U rujnu 2023. godine ne postoji osoba u Hrvatskoj koja nije pratila dramatičnu međunarodnu akciju spašavanja muškarca koji je zapeo u jamskom sustavu Morca planinskog lanca na dubini od 1060 metara. U akciji su sudjelovali i hrvatski spasioci, volonteri Hrvatske gorske službe spašavanja. Sada šest mjeseci nakon uspješne akcije za stručni časopis Speleolog svoje doživljaje podijelio je i  Ivan Mišur, član Speleološkog odsjeka HPD "Željezničar" i volonter HGSS-a.

"Taman kada sam se saživio s mišlju da su ljeto i godišnji odmor završeni, uz brojna sjećanja uzbudljivog špiljarenja u Mudima i odmora u Albaniji, pročitao sam neobičnu poruku na kanalu Komisije za speleospašavanje HGSS-a. Poruka je glasila: 'Koliko imamo operativnih Cave linkova? Hitno je!' U roku od par minuta stiže odgovor: 'devet ukupno, od čega su četiri u Sloveniji'. Neobična poruka pobudila je znatiželju te su krenula pitanja: 'Što je hitno? Što se dešava? Di? Kome?' Na to stiže odgovor: 'Ništa, nemamo ih dovoljno…' 'Dovoljno za što?', netko je upitao. Uslijedio je odgovor: 'Za do 1000…' - odgovor koji bi svakog speleologa, a posebice spašavatelja, zaprepastio. Nakon toga krenule su informacije o nesreći koja se tada dogodila u Turskoj u jami Morca", započinje u svom tekstu Mišur. Istaknimo da je Cave link uređaj za komunikaciju pod zemljom gdje se informacije prenose tekstualnim porukama. Svaki Cave link ima svoju antenu. Uređaji se postavljaju na određenim razmacima u jami i informacije kolaju s jednog na drugi, sve do površine. Cave link ima domet kroz stijenu oko 500 m, tako da do dubine od 1000 m (pravocrtno) trebaju minimalno tri uređaja.

"Po dolasku stavili smo se na raspolaganje turskim voditeljima akcije. Saznajemo ono što smo i pretpostavljali - u jami je trenutno najveći problem bila komunikacija, postavljena žica je često pucala, a telefoni su bili jako tihi te je komunikacija bila otežana i neodrživa za složenu višednevnu akciju speleospašavanja koja je trebala uslijediti. Kako smo u osobnoj prtljazi ponijeli speleofone i sustav Cave link, prvi nam je zadatak bio da osposobimo komunikaciju pomoću novih speleofona i Cave linkova kroz jamu sve do bivka na –1040 metara dubine. Odlučeno je da je tim od četvero dovoljan da odradi taj zadatak. U tom timu bili smo Dino Grozić, Tin Novosel, Tsvetan Kosturkov i ja. Postavili smo svoje šatore i krenuli se pakirati, puniti transportne vreće za višednevnu akciju", ističe Mišur. 

FOTO: Privatni arhiv

'Što je u tvojoj transportnoj?'

"Nakon pola sata razmetanja stvari po transportnima, shvatili smo da nešto ne valja", opisuje Mišur te dodaje: "Gledam transportnu, a transportna gleda mene, što li sam stavio unutra i što još fali? Ne mogu se sjetiti. Pitam Dinu: 'Što je u tvojoj transportnoj?' 'Ovaj, pa vreća za spavanje… hm… mislim da je i karimat, možda i nekoliko speleofona, nisam siguran koliko?!'. Hm, pitam Tina što on ima u transportnoj? Sličan odgovor: 'mm, ovaj... mislim...' Stop! Zaključili smo da zadnjih 30-ak sati nismo spavali i da bi bilo dobro da malo odmorimo prije akcije - javili smo da odgađamo polazak za dva sata kako bi nakratko 'ubili oko'. Ta dva sata odmora puno su značila; dovršili smo pakiranje transportnih, isplanirali kamo ćemo stavljati Cave link jedinice te krenuli u jamu! Naš tim bio je koncipiran kao tim koji će postaviti komunikaciju do dna i priključiti se postavljačkoj ekipi Bugara koja je već bila na dnu. Ponijeli smo svu potrebnu opremu za uspostavljanje komunikacije te vrlo malo postavljačke opreme (jer nam je većina zapela na carini s cargo avionom), zatim vreće za spavanje, karimate i malo hrane". 

"U bivku uzbuđenje i iznenađenje našom pojavom. Na prostoru bivka nalazila su se dva velika šatora. Zeleni u kojem se nalazio unesrećeni Mark i liječnički tim koji ga je obrađivao te ljubičasti koji je služio za odmor ostalih speleologa. Desetak bugarskih spašavatelja, koji su već bili u bivku, bilo je začuđeno kako nismo ponijeli više postavljačke opreme i zabrinuto gdje ćemo se svi stisnuti u bivku jer je bivak ionako bio pretrpan, a vreća za spavanje i bez nas nije bilo dovoljno". Kako u članku objašnjava Mišur zadatak njegova tima bio je opremanje dionice i izvlačenje do oko -900m točnije odraditi spoj između postavljenih dionica koje su opremili Bugari i Poljaci. 

"Za vrijeme planiranja nastavka opremanja naše dionice iz medicinskog šatora u kojem se nalazio unesrećeni Mark talijanska liječnica zatražila je pomoć. Markovo stanje se pogoršalo, počeo je obilnije povraćati krv te ju je tako i gubio. Tada smo uvidjeli da Markovo stanje nije stabilno te smo odlučili da Tsvetan i ja ostanemo s liječnicima i pomognemo im s pripremom novih doza krvi i lijekova kako bi uspjeli zaustaviti gastrointestinalno krvarenje te nadomjestili izgubljenu krv. Ostatak ekipe otišao je opremati dionicu prema Poljacima", ističe Mišur te opisuje susret s vidno umornim kolegama koji su donijeli nosila za unesrećenog "visoka 200 cm i široka 50 cm te teška oko 12 kg na dubinu veću od 1000 m nije nimalo lagan zadatak".

'Mark je bio u hemoragijskom šoku'

"Nama je vrijeme proletjelo uz grijanje doza krvi i svakakvih drugih doza lijekova, potrošenih igala i praznih ampula... Postavljačka ekipa vratila se s uspješno odrađenog zadatka, već je bila večer, umor je zavladao bivkom, a liječnici su nakon cjelodnevnog napora uspjeli zaustaviti krvarenje. Mark je bio u hemoragijskom šoku zbog gubitka krvi, ali je istovremeno dobivao novu krv. Preko speleofona dobivamo informaciju da transport može početi kroz par sati. S obzirom na umor svih ljudi u bivku, uključujući i liječnike, te s obzirom da Mark još uvijek nije stabilno, odlučili smo da transport još neće moći krenuti te da je ljudima potrebno još minimalno šest do osam sati sna. To smo javili u bazni logor koji je s negodovanjem primio tu vijest, ali smo se dogovorili da to mora tako biti. Nakon jela i žustrih rasprava i dogovaranja oko plana transporta za idući dan, u bivku je zavladala tišina i svi su pozaspali gdje je bilo mjesta. Liječnici i Mark najednom su se ugasili i pozaspali jedni uz druge", detaljno opisuje hrvatski speleolog. 

Posebice je zanimljivo kako su spasioci, u nedostatku opreme za unesrećenog, pripremili Marka za transport.  "S obzirom na to da nismo imali odijelo za unesrećenog niti kacigu s vizirom, morali smo improvizirati. Marka smo obukli u njegovo speleološko pododijelo i u vreću za spavanje i tako ga upakirali u nosila. Na glavu smo mu stavili njegovu kacigu na koju smo nalijepili prozirnu košuljicu za papire koja se inače stavlja u registrator. To je uspješno poslužilo kao zaštita za oči od kapljica i prašine. Svi su otišli na dogovorene pozicije i transport je započeo", ističe te dodaje kako su "tijekom transporta stvari su tekle relativno uigrano iako se radilo o timu ljudi koji se sastojao od Bugara, Hrvata, Poljaka, jednog Mađara i jedne Ukrajinke, koji do sada nisu imali prilike zajedno raditi".  Međutim, da svaka akcija spašavanja nosi veliku opasnost i za spasioce, a ne samo unesrećenog pokazuje i nezgoda koje se dogodila mladom Bugarinu Filipu tijekom transporta.

Naime, njemu su nogu ukliještila dva velika kamena bloka, veći od kojih 50-70 kilograma i manji od 10-ak kilograma. "Očajan prizor, zgužvana gumena čizma sa stopalom unutra savila se između dva kamena bloka te se sve tako nalazilo oko metar iznad dna meandra. Bolan krik ušutkao je uobičajeni žamor koji prati transport unesrećenoga. 'Krak! Krak!' vikali su Bugari. Bilo je očito da krak na bugarskom znači noga - mislim da ću zauvijek upamtiti tu riječ. Brzo smo priskočili upomoć i podmetnuli leđa pod kamene blokove kako bi rasteretili nogu te polako izvukli manji blok pridržavajući veći kako bi Filip izvukao nogu. Kada je Filip izvukao nogu (tj. krak), pustili smo veći blok čiji je udarac odzvonio na dnu meandra. Nasreću, noga nije bila ozlijeđena i tajac se ubrzo pretvorio u uobičajeni žamor, a transport se nastavio te smo se vrlo brzo našli u bivku na –720 m. Sreća zbog uspješno odrađenog posla i zbog toga što ništa nije pošlo po krivu bila je najveća nagrada koju smo mogli dobiti. Iscrpljeni i umorni pozdravili smo se s ekipom i vratili se nazad u bivak na –1040 m gdje smo planirali noćiti jer u bivku na –720 m nije bilo mjesta jer se tu nalazi ekipa spremna za nastavak transporta", opisuje Mišur. 

Čudo

"Kada smo došli u naš logor, bilo je obilja hrane i toplih napitaka pa sam postao svjestan da zapravo i ne znam što sam u jami jeo. Par sati nakon nas iz jame izlaze i nosila s Markom u njima. Spektakularan prizor, tirolska prečnica razvučena preko ulaza u jamu, a na sredini protuuteg, mnoštvo novinara uperilo je reflektore u nosila koja su polako izvirila iz jame te se ubrzo našla na površini. Gomila ljudi na ulazu počela se dodavati nosilima, prenoseći ih do medicinskog šatora u bazi. Za to vrijeme mi smo sjedili na kamenju do ulaza i gledali taj zapanjujući prizor koji nisam mogao spojiti s događanjima u jami.

Bilo je baš kao u kinu kada se pred kraj filma akcijski junak bori s neprijateljem te u neizvjesnoj bitci očito porazi neprijatelja, zatim se zagrli s prijateljima, utihne glazba i krenu slova 'the end'. Baš tako kada su nosila otišla s ulaza u jamu, otišli su i ljudi, novinari, prestao je žamor i ugasili su se reflektori kamera. Morca je ostala sama bez gledatelja, trenutak slave za jamu koja je u proteklih par tjedana bila dom brojnim speleolozima koji su je proširivali, bušili sidrišta, radili bivke, razvlačili telefonski kabel… je završio", prisjeća se speleolog trenutka završetka spašavanja te na kraju dodaje: 

"Akcija uspješno odrađena, Mark je spašen, dovoljna nagrada za svakog od nas, ali ipak povrh toga i nezaboravno iskustvo i sjajni ljudi koje smo upoznali daju posebnu vrijednost ovoj akciji. Pokazalo se da je speleološka zajednica vrlo čvrsta i bliska, bez obzira na nacionalnost, udaljenost, fizičku snagu, financije… Bilo je lijepo vidjeti da organizirani kaos vođen željom da se nekome pomogne, nekome od nas, može postići čuda. Dobar kolektiv i veliko srce pojedinaca mogu učiniti velike stvari".