Predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Sandra Rapčak Škomrlj kao dvoipogodišnja djevojčica iz Sotina preživjela je razarajuće ratno iskustvo sa čijim se posljedicama i danas bori.

Još uvijek traga za ocem Borisom koji je sa farme Jakobovac odveden u smjeru Ovčare, njezin djed je proživio strahovito mučenje i torturu, majka je nakon okupacije Sotina silovana, a ona sama je praktički kao beba – bila zatočena u logoru.

Sandra je kroz cijelo svoje odrastanje, pa sve do danas, posvećena potrazi za ocem i njegovanjem sjećanja na Domovinski rat, pa je stoga ostala neugodno iznenađena gledajući televizijski prijenos s komemoracije u Jasenovcu:

“Četnici se ne spominju jer ‘pazimo na tuđe osjećaje'”

“Hrvatska državna televizija, odnosno njezini novinari, više puta naglašavaju kako je Jasenovac ustaški logor, kako su zločine u Drugom svjetskom ratu počinili ustaše, a danas se sjećamo žrtava ustaškog režima. Na trenutak sam se zbunila i provjerila gledam li (i slušam) hrvatsku ili srpsku nacionalnu televiziju. Istu onu koja nama zabranjuje da javno kažemo da su četnici činili zločine. Jer eto moramo paziti da ne povrijedimo nečije osjećaje”, objavila je danas u povećem statusu na Facebooku.

Podsjećajući na pijane četnike koji su ubijali po Vukovaru, kazala je kako povijest pamti zločince, no kako je to kod određenih osoba selektivan pojam: “Kada upozorimo na takve pojave, nas se naziva ustašama ili krajnjim desničarima koji priznaju samo dio povijesti. Ne pamtim da sam određene hrvatske političare (sadašnje i bivše) vidjela na obljetnicama stradanja u Vukovaru, Škabrnji, Petrinji, Voćinu, Lipiku, Sinju, Ovčari i mnogim drugim hrvatskim mjestima. Ali ih zato viđamo u Jasenovcu ili npr u Kumrovcu.”

Sandra se u statusu zapitala, zašto te iste osobe, pod krinkom humanizma, selektiraju žrtve i zašto citate o humanosti (kakav je danas izgovorila jedna političarka)nisu na njihovim profilima kada pričamo o zločinima počinjenima nad Hrvatima:

“Kao vjernik žalim svaku nevinu žrtvu”

“Da se razumijemo, vjerujem da dio njih ni danas ne bi bio u Jasenovcu da ne obnašaju određene političke funkcije, a ovakvim i sličnim postupcima ubiru glasove njima “bližih” glasača, barem svjetonazorski. O stvarnim motivima bi se mogli raspravljati i zapitati ti isti koji smatraju da iz ovih osoba uistinu izvire duh humanizma i suosjećanja prema žrtvama svih nacionalnosti. Istina je bojim se daleko od toga.”

Kada pričamo o žrtvama ratova i humanizmu, dodala je Rapčak, istinski humanisti su oni koji već godinama sjedaju za isti stol s “drugom” stranom, oni koji ulažu velike osobne i profesionalne napore kako bi se pronašle i identificirale žrtve, nestale osobe:

“Osobe koje u tišini djeluju, vrlo često sa velikim grčem u želucu razgovaraju, pregovaraju i traže rješenje, oni koji teška srca razgovaraju i sa ubojicama i zločincima kako bi došli do istine, a liježu sa milijun pitanja u glavi i nadom da će istina ipak pronaći svoj put. Jer istina je među rijetkim stvarima koja nam preostaje kad već nismo pravovremeno kaznili zločince ili smo dopustili da slobodno šetaju u državama koje ih ne žele isporučiti. Božji sud je daleko veći od ovozemaljskog. I da me netko ne shvati krivo, kao vjernici žao mi je svake nevine žrtve. A tlo po kojem svakodnevno koračamo natopljeno je krvlju mnogih žrtava. Stoga – ne budite selektivni.”