OD PILOTA AGRESORA DO “ŽRTVE”: Kako je moguće da čovjek koji je bombardirao Metković danas svjedoči protiv branitelja?!

Postoje trenuci kada pravosuđe ne djeluje samo kao institucija – nego kao ogledalo društva. A ono što danas vidimo u slučaju srpskog pilota Goran Pantić nije samo pravni paradoks. To je moralni lom koji razdire samu srž istine o Domovinskom ratu. A sve to zahvaljući Zakonu o općem oprostu (https://www.zakon.hr/z/273/zakon-o-opcem-oprostu)

Čovjek koji je sudjelovao u bombardiranju Metkovića 21. travnja 1992. godine – napadu u kojem su ubijeni civili, razorene obiteljske kuće i uništeni životi – danas dolazi u Hrvatsku i pojavljuje se kao svjedok protiv hrvatskih branitelja. U jednom trenutku čak se pokušava pozicionirati kao oštećena strana.

Ako to nije apsurd – što je?

METKOVIĆ 1992. – DAN KADA JE NEBO DONIJELO SMRT

Tog kobnog utorka, u 18:20 sati, četiri zrakoplova JNA nadlijetala su Metković. Iz pravca Neuma stigle su “krmače” – razorne bombe FAB-250. Četiri bombe. Tri su pogodile grad. Dovoljno da iza sebe ostave prizore koji i danas lede krv u žilama.

Eksplozija u Hercegovačkoj ulici ostavila je krater dubok osam metara. Kuće su sravnjene. Prozori razbijeni kilometrima dalje. Ljudi su ginuli u vlastitim domovima.

Ankica Ilić ubijena je dok je sjedila za stolom. Ankica Buljubašić, izbjeglica, pala je mrtva na ulici. Anđelka Romović umrla je nakon operacije. Drugi su ostali bez udova, trajno obilježeni ratom koji nisu birali.

To nisu kolateralne žrtve. To su civili. Ljudi. Obitelji.

I u tom napadu – sudjelovao je Pantić.

UMJESTO OPTUŽNICE – LEGITIMITET U SUDNICI

Godine su prolazile. Obitelji su čekale pravdu. Država je gradila sustav. A onda – hladan tuš.

Isti taj čovjek pojavljuje se kao svjedok protiv branitelja Emilio Bungur i Tomislav Duić u postupku za Loru.

Sudnica u kojoj bi se trebala razdvajati istina od laži postaje prostor u kojem se brišu granice između agresora i branitelja.

Pitanje nije smije li netko svjedočiti. Pitanje je – s koje pozicije?

Jer kada osoba povezana s napadom na civile dobije prostor da optužuje one koji su branili državu, tada se ne radi samo o pravnom procesu. Tada se radi o opasnom presedanu.

IZOKRETANJE ULOGA: AGRESOR KAO “ŽRTVA”

Najopasniji dio ove priče nije ni samo svjedočenje.
Najopasniji dio je pokušaj stvaranja narativa u kojem agresor postaje žrtva.

Ako takav model prođe, otvara se Pandorina kutija:

• oni koji su bombardirali – tražit će odštete
• oni koji su napadali – dobit će status stradalnika
• oni koji su branili – ostat će pod sumnjom

To nije pravda. To je zamjena teza na najopasnijoj razini.

UPOZORENJA KOJA SU IGNORIRANA

Nije da nitko nije vidio kamo ovo vodi.

Još 2015. godine, kada se Pantić prvi put pojavio kao svjedok, Metković i Split su digli glas. Braniteljske udruge, koordinacije veterana, obitelji poginulih – svi su upozoravali da se otvara prostor za pravni i moralni kaos.

Poruka je bila jasna:
ne može napadač na hrvatski grad biti tretiran kao žrtva bez posljedica za istinu.

Ali sustav je išao dalje.

PRAVDA ILI POLITIČKI PROCES?

Slučaj Lora već godinama opterećuje hrvatsko društvo. I treba – jer svaki zločin mora biti istražen i procesuiran.

Ali isto tako mora postojati jasna linija:
tko je agresor, a tko branitelj.

Bez te linije, pravosuđe prestaje biti alat pravde i postaje instrument relativizacije.

PITANJE KOJE NEĆE NESTATI

Na kraju, ostaje jedno pitanje koje se ne može izbjeći:

kako je moguće da čovjek povezan s bombardiranjem Metkovića danas u hrvatskom pravosuđu nastupa kao moralni svjedok – pa čak i potencijalna “žrtva”?

Ako na to pitanje ne postoji jasan odgovor, onda problem nije samo u jednom slučaju.

Problem je u sustavu koji je dopustio da se istina o ratu počne lomiti – upravo ondje gdje bi trebala biti najsnažnija: u sudnici.