Kada će ubojice hrvatske djece sjesti na optuženičku klupu?

Kada će ubojice hrvatske djece sjesti na optuženičku klupu?

Zadnjih godina sve češće čitamo o suđenjima za ratne zločine iz vremena hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Otvaraju se predmeti, podižu optužnice, provode se postupci. No dojam koji se teško može izbjeći jest da se pravda provodi selektivno: ovaj slučaj hoćemo, ovaj nećemo; ovaj je politički poželjan, ovaj je pretežak; o ovome ćemo govoriti, a o ovome ćemo šutjeti.

U toj sjeni ostaje najteže i najmučnije pitanje hrvatskog pravosuđa: kada će na optuženičku klupu napokon sjesti netko zbog zločina nad ubijenom djecom u Domovinskome ratu?

Brojka od 402 ubijene djevojčice i dječaka godinama se spominje kao bolan podsjetnik na bezumnost velikosrpske agresije. No iza te brojke krije se još jedna, jednako poražavajuća činjenica: za smrt te djece gotovo nitko nije kazneno odgovarao na način koji bi obiteljima donio osjećaj pravde. Ratni zločini pravno ne zastarijevaju, ali biološki sat neumoljivo kuca. Vrijeme prolazi, svjedoci umiru, dokumenti nestaju, a krivci i zapovjednici ostaju izvan dosega pravde.

Selektivno sjećanje: jedna žrtva poznata svima, stotine prepuštene tišini

Kada se u javnom i političkom prostoru govori o djeci ubijenoj u ratu, političari, mediji i razne udruge najčešće spominju samo jedno ime – Aleksandru Zec. Taj zločin, kao i svako ubojstvo djeteta, zaslužuje pijetet, istinu i osudu. Ali problem nastaje kada se iz jedne tragedije stvara gotovo jedini simbol dječjeg stradanja, dok se stotine druge ubijene djece guraju na marginu javnog pamćenja.

O Aleksandri Zec govori se na obljetnicama, pišu se kolumne, drže govori, pokreću inicijative i imenuju javni prostori. Istodobno, imena Mirele Ljutak iz Daruvara, Martine Štefančić iz Borova Sela, djece obitelji Čengić u Erveniku ili 28 ubijene djece Slavonskog Broda za velik dio politike i medija ostaju gotovo nevidljiva.

To nije pijetet. To je selekcija žrtava.

Zločin nad Aleksandrom Zec ne smije se umanjivati. Ali jednako tako nitko nema pravo njezinu smrt koristiti kao političko oružje, a istodobno šutjeti o djevojčicama i dječacima koje su ubijali JNA, srpske paravojne postrojbe i agresorske snage. Hrvatska djeca ne smiju biti podijeljena na „upotrebljive“ i „neupotrebljive“ žrtve.

Mirela Ljutak – prvo ubijeno dijete Domovinskog rata

Jedno od imena koje bi svako hrvatsko dijete trebalo znati jest Mirela Ljutak iz Daruvara. Imala je samo deset godina. Dana 26. kolovoza 1991. godine smrtno je stradala u minobacačkom napadu na Daruvar. U istom napadu poginuo je i njezin otac Ivica.

Mirela je bila prvo dijete ubijeno u Domovinskom ratu. Prvo prekinuto djetinjstvo. Prvi dječji život ugašen u agresiji koja će iza sebe ostaviti stotine mrtve djece, tisuće ranjenih, razorene obitelji i gradove koji su godinama živjeli pod granatama.

U Daruvaru je u njezin spomen otvoreno „Mirelino igralište“. Igralište za djevojčicu koja se nikada nije stigla do kraja igrati. Simbol mira, ali i optužnica protiv zaborava. Jer ako je Hrvatska mogla dobiti službeno mjesto sjećanja na Mirelu tek desetljećima nakon njezine smrti, onda se moramo zapitati: koliko smo dugo kao društvo dopuštali da djeca Domovinskog rata budu samo fusnota?

Martina Štefančić – četverogodišnja djevojčica ubijena u Borovu Selu

Drugo ime koje probija zid šutnje jest Martina Štefančić. Imala je samo četiri godine. Ubijena je 21. ožujka 1992. godine u Borovu Selu. Bila je dijete iz hrvatske obitelji koja je ostala na okupiranom području, u vremenu kada je hrvatsko ime na takvim prostorima često značilo osudu bez suđenja.

Martina nije bila vojnik. Nije bila prijetnja. Nije bila „kolateralna šteta“. Bila je djevojčica. Dijete u pidžami. Dijete koje je trebalo imati djetinjstvo, rođendane, školsku torbu, prijatelje i život. Umjesto toga, postala je jedno od najpotresnijih imena hrvatskog ratnog stradanja.

Njezino ime mora biti izgovoreno kad god se govori o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu. Jer ako se o Martini Štefančić šuti, onda se ne šuti samo o jednoj djevojčici. Šuti se o mehanizmu zločina. Šuti se o okupaciji. Šuti se o strahu hrvatskih obitelji koje su ostale u mjestima pod srpskom kontrolom. Šuti se o pravdi koja nikada nije došla.

Slavonski Brod – grad u kojem je ubijena cijela jedna učionica

Nigdje bol stradanja djece nije toliko izražena kao u Slavonskom Brodu. Tijekom Domovinskog rata u tom je gradu ubijeno 28 djece. To nije statistika. To je cijeli jedan razred. Jedna učionica koja je zauvijek ostala prazna.

Najcrnji dan bio je 3. svibnja 1992. godine. Toga dana Slavonski Brod bio je izložen razornom napadu. Na grad su padale bombe i projektili, a jedna od takozvanih „krmača“ pogodila je civilno područje. U jednom danu ubijeno je šestero djece. Djeca koja su se trebala igrati, učiti, odrastati i sanjati, ubijena su u vlastitom gradu.

Slavonski Brod zato nije samo grad žrtve. On je grad-opomena. Grad koji hrvatskom pravosuđu i politici već desetljećima postavlja isto pitanje: tko je naredio napade, tko ih je proveo i zašto nitko nije odgovarao za smrt djece?

Zašto nema optužnica s imenima i prezimenima?

Pitanje koje se nameće samo od sebe jest: kako je moguće da za smrt 402 djece nema jasnog lanca odgovornosti? Kako je moguće da se desetljećima govori o brojkama, komemoracijama i vijencima, a premalo o optužnicama?

Prvi problem je nedostupnost počinitelja. Brojni izravni izvršitelji i zapovjednici nakon rata završili su u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Hrvatska se godinama suočava s odbijanjem izručenja, političkom zaštitom osumnjičenih i zidom šutnje u susjednim državama.

Drugi problem je pravna kvalifikacija. Djeca ubijena u granatiranjima gradova često su tretirana kao dio šire slike neselektivnih napada na civilna područja. Time su njihova imena nestajala u općim formulacijama. Umjesto pojedinačne optužnice za ubijenu djevojčicu ili dječaka, dobivali smo hladne rečenice o „civilnim žrtvama“ i „ratnim razaranjima“.

Treći problem je administrativni nemar. Podaci o ubijenoj djeci desetljećima su bili fragmentirani, neusklađeni i razbacani po institucijama, udrugama, bolnicama, lokalnim zajednicama i obiteljskim arhivima. Hrvatska je predugo čekala da dječje žrtve dobije službeni, državno verificirani registar.

A bez registra nema potpune istine. Bez potpune istine nema ni punog pritiska za pravdu.

Dan sjećanja je važan, ali nije dovoljan

Hrvatski sabor proglasio je 3. svibnja Danom sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. To je važan i potreban civilizacijski čin. Slavonski Brod, sa spomenikom „Prekinuto djetinjstvo“, postao je nacionalni simbol dječjeg stradanja.

Ali spomendan ne smije biti zamjena za pravdu. Vijenac nije optužnica. Svijeća nije presuda. Komemoracija nije kaznena odgovornost.

Obitelji ubijene djece ne traže osvetu. One traže istinu, dostojanstvo i pravdu. Traže da njihova djeca ne budu samo broj u govoru političara. Traže da se zna tko ih je ubio, tko je zapovijedao, tko je znao, tko je šutio i tko je desetljećima izbjegavao odgovornost.

Hrvatska mora prestati šutjeti o vlastitoj djeci

Vrijeme je da Hrvatska prestane pristajati na selektivno sjećanje. Vrijeme je da se imena ubijene djece uče, izgovaraju i zapisuju. Vrijeme je da Mirela Ljutak, Martina Štefančić, brodska djeca, djeca Vukovara, Dubrovnika, Osijeka, Zadra, Karlovca, Gospića i svih stradalih mjesta postanu dio nacionalnog pamćenja, a ne tek prigodna rečenica jednom godišnje.

Ako ratni zločini ne zastarijevaju, onda ne smije zastarjeti ni državni interes da se ubojice djece pronađu i procesuiraju. Ako je pravda spora, ne smije biti mrtva. Ako su počinitelji nedostupni, ne znači da ih treba prestati imenovati. Ako su svjedoci sve stariji, onda je upravo sada zadnji trenutak za ozbiljan institucionalni napor.

Jer pitanje nije samo pravno.

Pitanje je moralno.

Kada će ubojice hrvatske djece sjesti na optuženičku klupu?

I još teže: zašto već nisu?

PIŠE: Mladen Pavković