SERIJAL: RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 3. nastavak

Međunarodni sud utvrdio je da je povijesna jezgra Dubrovnika 6. prosinca 1991. bila namjerno gađana, ali je pravomoćno osudio samo dvojicu zapovjednika. Hrvatska optužnica protiv desetorice oficira JNA godinama nije dovela do suđenja, postupak protiv Božidara Vučurevića ostao je bez presude, a Crna Gora još nije procesuirala svoje državljane zbog napada na grad.

Dubrovnik je jedan od najbolje dokumentiranih, ali samo djelomično kažnjenih ratnih zločina počinjenih tijekom velikosrpske i crnogorske agresije na Hrvatsku. Snimke zapaljenoga Grada obišle su svijet, UNESCO-ovi stručnjaci evidentirali su pogođene palače, crkve, samostane i stambene kuće, a Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju rekonstruirao je zapovjedni lanac Jugoslavenske narodne armije.

Unatoč tomu, pravomoćne presude obuhvatile su samo vrlo uzak dio zločina – granatiranje povijesne jezgre 6. prosinca 1991. godine. Napadi na Gruž, Lapad, Babin kuk, Ploče, hotele pune izbjeglica i ostale civilne dijelove grada, kao i granatiranja tijekom listopada i studenoga 1991., nisu dobili usporediv pravosudni epilog.

Posebno nisu identificirani i osuđeni svi neposredni zapovjednici baterija, posade minobacača, topova i raketnih sustava koje su granatirale grad. Nije pravomoćno razriješena ni odgovornost većega dijela operativnog zapovjednog lanca, političkih struktura koje su podupirale pohod na Dubrovnik te osoba koje su poslije napada prikrivale njegove razmjere.

Grad bez ozbiljne vojne prijetnje stavljen pod opsadu

JNA je 1. listopada 1991. iz Crne Gore, istočne Hercegovine i s mora pokrenula operaciju protiv dubrovačkog područja. Za razumijevanje napada na sam grad dovoljno je navesti da je zauzimanjem okolnih položaja Dubrovnik ubrzo kopneno opkoljen, dok je Jugoslavenska ratna mornarica uspostavila pomorsku blokadu.

U prvom danu napada zrakoplovstvo JNA gađalo je telekomunikacijske veze, a gradu su prekinute opskrba električnom energijom i vodom. Početna optužnica MKSJ-a navodi da je hrvatska obrana na širem prostoru raspolagala s približno 670 pripadnika Zbora narodne garde, policije i dragovoljaca, bez zrakoplovstva, ratne mornarice i oklopnih snaga te s vrlo ograničenom količinom topništva. Povijesna jezgra bila je demilitarizirana i u njoj nije bilo vojnih ciljeva.

JNA je grad okružila položajima s kojih je imala izravan pogled na njegove četvrti. Posebno je važna bila Žarkovica, približno dva kilometra jugoistočno od povijesne jezgre, s koje su se jasno vidjeli Stari grad, Srđ i velik dio Dubrovnika.

Blokada uspostavljena 1. listopada nastavila se i tijekom 1992. godine. Raspravno vijeće MKSJ-a utvrdilo je da su snage pod zapovjedništvom generala Pavla Strugara izvodile operacije približavanja gradu od 23. do 26. listopada te od 9. do 13. studenoga 1991. U oba razdoblja granatirani su širi grad i povijesna jezgra. Grad Dubrovnik ukupno je 138 dana bio bez redovite opskrbe vodom i električnom energijom.

Granatiranje civilnih četvrti prije 6. prosinca

Prvotna haška optužnica bila je znatno šira od predmeta koji je naposljetku stigao do pravomoćne presude. U njoj je navedeno da su JNA i pridružene snage od 1. listopada do 6. prosinca 1991. nezakonitim granatiranjem ubile 43 civila u gradu i njegovoj neposrednoj okolici te ranile brojne druge osobe.

Prema toj optužnici, Stari grad prvi je put izravno gađan 23. i 24. listopada. Od 8. do 13. studenoga granatirani su povijesna jezgra, Gruž i Lapad, kao i civilni objekti te hoteli u kojima su bile smještene izbjeglice. U rasporedu žrtava uz optužnicu među poginulim civilima u Dubrovniku navedeni su, među ostalima, Rada Hasić i pjesnik Milan Milišić početkom listopada, Grgo Vuletić i Andro Đuras te Luce Spremić, Đuro i Ivo Bokun, Nikica Čupić, Antun Lang, Ivo Martinović, Ivan Radić, Tonči Rožić, Dubravko Ševelj i Jovo Vasiljević tijekom studenoga.

Ta imena jesu dio javno objavljene optužnice, ali je važno naglasiti da optužnica nije presuda. Nakon razdvajanja predmeta, izmjena optužnica i sužavanja postupka, u predmetima protiv Strugara i Miodraga Jokića nije pravomoćno presuđeno o svim tim smrtima. To je jedan od ključnih razloga zbog kojih je sudski obrađen samo dio zločina počinjenih u gradu.

Crni 6. prosinca: više od deset sati napada

Najteži napad počeo je 6. prosinca 1991. oko 5.50 sati. JNA je istodobno pokušala osvojiti tvrđavu Imperijal na Srđu i započela topnički napad na Dubrovnik. Iako je vatra u početku bila usmjerena uglavnom prema Srđu, granate su gotovo od samog početka padale na stambene dijelove grada, povijesnu jezgru i staru gradsku luku.

Nakon približno osam sati glavnina aktivnog topništva JNA preusmjerena je prema gradu. Prema pravomoćno prihvaćenim nalazima MKSJ-a, paljba nije bila ograničena na hrvatske vojne položaje. Po Dubrovniku se pucalo opsežno, namjerno i neselektivno. Granatiranje je trajalo više od deset i pol sati, sve do kasnog poslijepodneva.

Napad na Srđ izvodile su snage Treće bojne 472. motorizirane brigade JNA. Njihove pješačke i topničke aktivnosti nadzirao je zapovjednik bojne, kapetan Vladimir Kovačević, sa zapovjednog mjesta na Žarkovici. MKSJ je odbacio obrambenu tvrdnju da je napad bio neplanirana Kovačevićeva reakcija na navodnu hrvatsku provokaciju. Sud je utvrdio da je plan za napad na Srđ dogovoren 5. prosinca na isturenom zapovjednom mjestu 9. vojno-pomorskog sektora.

U gradu je toga dana poginulo 19 civila i branitelja, a 60 osoba bilo je ranjeno, prema podacima koje objavljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Grad Dubrovnik. Međutim, tih 19 žrtava ne smije se poistovjetiti s brojem žrtava o kojima je pravomoćno odlučivao MKSJ. U njemu su za granatiranje unutar povijesne jezgre pravomoćno utvrđena ubojstva dvoje civila – fotografa Pava Urbana, rođenog 1968., i osamnaestogodišnjeg Tonćija Skočka – te ranjavanje Mata Valjala i Iva Vlaćice. U Kovačevićevoj optužnici kao treći teško ranjeni civil naveden je Nikola Jović.

Prvotna haška optužnica navodila je 14 poginulih civila u cijelom gradu 6. prosinca. Uz Urbana i Skočka navedeni su Koviljka Kosjerina, Drago Obradović, Đuro Kolar, Bruno Glanč, Ante Jablan, Frano Martinović, Niko Mihočević, Teo Paskojevic, Stjepan Salmanić, Andro Savinović, Luka Črčević i Ilija Radić.

Razlika između 14 civila iz prvotne optužnice, dvoje civila obuhvaćenih kasnijim pravomoćnim presudama i ukupno 19 poginulih civila i branitelja posljedica je različitog opsega evidencija. Broj 19 obuhvaća sve poginule toga dana, uključujući branitelje stradale u borbama, dok je završni haški predmet bio ograničen na žrtve nezakonitog napada na povijesnu jezgru. Smrt branitelja tijekom zakonite borbe sama po sebi nije ratni zločin, osim ako je osoba ubijena nakon predaje, ranjavanja ili stavljanja izvan borbe. Takva individualna utvrđenja za sve poginule branitelje 6. prosinca nisu sadržana u dubrovačkim presudama.

Kulturna baština kao izravna meta

Stari grad Dubrovnik još je 1979. u cijelosti upisan na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Unutar zidina tada je živjelo između 7.000 i 8.000 stanovnika. Na zgradama i gradskim kulama nalazile su se oznake kulturnog dobra propisane Haaškom konvencijom.

MKSJ je utvrdio da u povijesnoj jezgri nije bilo vojnih vatrenih položaja ni drugih vojnih ciljeva te da oštećenja nisu mogla nastati kao slučajna posljedica gađanja udaljenih hrvatskih položaja. Sudsko vijeće zaključilo je da je namjera neposrednih počinitelja bila gađati civilno stanovništvo i civilne objekte u povijesnoj jezgri.

U postupku protiv Strugara dokazano je da su 6. prosinca oštećene 52 od 116 zgrada i građevina navedenih u optužnici, od kojih je šest potpuno uništeno. Među uništenim objektima bili su Festivalska palača u Ulici od Sigurate, palače u ulicama Od Puca i Miha Pracata te drugi stambeni i kulturni objekti.

Širi UNESCO-ov i konzervatorski pregled štete za 1991. i 1992. pokazao je još veće razmjere: od ukupno 824 zgrade unutar zidina projektilima je pogođeno njih 563, odnosno 68,33 posto. Evidentirano je 438 krovova oštećenih izravnim pogocima, još 262 oštećena krhotinama te 314 izravnih pogodaka u pročelja, ulice i trgove. Devet objekata potpuno je uništeno požarom. Ta se brojka odnosi na cijelo ratno razdoblje i zato nije u proturječju sa šest potpuno uništenih zgrada koje je sud utvrdio samo za 6. prosinca.

UNESCO je Stari grad već u prosincu 1991. stavio na Popis svjetske baštine u opasnosti. Nakon obnove, provedene uz međunarodnu stručnu i financijsku pomoć, Dubrovnik je s tog popisa uklonjen u prosincu 1998. godine. Obnova je popravila zgrade, ali nije nadomjestila izostanak presuda protiv većine odgovornih.

Tko je osuđen?

Za napad na Dubrovnik pravomoćno su osuđena dvojica visokih časnika JNA. Admiral Miodrag Jokić, zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora, priznao je krivnju za ubojstvo, okrutno postupanje, napad na civile i civilne objekte, neopravdano razaranje te uništavanje kulturnih i vjerskih dobara. Osuđen je na sedam godina zatvora, a kazna je potvrđena 30. kolovoza 2005. General Pavle Strugar, zapovjednik Druge operativne grupe JNA, pravomoćno je osuđen po zapovjednoj odgovornosti jer nije spriječio napad niti kaznio počinitelje. Žalbeno vijeće 17. srpnja 2008. proširilo je vremenski opseg njegove odgovornosti, potvrdilo osude za napad na civile, civilne objekte, neopravdano razaranje i kulturna dobra te mu izreklo jedinstvenu kaznu od sedam i pol godina zatvora. Sud nije utvrdio da je Strugar osobno naredio granatiranje Staroga grada. Nijedna druga osoba nije pravomoćno osuđena za granatiranje grada Dubrovnika.

Vladimir Kovačević: optužen kao neposredni zapovjednik, ali nikada suđen

Vladimir Kovačević bio je najbliži neposrednim počiniteljima među osobama koje je optužio MKSJ. Kao zapovjednik Treće bojne 472. motorizirane brigade nalazio se na Žarkovici, odakle su koordinirane borbene i topničke aktivnosti 6. prosinca.

Optužen je da je naredio, počinio, pomogao ili podržao nezakonito granatiranje povijesne jezgre, odnosno da nije spriječio i kaznio podređene počinitelje. Srbija ga je uhitila u rujnu 2003. i predala Haagu.

Postupak nikada nije došao do suđenja. Raspravno vijeće je 2006. zaključilo da zbog duševnog stanja nema sposobnost izjasniti se o krivnji i sudjelovati u postupku. Predmet je ustupljen Srbiji, ali je i srbijanski sud utvrdio da nije sposoban za suđenje. Tako je postupak ostao obustavljen bez presude i bez individualiziranja odgovornosti posada oružja kojima je zapovijedao.

Milan Zec: optužnica povučena zbog nedostatka dokaza

Načelnik stožera 9. vojno-pomorskog sektora Milan Zec bio je obuhvaćen prvom haškom optužnicom. Tužiteljstvo je 2002. zatražilo povlačenje optužnice nakon što su dodatne istrage pokazale da tada raspoloživi dokazi nisu dovoljni za nastavak progona.

Sud je naglasio da povlačenje nije isključivalo novu optužnicu ako se pojave dodatni dokazi. Ipak, nova haška optužnica protiv Zeca nikada nije podignuta. Povlačenje zbog nedostatka dokaza nije oslobađajuća presuda, ali znači da njegova kaznena odgovornost pred MKSJ-em nije utvrđena.

Hrvatska optužnica protiv desetorice oficira JNA

Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku 10. studenoga 2009. podiglo je optužnicu broj 46/09 protiv desetorice bivših oficira JNA: Jevrema Cokića, Mile Ružinovskog, Pavla Strugara, Miodraga Jokića, Branka Stankovića, Obrada Vičića, Radovana Komara, Vladimira Kovačevića, Milana Zeca i Zorana Gvozdenovića.

Cokić, Ružinovski i Strugar bili su zapovjednici Druge operativne grupe u različitim razdobljima. Jokić je zapovijedao 9. vojno-pomorskim sektorom, Zec je bio načelnik njegova stožera, Stanković zapovjednik Druge taktičke grupe, Vičić zapovjednik 472. motorizirane brigade, a Komar načelnik njezina stožera. Kovačević je zapovijedao Trećom bojnom, dok je Gvozdenović bio zapovjednik topovnjače 403 Jugoslavenske ratne mornarice.

Kovačevića i Gvozdenovića optužnica tereti i za neposredne naredbe za granatiranje povijesne jezgre, naseljenih područja i hotela. Predmet se ne odnosi samo na grad Dubrovnik nego na znatno šire područje, pa se podatak o 116 ubijenih civila iz te optužnice ne smije predstavljati kao broj poginulih isključivo u gradu.

Postupak je poslije prenesen na Županijski sud u Splitu. Prema podacima koje su od tog suda dobile organizacije za ljudska prava, za optuženicima su 2022. raspisane potjernice, a za Radovanom Komarom i Vladimirom Kovačevićem izdani su i europski uhidbeni nalozi. Mile Ružinovski, Pavle Strugar i Miodrag Jokić u međuvremenu su umrli.

Do 26. srpnja 2026. u javno dostupnim objavama Županijskog suda u Splitu, Visokog kaznenog suda i DORH-a nije pronađena prvostupanjska ni pravomoćna presuda u ovom predmetu. Nije javno objavljeno ni da je glavno suđenje protiv dostupnih ili živih optuženika stvarno počelo.

Božidar Vučurević: optužnica iz 2008. i izgubljene godine

Hrvatsko pravosuđe vodi i odvojeni postupak protiv ratnog predsjednika Skupštine općine Trebinje Božidara Vučurevića. Istraga je pokrenuta još 1993., optužnica je podignuta 2008., a za njim su raspisane nacionalna i međunarodna tjeralica.

Vučurević je 4. travnja 2011. uhićen u Srbiji. I Hrvatska i Bosna i Hercegovina zatražile su njegovo izručenje. Nakon puštanja iz pritvora uz mjere opreza napustio je Srbiju i vratio se u Trebinje. Prizivni sud u Beogradu potom je zaključio da više nema uvjeta za izručenje jer se ne nalazi na teritoriju Srbije.

Županijski sud u Splitu 2024. odlučio je da mu se može suditi u odsutnosti. Riječ je o optužnici koja je teritorijalno i vremenski šira od napada na sam grad, ali obuhvaća navode o njegovu sudjelovanju u organiziranju snaga, poticanju napada, granatiranju Dubrovnika i uništavanju kulturnih spomenika.

Do datuma provjere nije pronađena javno objavljena nepravomoćna ili pravomoćna presuda protiv Vučurevića. Njegova nedostupnost, neuspjelo izručenje, promjene nadležnosti i protek više od tri desetljeća ostaju glavni razlozi zastoja.

Crnogorsko pravosuđe nije procesuiralo napad na grad

Crna Gora nije provela domaće suđenje za granatiranje grada Dubrovnika. U crnogorskim postupcima osuđene su četiri osobe zbog zlostavljanja zatočenika u Morinju, ali taj zločin nije predmet ovoga članka i ne predstavlja pravosudni epilog za napad na Dubrovnik.

Crnogorsko Specijalno državno tužiteljstvo posljednjih je godina zatražilo od hrvatskog DORH-a informacije o predmetima koji bi se mogli ustupiti Crnoj Gori. Prema zajedničkom priopćenju Akcije za ljudska prava, Centra za građansko obrazovanje i Documente iz prosinca 2025., DORH je odgovorio da nema predmeta za ustupanje, premda pred hrvatskim sudom postoji optužnica protiv državljana Srbije i Crne Gore.

Europska komisija u izvješću za Crnu Goru navela je da je Specijalno državno tužiteljstvo 2024. istraživalo 12 predmeta ratnih zločina te da je Crna Gora donijela Strategiju istraživanja ratnih zločina za razdoblje 2024.–2027. Međutim, ni to izvješće ni javne objave crnogorskog tužiteljstva ne potvrđuju da je otvorena posebna istraga protiv državljana Crne Gore zbog granatiranja grada Dubrovnika.

Što je ostalo neistraženo i nekažnjeno?

Najveća praznina odnosi se na neposredne počinitelje. MKSJ je pravomoćno utvrdio da su stvarni pripadnici JNA namjerno gađali civile i kulturna dobra, ali njihove identitete nije utvrdio u presudi. Posade minobacača, topova, bestrzajnih oružja i raketnih sustava Maljutka nisu izvedene pred sud.

Sud je utvrdio i da je istraga koju je nakon napada proveo Miodrag Jokić bila prividna. Izvješća su umanjivala štetu i pokušavala preusmjeriti odgovornost. Smijenjen je zapovjednik postrojbe čiji minobacači nisu ni imali domet do Staroga grada, dok protiv stvarno odgovornih nije proveden djelotvoran stegovni ili kazneni postupak. Nikakve učinkovite mjere nisu poduzeli ni Strugar ni njegov nadređeni, savezni sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijević.

Ne postoji pravomoćna presuda o kaznenoj odgovornosti velikog dijela operativnog lanca JNA, teritorijalne obrane i pridruženih srpskih i crnogorskih snaga za višemjesečno granatiranje civilnih četvrti. Politički čelnici Srbije, Crne Gore i lokalnih ratnih struktura nisu osuđeni zbog samog napada na grad. Prvotna haška optužnica sadržavala je tvrdnju da je cilj JNA te srbijanske i crnogorske vlasti bio izdvojiti dubrovačko područje iz Hrvatske, ali ta optužna tvrdnja u dubrovačkim predmetima nije prerasla u pravomoćno utvrđenje individualne krivnje političkih dužnosnika.

Javno nisu dostupna cjelovita izvješća MUP-a o broju kriminalističkih istraživanja, svim identificiranim posadama oružja i eventualnim nepoznatim osumnjičenicima. To ne dokazuje da policijski izvidi nisu provedeni, ali onemogućuje javnu provjeru njihova dosega. Jednako tako, javne stranice DORH-a, nadležnih sudova i Visokog kaznenog suda ne nude objedinjenu kronologiju dubrovačkih predmeta.

Dokumentacija postoji u fondovima hrvatskih institucija, Državnog arhiva u Dubrovniku, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, UNESCO-a i arhiva MKSJ-a. Hrvatska optužnica iz 2009. sastavljena je i uz vojnu dokumentaciju JNA pribavljenu preko hrvatskog časnika za vezu u Haagu. Problem zato nije potpuni izostanak dokaza, nego rascjepkanost predmeta, nedostupnost okrivljenika, neizručivanje vlastitih državljana, smrt dijela optuženih i nedovoljno transparentna međunarodna pravna suradnja.

Presuđen je samo jedan dan i samo dio napada

Pravomoćne presude Miodragu Jokiću i Pavlu Strugaru važne su jer su utvrdile da povijesna jezgra Dubrovnika nije bila legitiman vojni cilj, da je granatiranje bilo namjerno i da su zapovjednici znali za napad, a nisu ga spriječili niti kaznili počinitelje.

Ali te presude ne predstavljaju pravosudni epilog cjelokupne opsade Dubrovnika. One se u biti odnose na Stari grad 6. prosinca 1991. godine. Smrti i ranjavanja u ostalim dijelovima grada, prethodna granatiranja, napadi na hotele s izbjeglicama, neposredni zapovjednici i izvršitelji te većina političkog i vojnog lanca ostali su bez pravomoćne presude.

Više od tri desetljeća poslije napada hrvatski predmet protiv desetorice oficira JNA nije dovršen, Vladimiru Kovačeviću nije suđeno, optužnica protiv Milana Zeca u Haagu povučena je zbog nedostatka dokaza, postupak protiv Božidara Vučurevića nema presudu, a Crna Gora nije procesuirala svoje državljane zbog granatiranja grada.

Dubrovnik je zato istodobno primjer uspješnog međunarodnog dokazivanja ratnog zločina i primjer koliko mnogo počinitelja može ostati izvan dosega pravosuđa čak i kada su napad, zapovjedna struktura, projektili, žrtve i materijalna šteta opsežno dokumentirani.

Status predmeta provjeren do: 26. srpnja 2026.
Kategorija: Povijest i sjećanje

Izvori: MKSJ – prvostupanjska presuda Pavlu Strugaru; MKSJ – pravomoćna žalbena presuda Pavlu Strugaru; MKSJ – početna optužnica Strugar, Jokić, Zec i Kovačević; MKSJ – predmet Miodraga Jokića; MKSJ – predmet Vladimira Kovačevića; MKSJ – povlačenje optužnice protiv Milana Zeca; UNESCO – Stari grad Dubrovnik; UNESCO – uklanjanje Dubrovnika s Popisa ugrožene baštine 1998.; Ministarstvo hrvatskih branitelja – Dan dubrovačkih branitelja; Grad Dubrovnik – sjećanje na 6. prosinca 1991.; Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar – Velikosrpska agresija na Hrvatsku; ŽDO Dubrovnik – optužnica protiv desetorice oficira JNA, izvješće o podizanju optužnice; HRA, CGO i Documenta – status hrvatskih i crnogorskih predmeta 2025.; Europska komisija – Izvješće o Crnoj Gori 2024.; Županijski sud u Splitu; DORH – službena priopćenja; Ravnateljstvo policije – tjeralice; postupak protiv Božidara Vučurevića – odluka o suđenju u odsutnosti.

SLIJEDEĆE: GRANATIRANJE METKOVIĆA