RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA (1)

Za zlostavljanja zatočenika logora Bučje doneseno je više osuđujućih presuda. Međutim, istraga protiv 12 osumnjičenih za ubijene i nestale logoraše bila je prekinuta zbog njihove nedostupnosti, a posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera ni nakon više od tri desetljeća nisu pronađeni.

„Ratni zločini bez pravomoćnog epiloga“ istražujemo zločine koje su tijekom velikosrpske agresije počinili pripadnici JNA, pobunjeničkih srpskih postrojbi te srpskih vojnih i paravojnih formacija.

Za svako mjesto odvojeno provjeravamo žrtve, osumnjičene, istrage, podignute optužnice, suđenja i presude, ali i razloge zbog kojih dio zločina ni desetljećima poslije nema konačan sudski epilog.

Prvi nastavak posvećen je logoru Bučje kod Pakraca i sudbini dr. Ivana Šretera, liječnika, mirotvorca i jednog od najistaknutijih hrvatskih dužnosnika u zapadnoj Slavoniji 1991. godine.

Bučje pokazuje zašto postojanje nekoliko presuda ne znači da je cijeli zločinački kompleks rasvijetljen. Za dio zlostavljanja zatočenika pojedinci su osuđeni, ali za ubojstva i nestanke, među kojima je i nestanak dr. Šretera, još nema potpunog ni pravomoćnog odgovora.

Kroz logor je prošlo više od 300 ljudi

Prema pregledu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, u logoru Bučje bilo je zatočeno više od 300 osoba. Među njima su bili hrvatski civili, pripadnici Zbora narodne garde i djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova.

Bučje nije bilo jedino mjesto zatočenja na tom području. DORH u svojim izvješćima opisuje širu mrežu improviziranih zatvora, među kojima je bila i lovačka kuća u Grđevici. Zatočenici su iz manjih zatvora odvođeni u Bučje, a dijelu njih poslije se izgubio svaki trag.

U detaljnom izvješću o zločinima na području Bučja DORH navodi osnovanu sumnju da su čuvari od kolovoza do 14. prosinca 1991. civile nezakonito zatvarali radi razmjene, tukli ih, ranjavali, izgladnjivali, zastrašivali ubojstvima njih i njihovih obitelji te ih prisiljavali na rad.

U činjeničnom opisu istrage protiv 12 okrivljenika navodi se da su u logoru usmrćena 24 civila, dok je pet pripadnika Policijske postaje Daruvar odvedeno u nepoznatom smjeru i ubijeno na dosad neutvrđenom mjestu.

Riječ je o navodima i sumnjama iz istrage, a ne o pravomoćno utvrđenoj krivnji svih osumnjičenih. Upravo u tome i jest središnji problem predmeta Bučje: težina zločina dokumentirana je u službenim spisima, ali istraga o ubijenima i nestalima nije dovela do konačne presude.

Presude postoje, ali ne obuhvaćaju cijeli zločin

DORH je u pregledu objavljenom 2013. naveo da je za ratne zločine počinjene na štetu zatočenika logora Bučje pravomoćno osuđeno sedam osoba.

U pojedinačnim postupcima izricane su kazne od nekoliko do 20 godina zatvora. Jedan čuvar logora osuđen je na deset godina zbog fizičkog zlostavljanja zatočenika i njihova odvođenja na prisilni rad. Drugi je osuđen na jedinstvenu kaznu od 20 godina zbog zlostavljanja civila u Grđevici i Bučju, uključujući mučenje zatočenika koji je od zadobivenih ozljeda umro. Njegovo tijelo potom je zakopano na neutvrđenom mjestu.

Još jedan pripadnik pobunjeničkih postrojbi osuđen je na šest godina zatvora zbog sudjelovanja u nezakonitom uhićenju i zlostavljanju civila iz Pakračkih vinograda koji su potom odvedeni u logor Bučje.

Kasniji detaljni DORH-ovi prikazi ipak pokazuju da je procesna slika složenija od jedne brojke. U jednom je slučaju optuženik preminuo tijekom žalbenog postupka pa presuda nije postala pravomoćna, dok je u drugom postupak naknadno obustavljen.

Neovisno o tim procesnim razlikama, pravomoćnim je presudama potvrđeno da su u sustavu zatočenja počinjena teška kaznena djela. Ali te presude nisu obuhvatile sve ubijene i nestale, sve neposredne počinitelje niti cijeli zapovjedni lanac.

Istraga protiv 12 osumnjičenih bila je prekinuta

Najvažniji neriješeni dio slučaja odnosi se na istragu protiv 12 osoba osumnjičenih za ratni zločin nad ubijenim i nestalim logorašima.

Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru otvorilo je istragu koja je obuhvaćala i nestanak dr. Ivana Šretera. Od Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije zatraženi su podaci o prebivalištu i državljanstvu osumnjičenika, a pretraživana je i baza podataka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

DORH je poslije objavio da je istraga prekinuta jer osumnjičenici nisu bili dostupni hrvatskim pravosudnim tijelima.

Prekid istrage nije oslobađajuća presuda. Njime nije utvrđeno da zločin nije počinjen niti da osumnjičeni nisu odgovorni. Postupak je zaustavljen zato što ih hrvatska tijela nisu mogla procesno dosegnuti.

U javno dostupnim objavama nije pronađen noviji objedinjeni prikaz iz kojeg bi bilo jasno je li istraga poslije nastavljena protiv svih ili dijela osumnjičenika, je li protiv nekoga podignuta optužnica, je li predmet ustupljen pravosuđu druge države ili je prema pojedinim osobama postupak obustavljen.

Dr. Ivan Šreter otet je na barikadi u Kukunjevcu

Vlada Republike Hrvatske objavila je 2018. službenu rekonstrukciju nestanka dr. Ivana Šretera.

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, dr. Šreter nestao je 18. kolovoza 1991. godine. Njegovo vozilo na barikadi u Kukunjevcu presreli su pripadnici neprijateljskih paravojnih postrojbi. Nakon zarobljavanja odveden je u srpsko uporište u selu Grđevica, a potom u logor Bučje.

Prema iskazu drugog zatočenika, u logoru je bio psihički i tjelesno zlostavljan. Posljednji je put viđen živ 28. kolovoza 1991. godine.

Nakon toga gubi mu se svaki trag.

Mjesto na kojem je ubijen nije pravomoćno utvrđeno, njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni, a njegova obitelj i hrvatska javnost još nemaju grob na kojem bi mu mogli odati počast.

Ministarstvo hrvatskih branitelja i u prosincu 2025. navelo je dr. Šretera među ubijenim i nestalim zatočenicima Bučja te potvrdilo da se potraga nastavlja.

Pretraženo 50 lokacija, ali bez rezultata

U odgovoru Vlade iz 2018. navedeno je da je od 1998. godine bilo istraženo ukupno 50 lokacija povezanih s potragom za nestalim zatočenicima Bučja i dr. Šreterom.

Pretražena je 31 lokacija na području Bučja, sedam u Grđevici, osam u Roguljama te po jedna lokacija kod Cikota, Kusonja, Jakovaca i Branešaca. Na njima nisu pronađeni posmrtni ostaci ljudskog podrijetla.

Pojedine lokacije na području Bučja i okolice pretraživane su i ranije. DORH navodi probna iskapanja kod Cikota 2009. te više iskapanja na širem području Bučja tijekom 2012. i 2013. godine. Ni ona nisu dovela do pronalaska traženih posmrtnih ostataka.

Neuspješne pretrage pokazuju koliko je potraga za ratnim žrtvama složena. Bez vjerodostojne informacije o mjestu ukopa, svjedočenja neposrednog sudionika ili dokumenta o premještanju tijela, pretražuju se velika područja, često bez rezultata. Prolazak vremena dodatno smanjuje broj živih svjedoka i mijenja izgled terena.

Zašto Bučje još nema pravomoćan epilog?

Iz službenih dokumenata proizlaze četiri glavna razloga:

• osumnjičenici iz ključne istrage nisu bili dostupni hrvatskom pravosuđu;

• mjesta ukopa ubijenih zatočenika ostala su nepoznata;

• pojedinačni zločini procesuirani su u više odvojenih postupaka;

• javno nije objavljen noviji objedinjeni status istrage protiv 12 osumnjičenih.

Predmet dodatno otežava činjenica da su postupci vođeni protiv pojedinih čuvara i neposrednih počinitelja, dok pitanje odgovornosti osoba koje su uspostavile logor, upravljale sustavom zatočenja, izdavale zapovijedi ili znale za ubojstva nije u cijelosti dobilo sudski odgovor.

Dr. Šreter i nestali još čekaju istinu

Bučje se ne može nazvati potpuno neistraženim zločinom. Postoje službeni dokumenti, svjedočenja, istrage, optužnice i pravomoćne presude za dio zlostavljanja zatočenika.

Ali ne može se nazvati ni riješenim predmetom.

Pravomoćne osude pojedinaca ne daju odgovor na pitanje tko je zapovjedio i počinio sva ubojstva, kamo su odvedeni nestali policajci i civili, gdje su njihovi posmrtni ostaci te kakav je današnji status istrage protiv 12 osumnjičenih.

Najpoznatije ime među nestalima ostaje dr. Ivan Šreter. Otet je na barikadi u Kukunjevcu, odveden preko Grđevice u Bučje, ondje zlostavljan i posljednji put viđen živ 28. kolovoza 1991.

Dok njegovi posmrtni ostaci i posmrtni ostaci drugih nestalih logoraša ne budu pronađeni, a odgovorni izvedeni pred sud, ključni dio zločina u Bučju ostat će bez pravomoćnog epiloga.

Za zločine povezane s logorom Bučje pravomoćno su osuđeni Milanko Stanisavljević na deset godina zatvora zbog premlaćivanja, izgladnjivanja i prisiljavanja zatočenika na rad, Predrag Sarajlija na šest godina zbog zarobljavanja, premlaćivanja i odvođenja šest civila u Bučje te Vlado Kaurin na jedinstvenu kaznu od 20 godina zbog zlostavljanja zatočenika u Grđevici i Bučju te drugih zločina. Veljko Svakidan osuđen je na jedinstvenu kaznu od 15 godina, među ostalim zbog ispitivanja i zlostavljanja zatočenika, uključujući dr. Ivana Šretera, prije njihova odvođenja u Bučje, dok je Nikola Dragušin, zvani Niger, osuđen na jedinstvenu kaznu od 20 godina za više zločina, među kojima je bila otmica ravnatelja pakračke bolnice dr. Vladimira Solara i njegovo odvođenje u Bučje. Stanisavljević i Sarajlija kazne su odslužili u Hrvatskoj, dok su Kaurin, Svakidan i Dragušin 2008. premješteni u Srbiju radi nastavka izdržavanja kazne. Radovan Arsenić bio je prvostupanjski osuđen na četiri godine i devet mjeseci, ali je umro tijekom žalbenog postupka pa presuda nije postala pravomoćna, dok su postupci protiv Predraga Vukadinovića te još šest osoba ranije osuđenih u odsutnosti naknadno obustavljeni primjenom Zakona o općem oprostu.

Izvori

• DORH – Ratni zločini počinjeni na području Bučja

• DORH – Pregled predmeta ratnih zločina do kraja 2013.

• DORH – Izvješće o kaznenim predmetima povezanima s logorima

• Vlada RH – odgovor o dr. Ivanu Šreteru

• Ministarstvo hrvatskih branitelja – obljetnica oslobađanja Bučja

Ratni_zlocini_bez_pravomocnog_epiloga_1_Bucje_Ivan_Sreter.md