Istina oslobađa: U ljeto 1941. u Lici i Bosni nije se dogodio "antifašistički ustanak", nego pogrom nad hrvatskim i muslimanskim civilima (II dio)

 Kako bi "oprali" savjest, mjesecima poslije, partizani u ovom kraju u svojim su pjesmama počeli slaviti Marka Oreškovića kao "zaštitnika srpskog naroda" iako nije imao nikakvog utjecaja na bilo što ("Drug je Marko hrvatskoga roda, al' je majka srpskoga naroda"). Bio je to svojevrsni cinizam, pri čemu su se oni koji su ga ubili po tko zna koji put predstavili kao "žrtve" koje su tražile zaštitu - ali nikad nisu otkrili pravu istinu o sudbini Oreškovića, niti priznali svoj dio krivnje u ovom zločinu.

 Zanimljivo je, međutim, kako je Orešković prikazivao prilike u kraju u kojem je tobože buknuo "antifašistički ustanak", pa bi vjerojatno u tomu trebalo tražiti i razloge njegove likvidacije. Evo dijela jednog njegovog zapisa iz rujna 1941. godine ("uputstvo o organizaciji partizanskih odreda"):

 "Navesti nekoliko slučajeva, koji su nam se gorko osvetili uslijed nedostatka discipline. Paljenje Boričevaca, ne samo što je ogromna materijalna šteta, već se slobodno može reći da je još veća moralna. Zar bi se Kulen Vakuf držao da se u njemu narod nije plašio iste sudbine Boričevca, a to su nam i sami poručili. Glamoč koji je bio očišćen od ustaša, i umjesto da se neprijatelj progoni do uništenja, naši partizani su

zasjeli u zauzeti Glamoč i udarili u pijanku, što je neprijatelju omogućilo da se sabere i prikupi snage i bez ikakve muke istjera naše partizane iz Glamoča. Uzmimo slučaj sa Čorcima. Hrvatski seljaci dobrovoljno su odložili i predali oružje partizanima i bratski ih dočekali očekujući bratsko razumijevanje sa strane naših partizana, no, međutim, našli su se neki neodgovorni elementi u našim redovima, koji su naknadno zašli kroz selo i revolverima terorisali mirne seljake i žene, što je svakako, uslijed opasnosti po život, natjeralo stanovništvo da napusti selo i pobjegne u šumu tražeći ponovo oružje od ustaša da bi branilo goli život. Bilo je i takvih slučajeva, da čak neki elementi iz naše sredine vrše nasilje nad ženama, a bilo je slučajeva gdje su klane žene, djeca i sve što se zateklo u kući. Nije potrebno da obrazlažemo kakve su posljedice ovakvog rada. U ovom slučaju mi se ni po čemu ne razlikujemo od ustaške horde, iako smo se digli na oružje da izvojujemo častan i slobodan život za sve poštene Srbe, Hrvate, Slovence, muslimane itd.

(…) Jednom riječju, ako mi ne stvorimo disciplinu (samosvjesnu i dobrovoljnu disciplinu), postoji opasnost da se naša borba pretvori u najodvratnije nasilje i pljačku, i nešto što od nas niko ne želi, tj. da mi nastavimo posao najmržeg neprijatelja - ustaša."

(Vidi: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavija - Tom V, Knjiga 1, Borbe u Hrvatskoj travanj-listopad 1941., str 74-75; preuzeto iz: https://www.znaci.org/zb/4_5_1.htm; stranica posjećena 9. 7. 2026.; istaknuo: Z. P.)

  Orešković retorički nastoji ublažiti opise nasilja suboraca nad hrvatskim i muslimanskim civilnim stanovništvom, pa ne spominje broj žrtava, detalje egzekucije, niti razmjere zločina (nego samo materijalnu i "moralnu" štetu koju od toga trpi njegova Partija - KPJ) samo usput i sporadično spominjući klanja i silovanja, ali zanimljivo je još nešto: nigdje ne govori o borbi protiv okupatora (Nijemaca i Talijana), nego je posve zaokupljen progonom ustaša  (malobrojnih ustaških oružničkih posada) u pojedinim naseljenim mjestima i naroda koji se u ta mjesta ne bez razloga sklonio bježeći iz svojih sela od "ustanika" i njihovog terora.

 Odgovor leži u tomu što su partizani, četnici i Talijani imali isti cilj: prioritet je bila borba protiv NDH i taj zajednički cilj bio je važniji od međusobnih razmirica. Kako inače objasniti da su četnici sve do kapitulacije Italije (rujna 1943. godine) bili vjerni saveznici talijanskih fašista i u sastavu mnogih njihovih posada, te da u isto vrijeme protiv talijanskog okupatora ni partizani tijekom 1941. godine nisu poduzimali ništa (osim u Dalmaciji)?

 Razlozi za priklanjanje komunista četnicima ležali su u tomu što su srpski nacionalisti - "ustanici" - bili brojčano nadmoćni i njihova naslijeđena mržnja prema Hrvatima iz međuratnog razdoblja ovdje je došla do punog izražaja. Talijani su nastojali iskoristiti sukobe različitih struja u svoju korist, jer njihova je težnja bila pošto-poto liniju demarkacije (koja je praktično bila "granica" između njemačke i talijanske zone utjecaja) pomaknuti što više na sjever. Budući da su Srbi preko svojih predstavnika Talijanima već početkom svibnja 1941. godine "nudili" Dalmaciju, LIku i dijelove Bosne i Hercegovine, njihove namjere su bile od početka posve jasne i uklapale su se u planove fašističkog okupatora - i tu komunisti kao marginalna skupina nisu mogli ništa promijeniti, čak i da su imali najčasnije namjere.

 O pogromu Boričevca koji je započeo 2. kolovoza 1941. godine, a po brdima i zaseocima trajao oko tri tjedna, u spomenutoj knjizi (na str. 340 i 342), Gojko Polovina među ostalim kaže:

  "(…) Za nepun sat vremena Boričevac je bio u plamenu. U masi neboraca koji su to uradili, bio je toga momenta u pljački i palenju velik broj boraca. Od njih neki su kasnije postali ne samo sjajni partizanski borci nego i politički isto kao i vojni rukovodioci i komandiri. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena."

 Dakle, komunist i partizan Gojko Polovina, otvoreno kaže kako nikad neće odati imena zločinaca koji su masovno ubijali civile!? I nikom ništa.

Spomenimo još jedan pokolj nad nedužnim ne-srpskim civilima koji je uslijedio ubrzo nakon izbijanja četničkog "ustanka" u istočnoj Lici i zapadnoj Bosni - onaj u Krnjeuši, selu koje se nalazi između Bihaća i Bosanskog Petrovca. On se dogodio 9. i 10. kolovoza 1941. godine, kada je zapaljena cijela župa od 20-ak sela i zaselaka, uključujući i župnu crkvu i župni stan. Okrutnost zločinaca i masovne žrtve nedužnih, širili su psihozu straha u cijelom kraju, a narod je spas tražio u zbjegovima, napuštajući svoje domove i odlazeći u neizvjesnost, jer ljudi nisu ni znali kuda bježati i kako stići na sigurno, izvan dosega "gerilaca".

 U borbi za bolju prošlost, nakon Drugoga svjetskog rata, istaknuo se i Đoko Jovanić koji sebe nastoji prikazati kao pozitivca koji je tobože činio sve kako bi spriječio masovne zločine svojih "gerilaca" nad hrvatskim i muslimanskim civilima. U svojoj knjizi Ratna sjećanja (Vojnoizdavački i novinski centar, Stvarnost. Beograd, Zagreb, 1988.) str. 127., on opisuje što se događalo s Kulen Vakufom (kod Bihaća) u kojem su "gerilci" napali nenaoružane civile uz mnoštvo izbjeglica koje su se u to mjesto sklonile pred njihovim nasiljem:

 "Sa vrha Ljutice gledao sam kako Kulen-Vakuf gori. Čulo se puškaranje. Bilo mi je teško pri duši. Da li je ovo borba za slobodu kakvu smo željeli? Zašto paliti sela i gradove? (...) Pored mene našao se borac iz Beglučkog odreda, jedan od boljih. Poznavao sam ga i smatrao najnaprednijim. Dok sam tužno i zamišljeno gledao kako Kulen-Vakuf nestaje u plamenu, on mi je, zaplićući jezikom, govorio: 'Noćas smo ih udesili, a ovo je pravo veselje' - i pokazuje na Vakuf. Zaprepastio sam se. Čak i ovaj, koga sam smatrao najnaprednijim, tako govori. Šta onda da kažem za ostale? Bio sam slomljen i nesrećan. Nisam znao šta da radim sa sobom. Presjekao sam borca pogledom i ojađen krenuo ka Lapcu."

 Tako izgleda "otpor" zlu i zločinu Đoke Jovanića koji je zapovijedao dijelom "gerilskih" skupina u Lici i stoga bio i osobno odgovoran za sve što se događalo. Činio je isto što i svi drugi i šutio, da bi se desetljećima poslije (kad se već počelo javno govoriti o pokoljima u Lici i Bosni iz srpnja 1941.), prikazivao kao netko tko je zbog toga bio "slomljen, nesrećan i ojađen". To što je "presjekao pogledom" svoga suborca, očito je bilo dovoljno za iskupljenje. I ne zaboravimo, napad na Kulen Vakuf i pokolj civila dogodio se 6., 7. i 8. rujna 1941. godine - dakle, puna tri mjeseca nakon što su komunisti (prema vlastitim izvorima) bili već organizirani u "revolucionarne odbore", naoružani i spremni za borbu.

 Na Talijane su prve plotune u Lici ispalili dalmatinski partizani kod Bjelopolja (u rajonu Plitvica), prvih dana siječnja 1942. I zbog toga je između njih i domaćih "gerilaca" (mješovitih skupina četnika i partizana) došlo do ozbiljnih rasprava koje su gotovo prerasle u oružane sukobe. Pitanje je bi li i Dalmatinci to učinili da su imali prave informacije o situaciji na terenu. Mislili su, naime, da se u Lici i zapadnoj Bosni od ljeta 1941. godine uistinu vodi borba protiv talijanskog okupatora, a ne protiv hrvatskog i muslimanskog naroda.

 Utjecaj komunista u južnoj Lici jača tek krajem 1942. i početkom 1943. godine, kada se poslije poraza njemačkih snaga na Staljingradu (što je bila psihološka prekretnica rata), već nazirala prevlast SSSR-a i saveznika i poraz osovinskih sila. Kapitulacija Italije otvorila im je prostor za veći angažman i omasovljenje svojih redova, jer je gro četnika koji su do tada već dobro okrvavili ruke i bespogovorno služili Talijanima, počeo prelaziti na njihovu stranu (u partizane) ne bi li spasili glave.

 Kako bi se dobio cjelovitiji uvid u ono što se događalo u Lici te ratne 1941. godine, nužno je sagledati širi kontekst, prije svega vezano za djelovanje četnika i njihovih organizacija u Hrvatskoj u godinama prije Drugoga svjetskog rata, a potom razmotriti i neke bitne događaje i procese koji su se odvijali unutar srpskog nacionalnog korpusa, uzimajući pri tomu u obzir i aktivnosti najutjecajnijih Srba i njihove odnose s okupatorskim režimom.

 O razgranatom djelovanju četničkih organizacija na području Hrvatske između dva svjetska rata postoji opsežna i autentična historiografska građa. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od momenata koji su bitni za razumijevanje kontinuiteta tih aktivnosti, budući da u Hrvatskoj četnički pokret do tada nije postojao niti je tamo imao ikakvih korijena i tradicije.

 Evo što o ovom fenomenu pišu neki od kompetentnih autora iz kruga jugoslavenskih historiografa:

 "… Ta akcija vidljivo dolazi do izražaja 1932. Raspoloživa dokumentacija pokazuje da su se četnički pododbori osnivali u nizu gradova i mjesta u Hrvatskoj (Zagreb, Sisak, Bjelovar, Osijek, Našice, Virovitica, Vukovar, Nova Gradiška, Okučani, Đakovo, Koprivnica, Križevci, Varaždin, Duga Resa, Drežnica, Gospić, Donji Lapac, Gračac, Karlovac, Knin, Drniš, Kistanje, Dubrovnik, Sušak). (Opširnije: Nusret Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini 1918 -1941. Politička uloga i oblici djelatnosti četničkih udruženja, Sarajevo, 1971.; str. 175.). Stvaranje tih organizacija, svakako je utjecalo na zaoštravanje međunacionalnih odnosa, poglavito sukoba između Srba i Hrvata. S druge strane, to je izazivalo suprotnu akciju, tj. stvaranje pojedinih hrvatskih organizacija, kao što su bile Građanska i Seljačka zaštita, čije je postojanje vodstvo HSS-a opravdavalo, među ostalim, i opasnošću od četničke akcije. Sredinom tridesetih godina dolazi u Hrvatskoj do brojnih sukoba sa četnicima i žandarima, u kojima ima ubojstava i krvoprolića. Obraćajući se u siječnju 1936. posebnim letkom 'Srbima-seljacima', Sava Kosanović (Srbin iz Plaškog – op. Z. P.), jedan od prvaka Samostalne demokratske stranke, isticao je da se u četničkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici, koji su naoružani i zaštićeni od vlasti. Ti su događaji svakako unosili veliku nesigurnost u političku svakidašnjicu u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i intervencije bana Savske banovine kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića.

 Izražavajući nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, s opravdanjem da četnici u njoj nemaju tradicije, ban je upozoravao da su u toj organizaciji ljudi 'po pravilu sumnjive prošlosti koji su često pod vidom svoga članstva u tim udruženjima vršili čine koji su bili upereni protiv lične i imovinske sigurnosti građana, a koji su isto tako bili u protivštini sa zakonom'. Zbog toga, prema njegovim riječima, četnici izazivaju pravi strah i napetost, 'pa kada se i na selima čuo povik: četnik, stvarala se odmah psihoza, zvonilo na uzbunu, ljudi se oboružavali i skupljali za zajedničku obranu ili su se zatvarali u kuće da se tu brane…(…) Propaganda pokreta 'Srbi na okup' došla je u Hrvatskoj do vidljivijeg izražaja…(…) Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta 'Srbi na okup' održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i u sjevernoj Dalmaciji."

(Opširnije: Ivan Jelić, O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br.3., Slavonski Brod, 1965., str.147 i dalje). (Preuzeto iz: dr. Fikreta Jelić Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.15-17; istaknuo: Z. P.)

 Na čelu Savske banovine bili su Marko Kostrenčić (1934./36.) i Viktor Ružić (1936./38.)

 Nedvojbeno je da su četnici (od početka XX stoljeća nadalje), kako na ideološkom, tako i na praktičnom planu tipična velikosrpska teroristička organizacija rasističko-fašističkog tipa koja se po naravi stvari gotovo isključivo oslanjala na pripadnike vlastite nacije. Pa ipak, pod krinkom "jugoslovenstva" (koje je bilo mamac za naivne) nastojali su u svoje redove privući i pripadnike drugih naroda:

  "…Kada je riječ o nacionalnom sastavu, četničke su organizacije bile upravljene prema srpskom stanovništvu, ali ne isključivo. Naime, 'Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine' svojim je programom unitarnog jugoslavenstva težilo da okupi i pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači i Hrvate."

(Vidi: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str 14.)

Važne podatke o strukturi četničke organizacije tog razdoblja nalazimo i u nekim drugim izvorima.

 "Književnik August Cesarec je u jednoj svojoj analizi političke situacije u Hrvatskoj, što ju je za rukovodstvo KPJ izradio neposredno nakon atentata u Marseilleu, ulogu četništva u Hrvatskoj ocijenio ovim riječima:

'Većinom je to po hrvatskim selima s brda i dola sakupljeni ljudski materijal najšarenije provenijencije. Bogati seljaci, koji vole uniformu ili od državnih vlasti trebaju neku pomoć i od svojih vođa kakvu intervenciju kod banaka i sudova, što naravno odmah u te redove privlači i siromašnije seljake i seoske proletere, ukoliko se tu ne radi o najgorem seoskom ološu, što redovito također nije izuzetak nego možda još više pravilo – to je materijal, iz kojeg se kontigentiraju slavni današnji jugoslavenski četnici – potomci onih komitdžija, koji su nekad u borbama za nacionalno oslobođenje Srba igrali ipak slavniju (i) časniju ulogu. A danas su to pod firmom 'narodnog jedinstva i državne cjeline' plaćeni i svakojako privilegovani borbeni odredi i braniči najpokvarenijeg i najkukavnijeg režima u historiji jugoslavenskih naroda, njegova oboružana avangarda, koja se samo po uniformi i nešto civilnijim uslovima života razlikuje od brahijalne državne sile u žandarskim i policijskim kasarnama, iz čega ne slijedi, da i ta avangarda nema svoje kasarne. Ima ih, iako ne svuda, i sada u miru to je režimska rezerva koja može odmah da bude aktivna, dođe li gdje do nemira, pa je zapravo javna tajna, da režim tu svoju avangardu organizira i sprema za slučaj rata, u kojem bi ona imala da bude pomoćnik policije i žandarmerije, za očuvanje mira u zaleđu, borac (protiv) vojnih desertera i borac protiv defetista.'"

 (Vidi: Građanska politika u Hrvatskoj prije pola stoljeća, Nepoznati izvještaj Augusta Cesarca iz 1934. godine o političkoj situaciji u zemlji, priredio Ivan Jelić, Naše teme, 12/1984, 3034-3035.; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str.15/16.; istaknuo: Z. P.)

 Budući da u godinama pred Drugi svjetski rat po Srbe u Hrvatskoj uistinu nije bilo nikakve opasnosti (usprkos krvavom teroru četnika i žandarmerije čime se nastojala izazvati reakcija hrvatskog pučanstva), trebalo je na umjetan način stvoriti privid 'ugroženosti' Srba, kako bi se ne samo opravdalo sve što se čini, nego i stvorili preduvjeti za ono što slijedi: etničko čišćenje i stvaranje 'Velike Srbije'. Da bi se taj cilj ostvario, pribjeglo se najprljavijim metodama propagandno-psihološkog rata. I dok se na jednoj strani činilo sve kako bi se Hrvatska raskomadala a hrvatski narod zastrašio, na drugoj se širi fama o srpskoj 'ugroženosti' što će kasnije poslužiti i za otvorene oružane napade na Hrvate širih razmjera.

 "Sporazum Cvetković-Maček još više je uzburkao previranja među srpskim političkim strankama i grupacijama. U cjelini gledajući, on je naišao na jaku reakciju vodećih srpskih političkih stranaka i svih nacionalističkih organizacija. Četnička udruženja postaju vrlo aktivna u stvaranju pokreta 'Srbi na okup'. Riječ je o akciji Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao potrebu šireg okupljanja srpskog stanovništva u cijeloj Jugoslaviji pod parolom da su 'Srbi u opasnosti'. Inzistiralo se na daljnjem preuređenju države u kojoj bi se osnovala posebna srpska banovina, koja je pretendirala da obuhvati sva područja izvan banovine Hrvatske i Slovenije. Propaganda pokreta 'Srbi na okup' došla je i u Hrvatskoj do vidljivog izražaja. Našla je nosioca u elementima iz srpskih građanskih stranaka, grupacija, organizacija, društava, uključujući i dio pravoslavnog svećenstva, koji su organizirali akcije u krajevima gdje je nastanjeno srpsko stanovništvo, pod parolom da je njegov položaj postao neizvjestan u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. U tom cilju u Zagrebu je u veljači 1940. pokrenut list 'Srpska riječ', a nakon zabrane toga lista u travnju je počela izlaziti 'Nova srpska riječ'. Organiziraju se skupštine na kojima istupaju predstavnici pojedinih stranaka i organizacija. Pod parolom da su Srbi i srpstvo u opasnosti, teži se utjecati na stanovništvo u širim razmjerima, pa se u tu svrhu skupljaju potpisi i upućuju delegacije i peticije u Beograd, sa zahtjevom za otcjepljenje 'srpskih srezova' od Banovine Hrvatske. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd 1962., str. 6.).

Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta 'Srbi na okup' održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji."

(Vidi: Ivan Jelić, 'O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj', zbornik radova Historijskog instituta Slavonije, br.3, Slav. Brod 1965, str. 147. i dalje; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 16/17.; istaknuo: Z. P.)

 Nije sporno kako su Hrvati kroz cijelo razdoblje između dva svjetska rata bili izvrgnuti krvavoj tiraniji velikosrpske Karađorđevićevske klike. Postoji bezbroj svjedočanstava o tomu, pa i detaljni opisi događaja s imenima žrtava i okolnostima smaknuća - bez suda i ikakve dokazane krivnje. Bez povoda i razloga ubijani su seljaci, mladež, intelektualci, pripadnici ili simpatizeri HSS-a. Vojno-fašistički režim (kako su u to vrijeme tiransku beogradsku vlast nazivali i jugoslavenski komunisti pa i sam Svetozar Pribićević - politički lider Srba u Hrvatskoj) nije imao milosti i nastojao je u hrvatskom narodu ugušiti svaku klicu težnje za slobodom.

Unatoč brojnim apelima i molbama Dvoru, teror nije jenjavao. Kao dokaz u prilog tomu, podsjetimo i na pokušaj zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera da se zlo zaustavi. Nakon učestalih molbi koje su mu upućivali vjernici - najčešće obični ljudi, seljaci - zbog neizdrživog nasilja što su ga trpjeli iz dana u dan, nadbiskup je, iako star i ozbiljno narušenog zdravlja, odlučio osobno se zaputiti u Beograd.

25. svibnja 1935. godine, on je namjesniku Pavlu Karađorđeviću pročitao i potom predao Memorandum u kojem je detaljno i kronološki naveo preko 200 konkretnih slučajeva s detaljnim opisima terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja, osuđivanja, mučenja i zatvaranja bez dokaza) provođenog od srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se poimence nabrajaju žrtve diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovcu, Vojnom Križu, Laslovu, Žitniku, Hreljinu, Novalji, Vrbanji, Stari Gradu na Hvaru itd. U pitanju su bili deseci ubijenih i stotine ranjenih, a narod je živio u stalnom strahu i neizvjesnosti. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup kaže:

 "Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom."

(Vidi: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina-XX. Stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str.35.)

 Stoga sve ono što se događalo neposredno prije okupacije i u prvim mjesecima Drugoga svjetskog rata, pogotovu na području što su ga zahvaćale Banovina Hrvatska i potom NDH, možemo promatrati kao nastavak agresivne velikosrpske politike koja je nastojala iskoristiti naklonost talijanskih fašista (a njima je jednako kao srpskim nacionalistima - četnicima i monarhistima - stalo do uništenja hrvatske države i njezina brisanja s lica zemlje) i ostvariti svoju "Veliku Srbiju". Promatramo li sve ono što se događalo tijekom ljeta 1941. godine u Lici i zapadnoj Bosni u ovom kontekstu i pozorno pratimo slijed zbivanja, tek tada u cijelosti možemo shvatiti razloge i uzroke hrvatsko-srpskog sukoba i njihovu narav. Hrvatski narod nije imao nikakvih poluga vlasti u državi koja se raspala, bio je nenaoružan i nespreman za rat, a jedino što ga je vodilo bila je želja za slobodom - nakon više od dva desetljeća terora, brutalne, divljačke, velikosrpske tiranije. No, odmah po okupaciji, u novim okolnostima susreo se s istim zlom.

 "Gerilci" (četnici, komunisti, ostaci kraljevske vojske, bivši žandari) su u ljeto 1941. godine tijekom tobožnjeg "antifašističkog ustanka" u južnoj Lici i zapadnoj Bosni uništili i etnički očistili brojne župe:

-   Župa Drvar: Hrvati - katolici kojih je u samom Drvaru bilo nešto više od 5% , odnosno oko 450 duša (po popisu iz 1931.), praktično su istrijebljeni. Dana 27. srpnja 1941. ubijeni su hodočasnici (njih oko 300) na povratku s proslave blagdana sv. Ane u Kninu, a drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor postao je prva žrtva među katoličkim svećenicima na tom području - ubijen i bačen u jamu s brojnim vjernicima Samo u najužem području oko Drvara, popisano je 240 žrtava, ali je njihov broj zacijelo i veći;

 -    Župa Bosansko Grahovo (gdje su Hrvati bili u manjini u odnosu na Srbe s oko 10% udjela u stanovništvu): Početkom "ustanka" 27. srpnja 1941., župa je uništena, a Hrvati su pobijeni ili bačeni u jame. Župnik Juraj Gospodnetić je mučen i okrutno ubijen tako što su ga pekli na ražnju. Već u prvom naletu, zločinci su ubili 62 Hrvata (među kojima je bilo 5 žena i 9 djece);

 -    Župa Boričevac (u Lici) s apsolutnom hrvatskom većinom: Već prvog dana "ustanka", u Brotnji je ubijeno 37 civila. Cijelo selo i župna crkva su spaljeni 2. kolovoza 1941., a stanovništvo protjerano. Oko 2000 civila pobjeglo je prema Kulen Vakufu;

-   Župa Krnjeuša (kod Bosanskog Petrovca) s oko 20% Hrvata: Na području ove župe, 1941. godine, u 20-ak sela i zaselaka živjelo je ukupno oko 2500 žitelja. Četničko-partizanske postrojbe (kojima je zapovijedao Mane Rokvić) su 9. i 10. kolovoza 1941. godine spalile župnu crkvu i cijelo mjesto. Ubijeno je više od 278 Hrvata katolika (uključujući 72 žene i 49 djece mlađe od 12 godina), a župnik Krešimir Barišić je zvjerski mučen, osakaćen i na kraju bačen u zapaljenu crkvu - uz njega, ubijena su i tri svećenička pripravnika sjemeništarca Ivan Skender (12 g.), Juro Tomičić (17 g.) i Ilija Poplašen (koji je tek napunio 18 g.). Novija istraživanja govore o 278 žrtava - jer ima onih čije kosti još uvijek nisu pronađene;

 -  U Kulen Vakufu (kod Bihaća), četnici i partizani ubili su (od 6. do 8. rujna) oko 2000 civila - muslimana i Hrvata (muškaraca, žena, djece i staraca), uglavnom izbjeglica iz drugih mjesta koja su "ustanici" prethodno zapalili i opljačkali - dobar dio njih izbjegao je s područja Boričevca, mjesec dana prije.

  I to su samo neka mjesta u kojima su počinjeni zvjerski masakri gdje su ubijane čitave obitelji (poput Brotnje kraj Srba u kojoj je 37 Ivezića ubijeno i bačeno u jamu - najmlađa žrtva Jakov Ivezić imao je nepune 3 godine, najstarija Luka Ivezić, 82 godine). Najmanje 2600 nedužnih muškaraca, žena, djece i staraca ubijeno je samo između 27. srpnja i 8. rujna - dakle, u mjesec i pol dana. I mnogi od njih nisu ni danas pronađeni. Njihova tijela završila su u jamama i vrtačama, u neobilježenim grobištima. To je neoprostivi zločin koji se ničim ne može opravdati.

 -  nastavlja se