18. travnja 1992.: Dan kada je Dalj protjeran

DALJ / SARVAŠ / OSIJEK – Tog 18. travnja 1992. u Dalju nije bilo sirena ni borbenih linija. Nije bilo ni bitke. Bio je to dan kada je jedno mjesto – gotovo u tišini – ostalo bez svojih ljudi.

Nakon mjeseci pritisaka, zastrašivanja i sustavnog progona, preostali nesrpski stanovnici okupljeni su i prisiljeni napustiti svoje domove. Svjedoci govore kako su ljudi izvođeni iz kuća brzo, bez puno riječi, s jasnom porukom da izbora nema. U nekoliko minuta morali su odlučiti što ponijeti. Većina je uzela dokumente i ponešto odjeće. Sve ostalo ostalo je iza njih.

Ukrcani u autobuse, odvezeni su prema Sarvašu. Nije im rečeno što ih čeka. Tek kada su stigli na rub crte razdvajanja, postalo je jasno da ni to nije kraj njihovog puta.

U tim autobusima nalazilo se ukupno 104 civila:

• 90 Hrvata

• 11 Mađara

• 2 Bošnjaka

• 1 Slovak

Ondje su, pod prijetnjom oružja, istjerani iz vozila i upućeni prema pravcu Osijeka. Nije bilo organiziranog prijelaza, ni pratnje, ni sigurnog puta. Ispred njih nalazilo se područje koje su svi znali po jednoj stvari – mine.

Kolona je krenula. Polako, gotovo u tišini. Ljudi su gledali u tlo, prateći korake onih ispred sebe. Nitko nije znao gdje je sigurno stati, gdje je opasno. Nije bilo oznaka, nije bilo upozorenja. Samo prazno polje između dva svijeta – onoga koji su napustili i onoga kojem su se nadali.

Za mnoge je to bio najduži put u životu. Ne zbog kilometara, nego zbog neizvjesnosti. Svaki korak nosio je istu misao – hoće li sljedeći biti posljednji.

Kada su napokon stigli na hrvatski teritorij, prema Osijeku, iza sebe su ostavili sve što su imali. Kuće, imanja, uspomene. Neki su kasnije govorili da tog dana nisu izgubili samo dom, nego i osjećaj sigurnosti koji se nikada nije u potpunosti vratio.

Taj 18. travnja ostao je zapisan kao završni čin progona iz Dalja. Nakon njega, mjesto je ostalo bez većine svojih hrvatskih i drugih nesrpskih stanovnika. Ono što se događalo mjesecima prije, tog je dana dobilo svoj konačni epilog.

Danas, kada se o tome govori, često se spominju brojke i činjenice. No iza njih stoje ljudi koji su tog jutra krenuli putem bez garancije da će preživjeti. Njihova priča nije priča o vojnoj operaciji, nego o egzodusu – o odlasku pod prisilom, kroz prostor gdje je svaki korak mogao biti koban.

Dalj je tog dana izgubio svoje ljude. A oni su, noseći samo ono najnužnije, krenuli u neizvjesnost – prema slobodi koja je imala cijenu kakvu nitko ne bi trebao platiti.