelih Hrvata, koji su prošli Križni put. U Torontu je otišao na predstavljanje Tolstojeve knjige i preko njega došao do kontakata sa bivšim engleskim časnicima, koji su ga primili u svojim domovima i dali izjave.

Nigel Nicolson, Colin Gubbr i Humphrey Bredin  bili su neposredno umiješani u britansko izručenje hrvatskih vojnika i civila Titovim partizanima, uključujući žene i djecu. Četvrti časnik, pukovnik Gerald Draper, bio je tužitelj u nürnberškim suđenjima i stručnjak svjetskoga glasa za ratne zločine i govori o odgovornosti britanske strane za izručenje Hrvata i drugih.

U knjizi je objavljen i vrlo značajan iskaz iz 1987. godine istaknutoga odvjetnika i nekoć britanskoga časnika iz Južnoafričke Republike koji je sudjelovao u obmani Hrvata u svibnju 1945., koji govori kako je izvršio zapovijed i odveo 900 Hrvata u smrt. Iskazom, ovjerenim kod javnoga bilježnika, htio je rasteretiti dušu.

Osim spomenutih razgovora i jednoga (pod prisegom) iskaza, knjiga donosi preslike dokumenata iz britanskih arhiva koji se odnose na broj Hrvata koji su u svibnju 1945. tražili utočište kod britanskih vojnih snaga u Austriji.

Časnici su opravdavali svoje uloge, da su samo izvršavali naredbe, ali priznaju da su ne samo osjećali nego i znali kakva sudbina čeka izručene. Unatoč tomu, odradili su taj jeziv posao.

Na primjer, Nigel Nicolson, obavještajni časnik britanske 8. armije, provodi izručenje iz logora Vetrinj/Viktring (počevši od 17. svibnja 1945.) govoreći ljudima da će vlakom poći u Italiju, a on ih šalje Titu, znajući što ih čeka. Tu je srž britanske obmane.

Nitko od Britanaca nije snosio odgovornost zbog izručenja, ali barem su neki od časnika o svojoj ulozi otvoreno govorili. Osjećali su potrebu javno se „ispovjediti”. Posebice je dojmljiv iskaz iz 1987. Bernarda F. O' Sullivana, poznatoga južnoafričkoga odvjetnika, nekadašnjega britanskoga časnika, u kojem govori da je poslao 900 Hrvata u smrt. Iskazom, ovjerenim kod javnoga bilježnika, htio je rasteretiti dušu.

U knjizi piše o onima koji su izvršavali naredbe, a drugo je pitanje o zapovjednoj odgovornosti, o onima koji su izručenja naredili, znajući kakva ih sudbina čeka. Taj dio britanske odgovornosti trebat će netko nekada pomno istražiti.

Na drugoj strani, nikoga od Titovih oficira i vojnika nije savjest pekla što su izvršili strašne masovne pokolje, a da i ne govorimo o suđenjima za ratne zločine! Nažalost, i danas  poneki titoisti otvoreno govore da nije bilo dovoljno pobijeno! ( Nenad Stazić, zastupnik SDP-a u Hrvatskom Saboru). I danas takvi žive materijalno bolje od potomaka pobijenih i progonjenih, sišu državni proračun zahvaljujući vladajućoj strukturi koja je potekla iz jugo-komunizma.( djeca komunizma).

I što je još gore, necivilizacijski istupi povodom prijenosa posmrtnih ostataka pobijenih na Križnom putu u Sloveniji pokazuju svu bijedu totalitarnog jednoumlja jugo-komunizma. 

Dragan Markovina poznati  „jugoslavenski istoričar nikako ne može razumjeti zašto se posmrtni ostaci ustaške vojske dočekuju s državnim počastima? Zašto ih HDZ doživljava kao hrvatske branitelje?

Njemu nije jasno kako se može „izjednačiti našu pobjedničku vojsku s fašističkim gubitnicima“

Jednostavno po zločinima!

Ali po njemu „ustaše su zaslužili poraz, a partizani su osvjetlali obraz hrvatskom narodu“ Ne nisu osvjetlali obraz, nego su se po zločinima ne samo izjednačili, nego pokazali puno gorem izdanju kao osvetnički zlotvori, bez savjesti i morala. “ I to je karakteristika jugo-komunističkog uma, koji smatra da su njihovi zločini opravdani. Ne prihvaćaju da je zločin , zločin ma tko ga počinio i u ime koje ideologije ga počinio.

Kako se vidi dugogodišnje plansko sakrivanje i negiranje zločina, Huda jama sa 11 pregrada, treća pregrada bila je  izrađena od lijevanog betona bez armature i debljine 80 centimetara. Poslije nje je bila drvena  pregrada  i glineni čep debljine  1,4 metra, koji je sprečavao strujanje zraka u zatvoreni jamski prostor, a onda su rudari koji su kopali,  shvatili da postoji i peta pregrada. Šesta pregrada bila je od betona armiranog sa željezničkim šinama  debljine 1,2 metra. Istraživačima je postalo jasno da je netko pomno prikrio tragove svojih nedjela i da će se obistiniti glasine o masovnom ubojstvu, no da bi stigli do stratišta, rudari su morali srušiti još pet pregrada! Najdeblja pregrada od ilovače, armiranog betona i cigle zajedno je bila široka gotovo pet metara, znači da si bili itekako svjesni da čine težak zločin i onda ga planski perfidno  sakrili i svjedoke poubijali.

Zato tko god optužuje za ustaštvo, treba  imati na umu da su i jugo-komunisti zločinci, da su i Engleski demokrati  sudionici u zločinu i osuditi ih,  jer je EU Parlament u svojoj Deklaraciji od 19.rujna 2019. upravo to učinio. Izjednačio je i osudio sve zločine totalitarnih režima!

Lili Benčik/hrvatskepravice