SERIJAL BUGOJNO (3): Logori smrti i patnje – što je dočekalo zarobljene Hrvate nakon 24. srpnja 1993.?

Predaja posljednjih položaja HVO-a u Bugojnu 24. srpnja 1993. nije označila kraj njihove ratne kalvarije. Naprotiv, za oko stotinu zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane i približno 150 hrvatskih civila upravo je toga dana započelo razdoblje koje će mnogi preživjeli kasnije opisati kao najteže u svojim životima.

Nakon zarobljavanja pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine odvodili su zatočenike u više objekata na području Bugojna. Najpoznatiji među njima bili su salon namještaja "Slavonija", Gimnazija, stadion NK Iskra i osnovna škola "Vojin Paleksić". Upravo će ta mjesta kasnije postati sastavni dio optužnica i presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

"Slavonija" – prvi logor za hrvatske zarobljenike

Najveći broj zarobljenika odmah nakon predaje doveden je u salon namještaja "Slavonija". Objekt koji je do početka rata služio prodaji namještaja pretvoren je u improvizirani logor.

Prema sudskim utvrđenjima, zatočenici su bili smješteni na golom betonu, bez kreveta i osnovnih higijenskih uvjeta. Hrane je bilo malo, vode još manje, a liječničke pomoći gotovo nije bilo. Mnogi su već prvih dana bili izloženi fizičkom nasilju.

Premlaćivanja su se događala tijekom ispitivanja, ali i bez ikakvog povoda. Nekada je bilo dovoljno da netko progovori hrvatskim naglaskom ili zatraži vode.

Gimnazija postaje mjesto svakodnevnog straha

Dio zarobljenih premješten je u zgradu bugojanske Gimnazije.

Učionice su pretvorene u prostorije za zatočenje u kojima su desetci ljudi boravili bez mogućnosti izlaska. Prozori su bili zatvoreni, sanitarni uvjeti gotovo nepostojeći, a strah od svakodnevnog izvođenja na ispitivanja stalno prisutan.

Preživjeli su tijekom godina svjedočili da nikada nisu znali hoće li se osoba koja je izvedena iz prostorije ponovno vratiti.

Stadion Iskre

Posebno mjesto u bugojanskom sustavu zatočenja zauzimao je stadion NK Iskra.

Haški sud utvrdio je da su i ondje zatočenici držani u nehumanim uvjetima te izlagani fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Upravo odande brojne su skupine izvođene na prisilne radove.

Za mnoge hrvatske branitelje stadion nije bio sportski objekt nego mjesto iz kojeg su svakodnevno odlazili na radove pod granatama.

Prisilni rad na prvim crtama

Jedna od najtežih povreda međunarodnog humanitarnog prava odnosila se na korištenje hrvatskih ratnih zarobljenika za radove na bojišnici.

Zatočenici su kopali rovove, gradili obrambene položaje, prenosili streljivo, izvlačili poginule i obavljali druge poslove u neposrednoj blizini crta razdvajanja.

Time su bili izravno izloženi vatri protivničke strane, iako su prema međunarodnom ratnom pravu kao ratni zarobljenici morali biti zaštićeni od sudjelovanja u ratnim djelovanjima.

Neki od njih tijekom tih prisilnih radova izgubili su život, a brojni su ranjeni.

Glad, batine i neizvjesnost

Najteži dio zatočeničkog života nije uvijek bilo fizičko nasilje.

Mnogi bivši logoraši kasnije su svjedočili kako ih je najviše lomila potpuna neizvjesnost.

Nisu znali gdje su njihove obitelji.

Nisu znali hoće li biti razmijenjeni.

Nisu znali hoće li dočekati jutro.

Danima su živjeli od komadića kruha i nekoliko gutljaja vode, dok su oko njih odjekivale eksplozije granata.

Što su utvrdili međunarodni sudovi?

Presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju utvrđeno je da su u objektima "Slavonija", Gimnazija, stadion Iskre i drugim zatočeničkim centrima počinjena ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Sud je utvrdio postojanje okrutnog postupanja, nehumanih uvjeta zatočenja te nezakonitog korištenja ratnih zarobljenika za prisilni rad.

Time je potvrđeno da zarobljeni hrvatski branitelji i civili nakon predaje nisu uživali zaštitu koju im jamče Ženevske konvencije.

Više od tri desetljeća poslije, zidovi tih objekata i dalje stoje. Mnogi prolaznici danas ni ne slute da su upravo na tim mjestima tijekom ljeta 1993. ljudi danima čekali komadić kruha, gutljaj vode ili vijest da su njihovi najbliži još živi.

Izvori: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) – presuda i sažetak predmeta Prosecutor v. Enver Hadžihasanović i Amir Kubura; Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) – predmet Prosecutor v. Nisvet Gasal, Musajb Kukavica i Senad Dautović; Sud Bosne i Hercegovine – optužnica i informacije o predmetu protiv Dževada Mlaće i Selme Cikotića; Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) – Ženevske konvencije i zaštita ratnih zarobljenika; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR); svjedočanstva bivših bugojanskih logoraša objavljena u sudskim spisima i dokumentaciji udruga logoraša