Domovinski rat bi zaboravili nakon 35 godina, a mitove iz 1941. slavili vječno

Kad je Domovinski rat “pretežak teret”, a 1941. sveta dogma: Hrvatska ne smije slaviti povijesne falsifikate

U Hrvatskoj se godinama pokušava nametnuti jedna opasna i duboko pokvarena logika: Domovinski rat, star tek 35 godina, nekima je već “daleka prošlost”, “opterećenje”, “tema koju treba prepustiti povjesničarima” ili, još gore, nešto što bi trebalo prestati živjeti u javnom prostoru. Sjećanje na hrvatske branitelje, na Vukovar, Škabrnju, Kusonje, Saborsko, Voćin, Baćin, Ovčaru i tisuće hrvatskih žrtava nekima smeta jer je “prošlo dovoljno vremena”.

Ali zato se događaji stari 85 godina moraju ne samo obilježavati, nego gotovo ritualno slaviti kao nedodirljivi povijesni kult. Tu odjednom vrijeme ne postoji. Tu nema zaborava. Tu nema poziva da se “okrenemo budućnosti”. Tu nema zasićenja prošlošću. Tu postoji samo sveta dogma, crvena zastava, fraza o antifašizmu i zabrana postavljanja neugodnih pitanja.

A pitanja se moraju postaviti.

Jer narod koji smije govoriti samo o jednim žrtvama, a o drugima mora šutjeti, nije slobodan narod. To je narod kojemu se i dalje pokušava propisivati pamćenje.

Dan antifašističke borbe: što se slavi, a što se prešućuje?

Službeno, 22. lipnja obilježava se Dan antifašističke borbe. Veže se uz osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovica kod Siska 1941. godine. Tog dana nacistička Njemačka napala je Sovjetski Savez, a hrvatski komunisti tada prelaze iz političkog čekanja u organiziranu oružanu akciju.

I tu treba stati s mitologijom.

Da, postojao je odred. Da, dio ljudi u njemu borio se protiv nacizma i fašizma. Ali Hrvatska ima pravo čuti i ono što se desetljećima prešućivalo: taj odred nije bio nikakav široki narodni hrvatski ustanak, nego komunistički organizirana gerilska skupina. Njegovo djelovanje nije se svodilo na romantičnu sliku šume, boraca i zastave, nego i na diverzije, napade na prometnice, pokušaje oštećivanja pruga, presijecanje komunikacijskih veza i akcije koje su mogle ugroziti i civile.

To je dio priče koji se ne stavlja na plakate.

Kada se govori o Brezovici, govori se kao da je riječ o čistom, bezgrešnom početku slobode. A istodobno se zaboravlja da je komunistički pokret vrlo brzo iz antifašističke borbe prerastao u revoluciju, obračun s političkim protivnicima i stvaranje totalitarnog sustava. Ne može se vječno prodavati bajka u kojoj su svi pod crvenom zvijezdom bili anđeli slobode, a svi koji postavljaju pitanja automatski “revizionisti”.

Revizionizam nije tražiti cijelu istinu. Revizionizam je kad se pola istine proglasi svetinjom, a druga polovica zakopa pod zemlju.

Srb 27. srpnja: falsifikat koji je desetljećima prodavan kao “ustanak naroda Hrvatske”

Ako je Brezovica pretvorena u politički mit, Srb je još veći povijesni falsifikat.

U bivšoj Jugoslaviji 27. srpnja slavio se kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Sam naziv bio je propagandna konstrukcija. To nije bio ustanak Hrvata. To nije bio hrvatski narodni ustanak. To nije bio plemeniti praznik slobode.

Bio je to početak oružane pobune srpskog stanovništva na području Srba, Like i zapadne Bosne protiv NDH, ali s vrlo jasnim i vrlo krvavim naličjem: četničko-komunističkim nasiljem, osvetničkim pohodima, paljenjem hrvatskih sela i pokoljima hrvatskih i muslimanskih civila.

Nitko razuman ne smije prešutjeti zločine NDH nad Srbima. Ti su zločini činjenica, sramota i tragedija. Ali isto tako nitko pošten ne smije koristiti zločine NDH kao vječnu dozvolu za prešućivanje zločina počinjenih nad Hrvatima i muslimanima.

Jer civilna žrtva nije manje žrtva zato što je hrvatska.

Dijete nije manje dijete zato što se preziva Ivezić.

Starac nije manje starac zato što je ostao u Boričevcu.

Majka nije manje majka zato što je bježala prema Kulen Vakufu.

Brotnja, Boričevac, Kulen Vakuf: mjesta koja ruše mit o “čistom ustanku”

U Brotnji su stradali hrvatski civili iz obitelji Ivezić. Među žrtvama su bile žene, djeca i starci. To nisu bili vojnici u borbi. To nisu bile ustaške postrojbe. To su bili ljudi koji su platili cijenu kolektivne mržnje.

Boričevac je posebna rana. Hrvatsko selo, spaljeno, opljačkano, razoreno. Stanovništvo je izbjeglo, dio preostalih starijih ljudi je ubijen, a nakon Drugog svjetskog rata Hrvatima nije bio dopušten povratak. Dakle, zločin nije završio ubojstvom i paljevinom. Nastavio se zabranom povratka. Nastavio se brisanjem mjesta. Nastavio se šutnjom.

To je ona šutnja koju su nazivali “bratstvom i jedinstvom”.

U Kulen Vakufu i okolici, u rujnu 1941., počinjen je masovni zločin nad muslimanskim i hrvatskim civilima. Među ubijenima su bili i izbjegli stanovnici Boričevca. To je krvava pozadina “ustanka” koji se desetljećima slavio kao moralna vertikala.

Kakva moralna vertikala može stajati na kostima civila?

Kakav je to “dan ustanka” u kojem se ne smiju spomenuti hrvatske kuće u plamenu, pobijene obitelji, protjerani ljudi i sela kojima je zabranjen povratak?

Najveći problem nije samo zločin, nego zabrana istine

Zločini su se dogodili. To je strašno.

Ali još je strašnije što se desetljećima nije smjelo govoriti o njima.

Nije se smjelo govoriti o Brotnji. Nije se smjelo govoriti o Boričevcu. Nije se smjelo govoriti o Hrvatima koji se nisu smjeli vratiti na svoja ognjišta. Nije se smjelo govoriti o muslimanskim civilima ubijenima u kulenvakufskom kraju. Nije se smjelo reći da među ustanicima nisu bili samo partizani, nego i četnički elementi, ljudi koji nisu sanjali slobodnu Hrvatsku, nego obnovu Jugoslavije, osvetu i etnički očišćene prostore.

Zabrana istine uvijek je nastavak zločina drugim sredstvima.

Kada ubijete čovjeka, ubili ste jedan život.

Kada zabranite istinu o njegovu ubojstvu, pokušavate ubiti i njegovo sjećanje.

Domovinski rat bi zaboravili, a komunističke mitove bi slavili vječno

I tu dolazimo do najvećeg licemjerja današnje Hrvatske.

Domovinski rat, obrambeni, osloboditeljski i pravedan rat hrvatskog naroda, nekima je već “previše”. Smeta im svaka obljetnica. Smeta im svaka kolona sjećanja. Smeta im svaki branitelj koji govori. Smeta im svaka zastava, svaka krunica, svaka rana, svaka istina o velikosrpskoj agresiji.

Kažu: dosta više prošlosti.

Ali kada dođe 22. lipnja ili 27. srpnja, tada prošlosti nikada nije dosta.

Tada se ne govori: okrenimo se budućnosti.

Tada se ne kaže: prošlo je 85 godina.

Tada se ne kaže: prestanimo dijeliti društvo.

Tada se traži poklon pred povijesnim mitom.

Tada se traži da hrvatska država šuti pred falsifikatom.

Tada se očekuje da potomci žrtava gledaju kako se slavi ono što je za njihove obitelji značilo pokolj, progon, pepeo i zabranu povratka.

To nije antifašizam.

To je kult selektivnog pamćenja.

To je ideološki obred u kojemu su jedne žrtve podobne, a druge nepoželjne.

Hrvatska mora prestati klečati pred tuđom verzijom vlastite povijesti

Hrvatska ne smije negirati antifašističku borbu protiv nacizma i fašizma. Ali Hrvatska isto tako ne smije dopustiti da se pod pojmom antifašizma sakriju komunistički zločini, četnički pokolji, protjerivanja Hrvata, spaljena sela i zabranjena istina.

Antifašizam bez istine postaje propaganda.

Sjećanje bez žrtava postaje laž.

Povijest bez Brotnje, Boričevca i Kulen Vakufa nije povijest, nego politički plakat.

Zato Hrvatska mora jasno reći: nećemo zaboraviti Domovinski rat zato što je prošlo 35 godina. Nećemo šutjeti o velikosrpskoj agresiji zato što nekima smeta hrvatska pobjeda. I nećemo slaviti događaje od prije 85 godina kao nedodirljivu svetinju ako su u njihovoj sjeni pobijeni hrvatski i muslimanski civili.

Nema pomirbe na laži.

Nema antifašizma bez istine.

Nema slobodne Hrvatske dok se od nje traži da zaboravi svoje branitelje, a da se istodobno klanja mitovima koji su desetljećima skrivali hrvatske grobove.

Izvor