Istina oslobađa: U ljeto 1941. u Lici i Bosni nije se dogodio "antifašistički ustanak", nego pogrom nad hrvatskim i muslimanskim civilima (1. dio)

Takav sustav posvemašnje indoktrinacije uspostavljen je s dolaskom Titove vlasti (svibnja 1945. godine), ali, nažalost, propašću komunizma (1989/90.) i uvođenjem višestranačja u Hrvatskoj, malo se toga promijenilo. Obrazovni programi su nam gotovo isti kao što su i bili, a ljevičarsko-liberalni i velikosrpski krugovi uz pomoć medija i pod krinkom "antifašizma" i dalje nesmetano šire istu vrstu propagande. 

 Komunistička verzija povijesti Drugoga svjetskog rata, u cjelini je jedna velika laž. U doslovnom smislu riječi, nema ni jednog jedinog značajnijeg događaja ili osobe iz tog razdoblja (pa i u samome NOB-u i komunističkom i partizanskom pokretu), oko kojih sami akteri tih zbivanja nisu ispleli kontroverze. Slažući laž na laž toliko su se zapleli u vlastite krivotvorine da su se u toj džungli pogubili, pa ih je vrlo lako razotkriti, uz malo truda i analizom njihovih izvora.

 U tri nastavka, u ovom tekstu ću pokušati dati presjek nekih događaja i procesa koji su u bitnoj mjeri odredili ono što će se odvijati na području NDH prije samoga rata i u njegovim prvim mjesecima, s posebnim osvrtom na južnu Liku i mjesto "antifašističkog ustanka" (Srb) u ljeto te 1941. godine – uz napomenu kako je riječ o djeliću opsežne građe sadržane u brojnim izvorima (kako komunističkim, tako četničkim, ustaškim, talijanskim, njemačkim).

 Počnimo s "antifašističkim ustankom" u Srbu (27. srpnja 1941.).

Evo jednog znakovitog primjera iz reprezentativnog izvora iz razdoblja SFRJ.

 "Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, rodoljubi ovoga kraja doneli su sa sobom oko 130 pušaka, 6 puškomitraljeza, oko 100 ručnih bombi i nešto municije. U S. su ustaše došle oko 20. juna 1941 i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom. Pod uticajem komunista (najviše ih je došlo u stari kraj iz raznih krajeva zemlje, naročito iz Žednika u Vojvodini), narod se sklanjao u šume, organizovao logore i njihovu zaštitu. Početkom juna 1941. komunisti su formirali Revolucionarni odbor u S. i svim selima opštine koji je okupljao narod za otpor ustaškim vlastima. Nakon uspostavljanja partijske veze sa OK

KPJ za Drvar, od 20. do 26. jula 1941. formirano je 8 gerilskih odreda. Dana 27. jula 1941. gerilski odredi S. i okoline napali su i razbili ustaše i žandarme i oslobodili S. To je bilo prvo oslobođeno opštinsko središte u Hrvatskoj…Pošto su gerilske jedinice pod rukovodstvom komunista razbile ustašku vlast i stvorile slobodnu teritoriju, iz Knina i Kistanja dolaze predstavnici velikosrpske buržoazije i režimskih partija i zajedno sa ital. vojnim i obaveštajnim organima rade na razbijanju ustanka. Oni, kao predstavnici srpskog naroda ovih krajeva stupaju u javne kontakte i pregovore sa komandantima tal. jedinica. Tako se učvršćuje sprega između između izdajnika i okupatora protiv NOP. U jesen 1941., partijske org. uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan polit. rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu i izdajničkom ulogom viđenijih ljudi iz velikosrpskih polit. partija i stare vlasti. Istovremeno, jedinice Grupe NOPO za Liku blokirale se krajem jan. 1942. ital. posadu, grupu četnika, ustaše i žandarme u S. Petog marta 1942. 7 partizanskih četa (iz bat. Marko Orešković, Lapačkog bat. i Prvog krajiškog NOPO napalo je posadu u S. i posle žestokih borbi potisle je…"

(Izvor: LEKSIKON NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA I REVOLUCIJE U JUGOSLAVIJI 1941-1945.; Druga knjiga, M-Ž; Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1980.; str.1055; navod pod odrednicom: Srb; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)

 Najprije nešto kratko o izvoru iz kojega potječe citat.

 Leksikon se sastoji od 2 tvrda ukoričena sveska, ukupno 1254 stranice (velikog) A4 formata (210 x 297 mm) i sadrži obilje podataka i fotografija, a tiskan je u 23.000 primjeraka. Na njemu je radilo ukupno 106 intelektualaca, njih 47 s titulom dr. sc. (6 akademika, 9 s titulom mr sc, dok su svi ostali bili fakultetski obrazovani i zauzimali značajne – najčešće i čelne – pozicije u važnim državnim institucijama ili vojnom i političkom establishmentu). Dakle, oko ovog projekta bila je okupljena tadašnja intelektualna "krema" komunističkog režima bivše SFRJ, a od poznatijih imena mogu se spomenuti: akademik Mihailo Apostolski (predsjednik Makedonske akademije nauka i umetnosti), dr. Aleksandar Grličkov (član Predsjedništva CK SKJ), Mika Špiljak (član predsjedništva Vijeća SSJ), dr. Dušan Bilandžić, akademik Ali Hadri, dr. Jovan Marjanović.

Da je riječ o ozbiljnom i studioznom radu, svjedoči sastav Izdavačkog odbora (12 članova, od čega 3 s titulom dr. sc. – jedan od njih akademik), Redakcijskog odbora (12 članova, od čega je 8 s titulom dr. sc. – jedan od njih akademik), kao i popis autora (od ukupno 70 njih, 26 ih je s titulom dr. sc. – od toga 4 akademika, dok je recenzenata bilo čak 14 – 12 dr. sc. od kojih dva akademika i dva mr. sc).

 Izvor bez ikakve sumnje (a što je i vidljivo iz navedenih referenci), spada u reprezentativnu historiografsku građu i predstavlja vrlo ozbiljan, značajan i ambiciozan projekt komunističke historiografije, a činjenica da su na njemu radili najznačajniji autori i da je Leksikon ugledao svjetlo dana 35 godina nakon rata trebala bi biti jamstvo kako su u njemu prikupljena i sistematizirana sva dotadašnja relevantna saznanja o razdoblju NOB-e i partizanskog pokreta na području Jugoslavije.

 Pa kad je već tako, pozabavimo se analizom navedenog citata (koji predstavlja samo dio opsežnijeg navoda na naznačenoj stranici, pod natuknicom "SRB" - Druga knjiga, str. 1055.).

 Najprije se mora reći kako se autor "poigrao" (zacijelo ne slučajno) kronologijom, pa je događaje koje opisuje ispremještao, odnosno, nije poštivao logički vremenski slijed (svi primjerice, znamo, da početak lipnja prethodi 20. lipnju i da nikako ne može biti obrnuto), no, da najprije posložimo činjenice onako kako su navedene u prve 4 rečenice citata:

1."Rodoljubi" (čitaj: Srbi) iz Srba i okolice donijeli su sa sobom poslije pada Kraljevine Jugoslavije (dakle, sredinom travnja 1941. godine), naoružanja dovoljnog za opremanje jedne ojačane satnije (čete);

2. U Srb su došle ustaše "oko 20. juna 1941. i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom";

3. Naoružanim (domaćim) "rodoljubima" (Srbima) u pomoć su organizirano došli komunisti (sunarodnjaci) "iz raznih krajeva zemlje" (najviše iz Žednika iz Vojvodine, a podrijetlom iz Srba i okolice);

4. "Početkom juna" tobožnji "komunisti" (Srbi) organiziraju "Revolucionarne odbore" u Srbu i svim mjestima općine Srb, radi narodnog otpora "ustaškim vlastima" i poduzimaju mjere "sklanjanja naroda u šume" i pripremljene "logore" u kojima ih zbrinjavaju i osiguravaju.

 U logičkom i jedino mogućem vremenskom slijedu, događaji su se mogli odvijati jedino ovako:

1."Rodoljubi" (Srbi) iz Srba i okolice donijeli su (napuštajući vojsku Kraljevine Jugoslavije) u travnju 1941. godine u ovaj kraj naoružanje i streljivo kojim su mogli naoružati respektabilnu postrojbu od najmanje 136 ljudi (postrojbu snage ojačane satnije – čete);

2. Naoružanim domaćim "rodoljubima" uskoro se pridružuju "komunisti" (zemljaci) koji se vraćaju u "stari kraj" a dolaze iz "svih krajeva, naročito iz Žednika u Vojvodini" (zanimljivo, ne ostaju braniti svoje kuće, obitelji i imovinu od okupatora, nego se vraćaju u Srb voditi borbu protiv uspostave tek proglašene NDH);

3. Početkom lipnja "komunisti" su u Srbu i svim mjestima općine Srb oformili svoje "revolucionarne odbore", te organizirali sklanjanje naroda u šumu, odnosno, u logore koje potom osiguravaju od napada ustaša;

4. Napokon, "oko 20. juna" dolaze ustaše i "počinju zločine nad srpskim stanovništvom" (naravno, "nezaštićenim" i "golorukim");

 Već na prvi pogled, ovaj kratki opis pun je nelogičnosti.

 Potreba da se istakne teza kako su ničim izazvane ustaše iz čistog mira došle u Srb i započele s pokoljima "nezaštićenog srpskog naroda" (što je inače izlizana floskula koju velikosrpski i komunistički propagandisti redovito koriste), nametnula je to da se oni (neovisno o logičkom vremenskom slijedu) nađu na samome početku opisa događaja, pa je i ovdje sasvim jasno vidljivo kako se radi o prilično naivnoj i providnoj manipulaciji.

 Kako bi naglasili svoju odlučujuću ulogu u pokretanju "antifašističkog ustanka", komunisti tvrde da su oslanjajući se na naoružane domaće "rodoljube" i svoje zemljake (sunarodnjake – Srbe) koji im dolaze u ispomoć u Srb i okolicu (pri čemu su sasvim sigurno također donijeli ponešto od oružja), već početkom lipnja 1941. organizirali "Revolucionarne odbore" i to s ciljem "otpora ustaškoj vlasti" – dakle, ne borbe protiv okupatora nego sprječavanja uspostave hrvatske države.

 Sve se to događa barem 10-15 dana prije dolaska ustaša, što proizlazi iz podataka što ih sadrži citirani dio teksta. Također je sasvim logično da prije dolaska ustaša (budući da su već vojno i organizacijski pripremljeni za borbu i naoružani do zuba), "komunisti" sklanjaju narod u šumu i logore koje čuvaju – jer nema logike da se to čini poslije odlaska ustaša. I potom, kad je to obavljeno i završene sve obrambene pripreme a narod osiguran u šumskim logorima, onda su došle ustaše i "počele zločine nad srpskim stanovništvom" (!?)

 Ovdje kako je očito, postoje sasvim ozbiljne nejasnoće i nerazjašnjena pitanja:

1.Ustaše izvan svake sumnje dolaze na područje Srba i okolice u vrijeme kad su Srbi već spremni (kako vojno tako i organizacijski) za oružani otpor, odnosno početkom lipnja 1941. godine. Ne zaboravimo kako su "rodoljubi" iz Srba i okolice dva mjeseca prije toga donijeli oružje za najmanje 136 ljudi, a dva tjedna ranije formirali "revolucionarne odbore" i izvršili pripreme za obranu kao i zaštitu stanovništva; postavlja se pitanje koga su to ustaše ubijale?;

2.Kako to da do zuba naoružani komunisti odnosno srpski "rodoljubi" nisu branili sebe, svoje kuće i narod, nego su ostavili stanovništvo – civile na cjedilu?

3.Gdje su bili i što su radili "rodoljubi" i komunisti iz Srba i okolice (sa svojom naoružanom postrojbom i revolucionarnim odborima) dok su ustaše "vršile zločine nad srpskim stanovništvom"?

4.Zašto nema nikakvih konkretnih detalja o "ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom" u toj operaciji koja je (navodno) uslijedila "oko 20. juna"? Zar je to tako nevažna stvar da ne zaslužuje rečenicu-dvije? Koliko je bilo žrtava među civilima, kako je tekao napad, koje su to "ustaše" i pod čijim zapovjedništvom bile, tko je branio Srb itd., itd.

 Na sve to odgovora nema, a proturječnosti i "rupa" u opisima događaja je toliko da je svaka slučajnost isključena.

 Logično objašnjenje ovih proturječja jest da je riječ o lažima i konstrukcijama u kojima su se autori Leksikona pogubili i pokušali zametnuti tragove poigravanjem s kronološkim slijedom i događajima, ali na tako nevješt način da se stvar razotkriva već i pri površnoj analizi teksta.

 To je jedina prava istina koju nije moguće opovrgnuti. Nadalje, kakva je to logika, da poslije podizanja "antifašističkog ustanka" u Srbu (27. srpnja 1941.), tobože pod vodstvom KPJ, te oslobađanja Srba, Donjeg Lapca i okolice i stvaranja "slobodne teritorije", "u jesen 1941., partijske organizacije uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan politički rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu"? Kako je narod digao "ustanak" ako nije bio politički svjestan, tko je tko u toj cijeloj priči i što je cilj "ustanka"? Kako to da su komunisti tek onako (nakon što su pokrenuli "antifašistički ustanak") pustili na svoju "slobodnu teritoriju" pojedince iz redova "srpske buržoazije" (pa i četnike Momčila Đujića) koji su radili izravno protiv njih i otvoreno i javno surađivali s Talijanima? Kako to da se komunisti nikako ne suprotstavljaju Talijanima i Nijemcima, nego su im jedini neprijatelji ustaše, odnosno Hrvati?

 Jedino što je sasvim izvjesno, sigurno i istinito (a sadržano je ovom opisu stanja), jest to da su Srbi u južnoj Lici (pa i u Srbu, Donjem Lapcu i okolici ovih mjesta) poslije sloma Kraljevine Jugoslavije bili naoružani. To je uostalom bila uobičajena praksa u svim krajevima Hrvatske nastanjenim Srbima, od Banovine preko Korduna do Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Tako je i "narodni heroj" Vasilj Gaćeša, primjerice, poslije sramotne kapitulacije kraljevske vojske, došao u svoj rodni Vlahović (kod Gline) naoružan do zuba i (sa skupinom suradnika) svoju zločinačku, razbojničku karijeru započeo napadima na oružničku postaju u Banskom Grabovcu i pljačkom i paležom hrvatskih kuća i to je kasnije nazvano "antifašističkim ustankom".

 Ne treba zaboraviti da su srpski nacionalisti (koji su činili kritičnu masu među "gerilcima" - "ustanicima", od početka okupacije bili uz Talijane i da su nizom zahtjeva i peticija tražili pripajanje dijelova teritorija Hrvatske i BiH Kraljevini Italiji. Te aktivnosti teku od početka svibnja 1941. godine. Sastanku "ustanika" (četnika i komunista) u Otriću (11. kolovoza 1941.), prethodio je sastanak u Benkovcu (23. srpnja 1941.) - dakle, 4 dana prije "ustanka" - na kojem je utvrđena suradnja između talijanskog okupatora i "ustanika", pri čemu su "ustanici" tražili zaštitu Talijana i priključenje gračačkog i kninskog kotara Kraljevini Italiji.

 S obzirom na vrlo razvijenu četničku aktivnost u južnoj Lici (poglavito Srbu i okolici) i činjenicu da su brojni srpski civili bili naoružani, vlasti NDH su na teren poslale svoga opunomoćenika za Liku Vjekoslava Maksa Luburića s manjom ustaškom postrojbom.
Njihov je cilj bio prikupljanje tog oružja, što je među Srbima naišlo na otpor, pri čemu su brojni od njih i ubijeni. Luburić je upućen na stegovni sud i kažnjen zbog prekomjerne uporabe sile. Ubrzo poslije ovog događaja, ustaški povjerenik Jure Pavičić organizirao je pomoć za srpska sela koja su stradala u akcijama Luburića, ali to nije uspjelo jer je naišlo na žestoki otpor četničko-komunističkih organizatora "ustanka".

"Gerilski odred" (sastavljen od četnika i komunista – s tim da su četnici bili u osjetnoj većini) pod zapovjedništvom Stojana Matića (bivšeg oficira kraljevske vojske ili žandara – što je u izvorima dvojbeno), najprije je 27. srpnja 1941. napao oružničku postaju u Srbu, a malobrojna posada pobjegla je prema Kulen Vakufu.

 "Gerilci" su potom krenuli u pokolj nad nezaštićenim hrvatskim civilnim stanovništvom. Među ostalim, uhitili su katoličkog župnika Jurja Gospodnetića i živoga ga ispekli na ražnju, a u zaseoku Brotnju (između Donjeg Lapca i Srba) pobili sve članove hrvatske obitelji Ivezić (njih 37).

 Nakon ovog zločina, većina mještana jedinog sela s hrvatskom većinom u tom kraju (Boričevca), pobjegla je iz svojih domova, ali je ostalo 55 žena djece i staraca koje su srpski "gerilci" nemilosrdno pobili i pobacali u jamu, a selo zapalili.

 U isto vrijeme teku četničko-komunističke akcije s druge strane rijeke Une (na bosanskoj strani). Na željezničkoj postaji Vaganj (prijevoj na planini Kamešnica) tog 27. srpnja zaustavljen je vlak s 300 katoličkih hodočasnika i muslimana (koji su se vraćali iz Knina s proslave blagdana svete Ane). Oni su svi pobijeni (među njima i svećenik Waldemar Nestor) i pobacani u jamu Golubnjača. Glavni egzekutor bio je Damjan Zeljković.

 O tom masovnom zločinu nad civilima, desetljećima poslije, detaljno su pisali sami akteri i očevici. Opisan je i u knjizi Drvar 1941-1945.; Sjećanja učesnika (Općina Drvar, 1972., svezak II, str. 207-208.) o čemu svjedoči partizan Stevo Babić, a na 222. stranici iste knjige i njegov suborac Pero Boltić. Iako je nakana svjedoka jasna - jer žele se nakon svega izboriti za "bolju prošlost" ovdje nalazimo dragocjene detalje koji nam u usporedbi s drugim izvorima i dopunjujući se međusobno pomažu u shvaćanju onoga što se u ljeto i jesen 1941. godine događalo na tom području. U spomenutom izvoru, Stevo Babić kaže:

"Bilo je svanulo, (27. srpnja 1941. - op. Z. P.) sunce je već obasjalo cijelu okolinu… Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Ži(v)kovca, pojavio se putnički voz, jer pruga na tom dijelu nije bila pokidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima su se nalazili ustaša Marko Špiranović, katolički sveštenik Petar Maks (Waldemar Maksimilijan Nestor - op. Z. P.) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljala."

 Evo što piše suborac Steve Babića, Pero Boltić u istoj knjizi na strani 222 :

 "Kada je voz došao na stanicu Vaganj, Damjan Zeljković je sa starcima i ženama pokupio sve putnike iz voza. Među njima je našao vozovođu ustašu Marka Špiranovića, katoličkog sveštenika Petar Maksa (Waldemar Maksimilijan Nestor - op. Z. P.) i neke trgovce. Prvu dvojicu i strojovođu Lokšmita su streljali."

 Putnici iz vlaka su sa stanice Vaganj odvedeni u Trubar, strijeljani i pobacani u jamu Golubnjača koja nikad nije istražena - štoviše, u srpsko-komunističkoj propagandnoj kampanji o njoj se govori kao o "srpskom stratištu".

 (Posmrtni ostaci skupine od 17 hodočasnika pobijenih tog 27. srpnja 1941. godine u Trubaru, uključujući i velečasnog Waldemara Maksimilijana Nestora, ekshumirani su 2014. godine, o čemu je javnost obaviještena 19. studenoga, dok drugi nisu pronađeni).

 Pokolje hrvatskog i muslimanskog življa u južnoj Lici i zapadnoj Bosni predvodili su Stojan Matić, Branko Bogunović, Mane Rokvić, s njima su bili i Gojko Polovina, Đoko Jovanić (poslije proslavljeni partizanski "komandanti" i "narodni heroji"), kao i vodeći četnički ideolozi iz razdoblja prije rata: Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus (svi članovi predratnih četničkih odbora koji su od ustaša radi toga već bili traženi). Nakon njihovog dolaska (ubrzo po talijanskoj okupaciji ovih područja), u Srbu se uspostavljaju "gerilski odredi" u kojima glavnu riječ vode četnici, a cijelo to društvo bilo je u redovitoj vezi s četničkim vojvodom popom Momčilom Đujićem i sastajali se s njime u Kistanjama (gdje je bio glavni "srpski izbjeglički centar" - odnosno njihova propagandna baza), vojno surađivali s Talijanima, djelovali po njihovim direktivama i oslanjali se na okupatora – s jednim jedinim ciljem: podrivanje i rušenje NDH. To ni po čemu nije bila "antifašistička borba", nego naprotiv, savez s okupatorom, a glavna meta bili su hrvatski i muslimanski civili koje se nastojalo etnički očistiti s njihovih domicilnih prostora, kako bi se potom uz oslonac na Talijane i Nijemce pokušala ostvariti ideja "Velike Srbije" onako kako su je programski definirali glavni ideolog četničkog pokreta Draže Mihailovića, Stevan Moljević u spisu Homogena Srbija od 20. lipnja 1941. godine i Momčilo Đujić u Elaboratu Dinarske četničke divizije od 1. ožujka 1942. godine.

  Odlučujući upliv četničke struje na prilike u Lici, potvrđuju sporazumi u Benkovcu (23. 7. 1941) i Otriću kraj Gračaca (11. 8. 1941. godine između vodstva "gerilaca" i talijanskog okupatora. Prema ovim sporazumima, formalizirana je suradnja između "gerilaca-ustanika" i  Talijana u borbi protiv NDH i ustaša (koja je u praksi postojala i ranije), a talijanskom okupatoru prepuštena je kontrola na do tada (od "gerilaca") zauzetom području. Za uzvrat, talijanski fašisti obvezali su se "braniti Srbe" od ustaša. Jedan od "gerilaca" koji je sudjelovao na sastanku u Otriću bio je Đoko Jovanić (poslije "proslavljeni komandant" 6. ličke partizanske divizije, narodni heroj i intimus J. Broza Tita i njegove supruge Jovanke). U poratnim godinama nastojalo se minimizirati značaj ovog sporazuma, pa su komunisti tvrdili kako je to bilo njihovo "taktiziranje" - ali ostaje otvoreno pitanje: Kako to da su komunisti (partizani) već početkom lipnja 1941. u Srbu i svim mjestima u okolici Srba imali ustrojene "revolucionarne odbore" i koristeći oružje što su ga donijeli "rodoljubi" iz ovog kraja nakon raspada Kraljevine Jugoslavije (travnja 1941.) bili pripravni na oružanu borbu protiv ustaša, a dva mjeseca poslije sklapaju pakt s četnicima i Talijanima i to na vlastitu štetu?

 Istina je da su komunisti sve do kraja 1941. godine, za razliku od četnika, imali vrlo malo utjecaja na opća kretanja (kako u rajonu Srba i Donjeg Lapca, tako i na području Drvara), o čemu govori i činjenica da je CK KPJ u listopadu 1941. u Liku morao poslati jednoga od svojih najpovjerljivijih ljudi, političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske, Hrvata Marka Oreškovića, koji je postavljen i za političkog komesara Grupe NOPO za Liku. Upravo su nedefinirani odnosi u "ustaničkoj masi" i izostanak utjecaja KPJ na ukupna događanja bili razlogom njegova dolaska na ovo područje, ali odnos snaga omogućavao je nacionalistima (monarhistima i četnicima) potpunu kontrolu nad situacijom, pa je Orešković ubrzo ubijen od "gerilaca", najvjerojatnije (jer pouzdano se ni danas ne zna gdje i kada) 20. listopada 1941. i navodno bačen u jamu kod sela Veliko Očijevo. O tomu svjedoči Gojko Polovina (u to vrijeme zapovjednik združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolicu - kasnije istaknuti komunist), pa čak u svojoj knjizi (Svjedočenje – Prva godina ustanka u Lici - Rad, Beograd, 1988.) imenuje dvojicu "ustanika" koji su navodno ubili Oreškovića. On priznaje kako je zapovijedao skupinama koje su se ponašale više kao četnici nego kao partizani, potvrđuje da su se sastojale od Srba i da su vršile pokolje nad hrvatskim stanovništvom (što se uvijek pravdalo prethodnim "ustaškim zločinima" nad Srbima).

 -        nastavlja se