Snajperisti 1991. nisu izgovor za brisanje agresije: Domovinski rat ne može se prepisivati tribinama

Snajperisti 1991. nisu “laž” kojom se može izbrisati agresija na Hrvatsku

Tribina pod nazivom “Srpski snajperisti 1991. – pozadina jedne opasne laži”, održana u organizaciji Srpskog privrednog društva Privrednik i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, otvorila je pitanje koje nadilazi samu temu snajperista. Problem nije u tome smije li se istraživati ratna 1991. godina. Smije se i mora. Problem nastaje kada se jedan složen ratni fenomen koristi kao poluga za stvaranje dojma da je Hrvatska u Domovinskom ratu proizvodila laži, širila histeriju i time opravdavala pritisak na Srbe u Hrvatskoj. P-portal je tribinu najavio tezom da se govorilo o tome je li uopće bilo snajperista i njihovih žrtava te zaključkom da masovnih uhićenja nije bilo “jer takvih naprosto nije bilo”.

Karakter Domovinskog rata ne određuje jedna tribina

Domovinski rat nije nastao iz medijskog narativa o snajperistima, nego iz oružane pobune, velikosrpske politike, djelovanja JNA i napada na hrvatske gradove, sela i civile. Hrvatska enciklopedija Domovinski rat definira kao obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga, JNA te Srbije i Crne Gore.

Zato je metodološki i moralno pogrešno iz jedne teme – koliko je bilo snajperista u urbanim sredinama – izvoditi širu političku optužnicu protiv Hrvatske. Čak i kada bi se pokazalo da je dio ratnih dojava bio netočan, pretjeran ili proizvod panike, time se ne mijenja činjenica da je Hrvatska 1991. bila napadnuta, da su vojarne JNA bile realna vojna prijetnja i da su hrvatski gradovi bili izloženi oružanoj sili.

Vlastiti izvor ne dokazuje ono što organizatori žele sugerirati

Zanimljivo je da se najava tribine poziva na rad Marka Fabera o snajperistima u hrvatskim gradovima. Taj rad doista govori o ratnoj panici, nepouzdanim dojavama i slučajevima u kojima su optužbe za “snajperizam” imale stvarne posljedice za građane srpske nacionalnosti. No taj isti rad ne dopušta jednostavan propagandni zaključak da je sve bila izmišljotina.

Autor u zaključku navodi da se ne može s apsolutnom sigurnošću tvrditi da nitko nikada nije pucao iz stana na civile ili pripadnike hrvatskih snaga. Također razlikuje navodne civilne “petokolonaške” snajperiste od skrivenih strijelaca iz vojnih objekata, među kojima su mogli biti aktivni pripadnici JNA.

Drugim riječima: ako znanstveni rad zaključuje da nije bilo masovne i koordinirane mreže civilnih snajperista, to nije isto što i tvrdnja da nije bilo stvarne opasnosti, oružanih incidenata, djelovanja JNA i straha stanovništva. Upravo tu nastaje ključna manipulacija: iz opreznog povijesnog zaključka izvlači se politički slogan.

Zagreb 1991. nije živio u “histeriji”, nego pod prijetnjom oružja

Zagreb 1991. nije bio mirnodopski grad u kojem je netko izmislio rat. U gradu su bile vojarne JNA, oružje, tenkovi, prijetnje i zračne uzbune. Iz vojarne “Maršal Tito”, poznate kao Maršalka, prema svjedočenjima i fotografskim arhivama, pucalo se po Travnom i okolnim zgradama, stanari su odlazili u skloništa, a imovina i stanovi bili su uništavani.

Dana 7. listopada 1991. zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore, u kojima se nalazilo hrvatsko državno vodstvo. Cilj napada bio je slomiti političko vodstvo Hrvatske, a u napadu je jedna osoba poginula i više ih je ranjeno.

Zato je povijesno nepošteno govoriti o “opasnoj laži” kao da je Zagreb 1991. živio u izmišljenoj ugrozi. Ugroza je bila stvarna. Može se raspravljati o tome koliko su pojedine dojave bile točne, ali ne može se izbrisati kontekst u kojem su te dojave nastajale.

Haške presude ruše priču o Hrvatskoj kao pokretaču sukoba

Najvažnija obrana istine o Domovinskom ratu nisu parole, nego dokumenti i presude. U predmetu protiv Milana Martića, Haški sud utvrdio je da je JNA od kolovoza 1991. sudjelovala u napadima na hrvatska većinska mjesta zajedno sa snagama SAO Krajine te da su u tim napadima počinjeni zločini ubojstava, uništavanja, pljačke, zatočenja, mučenja i okrutnog postupanja prema nesrpskom stanovništvu.

Milan Babić, jedan od vodećih političkih ljudi pobunjenih Srba u Hrvatskoj, priznao je krivnju za zločine počinjene u Hrvatskoj, a Haško tužiteljstvo ga je teretilo za sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom pothvatu protjerivanja nesrba s velikih dijelova hrvatskog teritorija.

To je povijesni i pravni okvir. U tom okviru rasprava o snajperistima može biti fusnota, ali nikako temelj za promjenu karaktera rata.

Civilne žrtve srpske nacionalnosti ne smiju biti zlorabljene za relativizaciju agresije

Treba jasno reći: svaki zločin nad civilima, pa tako i nad građanima srpske nacionalnosti, mora biti istražen, imenovan i osuđen. Pljačke, prijetnje, nezakonite pretrage stanova i protjerivanja nisu vrijednosti hrvatske države niti hrvatskih branitelja. Ali jednako tako, ta se stradanja ne smiju pretvarati u politički alat kojim se briše agresija na Hrvatsku.

Istina o pojedinačnim nepravdama ne smije postati laž o cjelini rata. Hrvatska nije nastala na progonu Srba, nego na obrani od agresije. Tisuće hrvatskih branitelja nisu išle u rovove zato što su slušale glasine, nego zato što su sela gorjela, gradovi bili granatirani, civili ubijani, a trećina države okupirana.

Opasnost nije u istraživanju, nego u zaključku

Nema ništa sporno u tome da povjesničari istražuju što se u hrvatskim gradovima događalo 1991. godine. Sporno je kada se istraživanje koristi kao politička municija za tezu da je Hrvatska gradila “opasnu laž”. Takav zaključak ne vodi pomirenju, nego novom prepisivanju povijesti.

Ako netko želi raspravljati o snajperistima, neka raspravlja precizno: koliko je bilo dojava, koliko ih je potvrđeno, gdje su stvarno djelovali pripadnici JNA, gdje su građani bili nepravedno optuženi i tko je za to odgovarao. Ali neka se ne preskače ono najvažnije: Hrvatska je 1991. bila napadnuta, a Domovinski rat bio je obrambeni i oslobodilački rat.

Istini ne treba mit, ali ni amnezija

Hrvatskoj istini ne trebaju mitovi. Ne trebaju joj ni pretjerivanja. Ali još manje joj treba amnezija koja iz jedne sporne teme pokušava izbrisati tenkove, rakete, logore, okupaciju, masovne grobnice, spaljena sela i ubijene civile.

Rasprava o snajperistima može biti dio povijesne analize. Ne može biti sredstvo za mijenjanje karaktera Domovinskog rata. Jer tko iz 1991. godine izbriše agresora, taj ne traži istinu – taj traži novu optužnicu protiv Hrvatske.