15 GODINA OD SKUPA “ZA DOMOVINU”: DAN KADA JE 90.000 HRVATA STALO U OBRANU ISTINE I DRŽAVE
Petnaest godina prošlo je od trenutka kada se pokušalo slomiti ono što nije slomljeno ni u ratu – istina o Domovinskom ratu.
Dana 15. travnja 2011. godine, prvostupanjskom presudom Haaškog suda, hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne. Presuda koja je trebala biti pravna, pretvorena je u politički instrument. Instrument kojim se pokušalo preokrenuti povijest, pretvoriti pobjedu u krivnju i obranu u optužnicu.
Ali ono što su podcijenili – bio je hrvatski narod.
Već sljedećeg dana, 16. travnja 2011., Zagreb je svjedočio veličanstvu koje se ne može izbrisati. Na Trgu bana Josipa Jelačića okupilo se oko 90.000 ljudi. Bio je to skup “ZA DOMOVINU”, miran, dostojanstven, ali snažan kao rijetko koji u modernoj hrvatskoj povijesti.
Organizator tog povijesnog okupljanja bila je Udruga hrvatskih branitelja 1990.–1996. Republike Hrvatske iz Đurđevca – udruga koja nije čekala da netko drugi reagira, nego je preuzela odgovornost u trenutku kada je bilo najpotrebnije. Upravo iz Đurđevca krenula je inicijativa koja je u samo jednom danu povezala Hrvatsku.
To nije bio skup političara. To je bio skup naroda.
Dok su institucije šutjele ili kalkulirale, narod je već bio donio odluku – istina se ne predaje.
U tom vremenu ogorčenja i ponosa, jedan od organizatora i sudionika, Dražen Šemovčan, jasno je davao do znanja da se ne brane samo generali, nego i temelj države:
“Ne branimo mi samo Gotovinu i Markača. Branimo istinu o Domovinskom ratu, branimo čast hrvatskog vojnika i pravo Hrvatske da sama piše svoju povijest.”
Te riječi i danas odzvanjaju jednako snažno kao i tada.
Na tom trgu nije bilo mržnje. Nije bilo nereda. Nije bilo nasilja. Bilo je ono što mnogi nisu očekivali – dostojanstvo naroda koji zna što je prošao i što brani.
Poseban trenutak skupa obilježio je pokojni dramski umjetnik Božidar Alić, koji je nadahnuto recitirao “Monolog Orsata” iz djela Ivo Vojnović:
JOŠ SMO VLAST,
JA, TI, MI, MI KRALJEVI.
GDJE SE PROHODIMO
TU SU I CAREVI ZA NAMA.I NAŠE MORA I NAŠE TVRĐE
I NAŠ DVOR, NAŠE CRKVE, SVE JE JOŠ TU.
ŽIVO! ŽIVO!PA DA NAM DJECA ZABORAVU
I ZNAMEN SLOBODE
I DA NAM POĐU ISKAT PO SVIJETU
IME, PRAVA, VLAST, A DA NE ZNADU
DA JE OVO DRŽAVA, DRŽAVA LJUDI!A SVE OSTALO RAJA, PUSTA RAJA!
PA, AKO OVA TISUĆGODIŠNJA ZEMLJA SLOBODE
VALJA DA PROPADNE…
To nije bila samo umjetnost. To je bio zavjet.
Taj dan nije bio prosvjed protiv svijeta – bio je prosvjed protiv laži. Nije bio napad – bio je obrana. Obrana istine, obrana Domovinskog rata i obrana dostojanstva hrvatskih branitelja.
I zato je važno reći jasno: taj skup nije nastao sam od sebe. Iza njega su stajali ljudi, branitelji, organizatori, udruga iz Đurđevca i svi oni koji su znali da šutnja toga dana nije opcija.
No jednako je važno reći i ono što često ostane neizrečeno:
Hvala svima koji su se odazvali.
Hvala braniteljima koji su ponovno stali u obranu – ovaj put istine.
Hvala obiteljima koje su nosile teret zajedno s njima.
Hvala svakom čovjeku koji je toga dana došao na Trg i pokazao da Hrvatska nije samo država na papiru, nego zajednica ljudi koji znaju kada treba stati zajedno.
Jer bez naroda – nema ništa.
Bez naroda nema ni države. Nema ni istine. Nema ni slobode.
Petnaest godina kasnije, vrijeme je pokazalo ono što je narod znao već tada. Oslobađajuća presuda vratila je slobodu generalima, ali nije izbrisala pokušaj da se Hrvatsku prikaže kao krivca.
I zato se ovaj datum ne smije zaboraviti.
Ne zbog prošlosti – nego zbog budućnosti.
Jer oni koji su tada pokušali slomiti istinu, nisu nestali. Samo su promijenili metode. Danas dolaze kroz relativizaciju, kroz izjednačavanje agresora i žrtve, kroz pokušaje da se Domovinski rat prikaže kao “sukob bez jasnog krivca”.
A upravo zato treba se vraćati 16. travnju 2011.
Dan kada je narod rekao – nećete nam pisati povijest.
Dan kada je Hrvatska pokazala da ima kičmu.
I dan koji nas obvezuje.
Jer istina ne živi sama od sebe.
Istinu čuvaju ljudi.
A tog dana – bilo ih je 90.000.
IMENA KOJA SE NE SMIJU PREŠUTJETI
S ponosom i poštovanjem, imenom i prezimenom, pod ovaj tekst potpisuju se oni koji su tada bili – i danas jesu – dio otpora koji se nazivao i naziva “ZA DOMOVINU”:
Hvala Kristijan Fereža – Crnom,Dražen Šemovčan – Šekiju,
Dalibor Bošnjak – Brki,
Jasna Dautanac,
Željko Cvrtila,
Mijo Jaić,
Mario Andrinek,
Marino Kovačić (pok.),
Goran Horvatović,
Mario Maks Slaviček,
Renato, Feri, Roda, Ljube .....(još mnogo Vas, nezahvalno je nabrajati....)
te još mnogi koji su stajali rame uz rame kada je bilo najpotrebnije, domoljubima, hrvatskom narodu, bez kojih ovo ne bi bilo moguće napraviti.
I na kraju – onome koji je oko sebe okupljao ljude i vodio bitke u Domovinskom obrambenom ratu, baš kao što to na naš zahtjev čini i danas u miru – posebno hvala generalu Željko Sačić.
A ponajviše – hvala našim obiteljima.
Onima koji su podnijeli najveću žrtvu.
Materijalno i duhovno.
Tiho, ali presudno.
Jer bez njih – ne bi bilo ni nas.
Petnaest godina kasnije, ostaje isto:
Istina se ne poklanja.
Istina se brani.
A 16. travnja 2011. pokazao je da Hrvatska ima ljude koji će je braniti – i kad nema pušaka, nego samo riječ, stav i savjest.
FOTOGALERIJU I GOVORNIKE MOŽETE VIDJETI OVDJE
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.