Hitrec: Em smo Horvati, Džakulu van, Merčepa unutra

Poslije suše ipak nešto kiše, u Istri oluja koja je odnijela urod baš kada se oslobodila covida i bacila oko na turiste. I ostatak Hrvatske budi se iz bolesne letargije, budi se istok i zapad, budi se sjever i jug, dalje ne znam jer me doma nisu učili. Uglavnom, Hrvatska opet jednom doživljava oslobođenje, sa znatno manje žrtava nego četrdeset i pete kada su komunisti oslobodili od života stotine tisuća Hrvata, a cjepivo nije ni do danas pronađeno. Nešto se ipak miče, vidim veliki naslov u novinama: Šokantno! I desni i lijevi povjesničari slažu se da je revizija u povijesnim pitanjima u stvari prirodna i nemaju ništa protiv, što će svakako pogoditi razne vrsne povjesnike kao što je Habulin i njegovi mlađahni glumi odani antifašisti, te Ivu Goldsteina koji revizionizam drže negativnom pojavom ukoliko dovodi do zaključaka njemu stranim, no ako se s njegovim stajalištima slažu onda su posve u redu.

No da, Hrvatska je doživjela oslobođenje i devedeset pete prošloga stoljeća, to jest ne cijele nego samo okupiranih dijelova, a prva je na redu bila srpska klinova čorba u zapadnoj Slavoniji, kada je i Srbima bljesnulo da bi mogli biti posve poraženi, što se u kolovozu i dogodilo. Prikazan je vrlo dobar dokumentarni film o Bljesku, hrvatskim ratnicima, i oživljeno sjećanje na jednog čovjeka koji je odigrao važnu ulogu u tom rusvaju, bez puške i pištolja (za pištolj zapravo ne znam). Zove se Ivica Kostović, liječnik, akademik, u tom trenutku diplomat koji uvjerava srpskog zapadnoslavonskog vožda da se treba predati, ovaj se izmotava baš na način koji se od takvoga očekuje, a očekuje da će spasiti živu glavu, što se isto tako dogodilo pa je nakon malo ispitivanja bez potpitanja pušten da se šeće po Hrvatskoj, što čini i dan-danas.

O doktoru Šreteru ga očito nitko nije ništa pitao, kao što nitko ne pita Pupovca o njegovoj ulozi u tom slučaju. Elem, Bljesak je rasrdio Martića i on je“ izdo naređenje da se tuče po njihovim gradovima“, u Zagrebu je tada poginulo više ljudi nego u svim potresima, a mnogo ih je ranjeno, prolaznika na ulicama i trgovima, balerina, uz pogotke usred Dječje bolnice u Klaićevoj, gdje je poginuo mladi policajac, u filmu nespomenut. Samo je usput rečeno da bi srpska tvorevina u zapadnoj Slavoniji bila puno veća, a nije jer su već devedeset prve i na drugu oslobođeni bilogorski i istočniji džepovi, Lipik recimo, a tko je bio na prvom tenku nego Tomislav Merčep koji sada čami u zatvorskoj bolnici ili tko zna gdje. Em smo Horvati, Džakulu van, Merčepa unutra. Izniman osjećaj za pravdu.

Bljesnuo je na obilježavanju pobjede u Bljesku i Zoran Milanović, devedeset pete pripadnik postrojbe koja je dala mnoge diplomate, političare i luftbremzere. Iz Zagreba nije izlazila za svaki slučaj, kao posljednja crta obrane ako stvari pođu po zlu. Zahvaljujući koroni, ovogodišnja je proslava Bljeska bila komorna i više nalik komemoraciji, ispred platoa u Okučanima gdje kocke kazuju broj ubijenih hrvatskih ratnika. Njima su odali počast vrškovi države, i oni devedeset pete iz nekog kafića. ali su barem pristojno i sućutno govorili nad mrtvima, dok je Zoki otišao doma (ostani doma!) i to usred intoniranja hrvatske himne, zaštićene ustavnim zakonom. Zasmetala ga odora HOS-a koju nije očekivao. Nisu ju očekivali ni srpski četnici devedeset prve, i oni bi pobjegli čim bi ju vidjeli.

Zoki se vadi da devedeset pete nije bilo HOS-a u Bljesku ni drugdje, ali da ih nije bilo devedeset prve, među ostalim postrojbama egzotičnih naziva koje su branile Hrvatsku, da nije bilo svih tih odvažnih i slabo naoružanih ljudi uključujući, znači, i HOS, nikakvog Bljeska ne bi bilo devedeset pete, Tuđman bi (kako reče u jednom trenutku) poginuo negdje kod Sesveta kao Zrinski, a Zagreb bi bio još jednom oslobođen kao četrdeset pete, s još raskošnijim naknadnim masakrom. I još nešto, vrlo važno za povijest: ako su se HOS-ovi „ustaše“, kako im crveni u Hrvatskoj tepaju (kao i Srbijanci) orili za uspostavu nekog režima nalik onom u NDH, kako to da se nisu oružjem oprijeli u trenutku mirnog „priključenja“ Hrvatskoj vojsci, vojsci demokratske i međunarodno priznate države? Niti su, razvojačeni nakon rata, osnovali barem neku stranku s totalitarnim programom (kakvih po Europama ima sva sila). Nego su dijelili istu sudbinu sa svim prerano umirovljenim i odbačenim hrvatskim braniteljima. Čak ih ni u znamenitom šatoru nije bilo, koliko sam vidio, a često sam ondje bio među stradalnicima koji su na kraju krenuli prema Trgu sv. Marka i morali se skloniti u crkvu, što nije omelo Milanovića da na njih pošalje neke zagonetne specijalce, tko za otkud dovedene, u svakom slučaju takve kojima ni (katolički) crkveni prostor nije bio zaprekom i jedva su zaustavljeni u predvorju.

Čin nezamisliv i u srednjem vijeku. Nešto godina poslije tadanji premijer Zoki vraća se u velikom stilu kao predsjednik RH (i vrhovni zapovjednik vojske, Bože mili, kud sam zašo) s izbornim legitimitetom, oduševljeno dočekan od budala koje su tvrdile da se promijenio. Jest fizički, ali je u glavi ostao onaj dobri, stari Zoki, to jest onaj mladi. Gdje god dođe, frcaju iskre mudroslovne, opisanu glavu drži uspravno i bahato, daje iritirajuće izjave ili izaziva incidente poput okučanskog na užas izvršne vlasti koja je formalnost izvršila i ostala na podiju, bez obzira što bi se i ona rado negdje sklonila od kiše, ali izbori su blizu i treba čvrsto stati uz ljubimce naroda, hrvatske branitelje, pa čak ako nose svoje ratne majice.

Glasine koje se šire međumrežjem da su se dečki iz vlasti dogovorili i izveli malu kabaretsku točku, vjerojatno su ipak samo zaigrana mašta u kuće utjeranih Hrvata koji su jedva dočekali neku spletku jer im je beskrajno dosadno. Da je tako, reakcije izvršnih bile bi prigušene, ali je smireni ratni junak i ministar Tomo Medved tako burno reagirao da me je uvjerio kako nikakve tajne nagodbe nije bilo, nagodbe u stilu hajde ti Zoki napravi skandal da se vani čuje, a mi ćemo otrpjeti stoički i stojećki do kraja da se čuje unutra. Izbori su blizu, pa i tebi su bili prilično blizu 2015. na vojnoj paradi u Zagrebu. Usput; svi dnevnici koje čitam stali su sutradan u obranu velikoga vođe i učitelja Zokija, što govori o tome što vam ja govorim. Pupovac se nije pretjerano izlagao, a i zašto bi kad u njegovo ime piše Slavica, korifejka slobodnog i nezavisnog novinarstva.

I Borovo Selo je prošlo komorno, s tim da Culej ima nove podatke iz vremena kojega se dobro sjećam, kada je tadanji ministar Boljkovac povraćao u zahodu Banskih dvora, a Tuđman i mi ga čekali da objasni što se, kako se i zašto se moglo dogoditi što se zbilo. Tu sam atmosferu već jednom opisao i ne mislim se ponavljati. Iz Manjkasova filma prikazanog na HTV-u više-manje je štošta jasnije, premda i dalje štošta ostaje više-manje nejasno, osim da su srpski četnici bili bolje obaviješteni da stižu „ustaše“ koje treba pobiti kao kerove kraj tarabe, što su i učinili. Uzgred: godinama poslije napisao sam roman „Hrvatska Bogorodica“ u kojemu se prepoznaju motivi Borova Sela, snimljen je po knjizi i film, dobitnik Velike zlatne arene,a onda je došlo novo stoljeće, crveni se vratili i film zauvijek bunkeriran. Čak ni na dan sjećanja na Borovo Selo ne usude ga se prikazati. No, bit će revizije. Jednoga dana.

Đaci veseljaci

Pospanu covidsku atmosferu uzbibalo je i Ministarstvo obrazovanja pod mudrim vodstvom gospođe Divjak.Djeca se vraćaju u školu, oh radosti. Ali ne sva djeca, nego samo neka, zdrava djeca zdravih roditelja što treba ustanoviti domar na ulazu, a i ta djeca samo po devet u razredu. Na distanci. Nema prepisivanja. Ostala dječica ostaju doma. Slično je s vrtićima. Tako su izazvane nove podjele u Hrvatskoj, na školsku i daljinsku djecu. Učitelji i nastavnici su oduševljeni, prije podne će raditi u školi s onih devet veličanstvenih, popodne s daljincima i njihovim roditeljima koji nisu bolesni od virusa nego od prepasti da se tako umne odluke i preporuke šalju iz nekog ministarstva koje o životu svagdašnjem nema pojma, a smislilo je školu za život (s virusom). Elem, svakojakih smo se čuda i pokora do sada nagledali i naslušali iz raznih resora, ali ovaj će slučaj ostati u kolektivnom pamćenju kako djece i roditelja, tako i psihijatara koji ionako očekuju velik broj depresivnih u svojim čekaonicama, poglavito izbezumljenih roditelja.

A već smo u svibnju, priroda buja, pustite djecu na miru (ponavljam), zaključite im ocjene, navucite malo dvojke na trojke i tako dalje, u izvanrednim situacijama postupa se izvanredno. Školska godina koja je počela štrajkom i završila koronom ionako je propala. Nastavnici, držite razmak od Ministarstva, po uputama Stožera i vrhovnog zapovjednika koronske RH, to jest Božinovića. Uzgred rečeno, a što je i uočeno, kako popušta disciplina, tako popušta i divljenje Stožeru koje je u prvom strahu i utjerivanju straha u kosti bilo na visokoj razini. Pa se sada malo politizira, a nego što, jedva su ljudi i posrednici novinari dočekali. Fućkaš koronu, idemo se vratiti normalnom životu, što je isto tako blesavo, jer kada je u Hrvatskoj bilo što bilo normalno, molim vas lijepo? Je li normalno da se radi nedjeljom? Nije, osim kad se mora. Sada crveni liberali sve svaljuju na Crkvu, ona je ta koja ne želi da se radi nedjeljom. Nonsens, jer svećenici najviše rade baš nedjeljom. Oni duljeg pamćenja pitaju zašto je u komunizmu sve bilo zatvoreno. Pa zato jer su komunisti voljeli sve zatvarali, i ljude i dućane.

O Stožeru još: s pravom bedaci postavljaju pitanja zašto je taj stožer pun HDZ-a na vlasti, zašto, pitam i ja, u njemu nije bio sjajan dijagnostičar, poznati proktolog dr. Bernardić iz SDP-a, teoretičar njonjizma?

Junačni načelnik Rade

U prošloj sam kolumni spomenuo turski genocid nad Armencima, koji se obilježava 22. travnja (kada je ove godine na sarajevskoj vijećnici zasjala turska zastava). U Zagrebu nije zasjalo, ali se tu već dugo odvija vrlo zagonetna i drska svinjarija: Hrvatska je među malobrojnim državama koje nisu osudile taj genocid (SAD, primjerice, jesu). Hrvatske državne vlasti nisu, uostalom, nikada izrijekom i aktom osudile genocid nad Hrvatima četrdeset pete prošloga stoljeća, pa zašto bi onaj turski početkom toga stoljeća. Srpski genocid nad Hrvatima devedesetih ipak su zapazile, ali pod tim nazivom nije prošao na međunarodnim sudovima, odnosno među sudcima iz zemalja koje su mirno gledale kako se odvija genocid, sve misleći da će besmrtna Jugoslavija preživjeti.

Nisam znao, a ne znam ni je li film u nas prikazan, ali me je podsjetio dobri znanac. Naime, snimljen je film „Obećanje“ s temom turskoga pokolja Armenaca, redatelj Terry George, glume Charlette Le Bon i Oscar Isaac, a hrabroga vođu armenskoga naroda, načelnika u jednom mjestu – Rade Šerbedžija. Ratno Iskustvo ima, bio je pripadnik Satnije hrvatskih umjetnika u Domovinskom ratu, rame uz rame s vrhunskim glumcima i ostalim umjetnicima. Nije? A čujte, i ja sam već pomalo senilan. Navodno je bio u Beogradu, što ni njemu ni hrvatskom tisku nije nimalo čudno, pa mu kade, nose ga na rukama. A što je radio u ratu? Čekao sretan rasplet, pa da se vrati u Zagreb i na „Brione“. A kako rasplet nije bio sretan, on se sav nesretan vratio u tu neku RH i radosno zaključio da se ništa nije promijenilo. Samo se Brioni zovu Brijuni. Brijemo dalje.

Hrvoje Hitrec/HKV