HEROINA LAŠVANSKE DOLINE

U 87. godini života preminula je Serafina Lauš iz travničkog sela Ćukle, žena čiji je život ostao duboko obilježen osobnom i obiteljskom tragedijom tijekom ratnih događanja u Središnjoj Bosni i žena koja je postala simbolom hrabrih majki iz ratne Bosne i Hercegovine.

Tijekom opsade Središnje Bosne, Armija BiH iz Travnika je protjerala gotovo 20 tisuća Hrvata, stradalo je 118 civila, 572 branitelja, a 61 osoba se i danas vodi kao nestala.

Počinjeni su zločini u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama gdje je strijeljena najmanje 24 osoba hrvatske nacionalnosti, za posmrtnim ostatcima nekih i danas se traga.

Armija BiH joj u par dana ubila tri sina i supruga

Upravo tijekom agresije na Travnik, Serafina je u lipnju 1993. izgubila trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i supruga Ivu (1939.), tek izgrađenu kuću su joj zapalili a i ona sama bila je žrtva Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.

“Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znam tko mi je djecu pobio, i oni znaju, jedva čekaju da i ja još umrem. Omer Luković, Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani”, izgovarala je za života imena krivaca žena koja je bila i svjedokinja pred Haaškim tribunalom u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.

“Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su mog sina Miroslava koji je bio u HVO-u. Izveo ga je Dejić Safet, rekli su mu kao da bježi, da ga ne ubiju, ali poslije se čulo, strijeljali su ga. To je bilo sve na uranku“.

Poznavala je počinitelje, nisu kažnjeni

Serafina kaže da nije slutila da će joj to napraviti prvi susjedi: “To se dogodilo nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobili, otišli Bogu da se mole pa onda to napravili… Je li im to Bog? Pored svih strahota su nas zarobili, tukli i ponižavali a muslimanska djeca pljuvala”, dijelila je s BiH medijima Sarafina.

Unatoč stravičnim sjećanjima, nikada nije razmišljala da napusti Bosnu: “Kud god da odem, ne bih mogla živjeti nigdje drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izginuo, krave pokrepale, ljudstvo se istrijebilo, al’ neka svatko upamti, i naši i njihovi, gdje god tuđe otmeš, nema sreće. Sve bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja djeca živa”.

Sa srebreničkim i vukovarskim majkama dijelila je istu bol, ali: “Žrtve su žrtve, ja to razumijem, sve mi se isto dogodilo, ali samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo biti ni žalosne.”