Više od 5 godina, Hrvatska je pokušavala urazumiti srpske teroriste u tzv. SAO Krajini i postići s njima sporazum, na miran i demokratski način. Isto je to činila i međunarodna zajednica od jeseni 1991., ali bez uspjeha.

 Oni su drsko, bahato i arogantno odbijali sve ono što bi vodilo miru i dogovoru s hrvatskim vlastima, te uporno nastavljali svoju samoubilačku koncepciju, odrađujući poslušno i do kraja zadaću koju im je dodijelio Beograd u okviru projekta stvaranja "Velike Srbije". Nikakva jamstva što su ih hrvatske vlasti davale srpskoj manjini nisu pomogla, pa niti osiguranje "specijalnog statusa" - sve su oni to izvrgnuli ruglu i glatko odbacili. Etnički čista srpska država sa zapadnim granicama na liniji Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag, ili barem zadržavanje "zapadne Srbije" u granicama što ih je dosegla samozvana i ni od koga priznata "Republika Srpska Krajina" koja je čekala na ujedinjenje s "Republikom Srpskom", nakon čega je trebalo uslijediti pripajanje okupiranih područja zapadno od Drine Srbiji - to je za njih bila jedina solucija. "Velika Srbija" bio je cilj od kojeg Martić, Babić i ostali iz "krajiškog" vodstva nisu odustajali ni po cijenu eskalacije sukoba - računajući kako će se i Srbija (uz potporu Rusije) uključiti u rat bude li to potrebno.

 Hrvatska je 1995. godinu dočekala s trupama UNPROFOR-a na okupiranim područjima. Nije imala kontrolu na gotovo četvrtini kopnenog teritorija (24,58%) koji je praktično bio prepušten samovolji srpskih terorista i skoro potpuno etnički očišćen od cjelokupnog ne-srpskog stanovništva. Oko 300 - 350 tisuća Srba iz ruralnih područja (koliko ih je u prosjeku na okupiranim hrvatskim prostorima ukupno živjelo u razdoblju od 1991. do 1995. godine), a što je po predstavljalo nešto preko polovice njihove ukupne populacije u Republici Hrvatskoj (ili oko 7% u odnosu na ukupno stanovništvo), protivno svim normama, međunarodnim zakonima i hrvatskom Ustavu, uzelo je sebi za pravo stvoriti srpsku paradržavu tamo gdje srpskih prostora nikad nije bilo, na štetu većinskog (hrvatskoga) naroda i svih drugih građana.

 Samovolja i brutalnost srpskih terorista koji su vođeni svojim ekstremnim idejama i mržnjom prema svemu što je hrvatsko, našla je svoga izraza u masovnim zločinima nad civilima i braniteljima, rušenjima čitavih gradova i sela, pljački, silovanjima, paljevini i progonu preko 500.000 civili sa zaposjednutih područja, koji su već u jesen 1991. godine morali bježeći napuštati svoje domove i spašavati gole života. Srbija, Crna Gora, JNA (kasnije VJ) i brojne paravojne, dobrovoljačke, četničke i "specijalne" formacije iz Srbije i Crne Gore potpomognute ekstremnim dijelom svojih sunarodnjaka u BiH i Hrvatskoj, strategijom spaljene zemlje i s nakanom istrebljenja svega što im je stajalo na putu, uporno su nastojali ostvariti zacrtani cilj - unatoč tomu što njihova koncepcija svesrpske države nije imala nikakvu šansu.

 Naime, u Hrvatskoj nikad nije postojala nikakva "krajina", niti prostor na kojem su Srbi bilo kada u povijesti imali autonomiju, a isto je potvrdila i međunarodna zajednica (od VE do OSCE-a, EZ-a i UN-a) u svim svojim dokumentima, pa i time što je Republika Hrvatska u svojim cjelovitim, međunarodno priznatim granicama, 22. svibnja 1992. godine, postala punopravna članica Organizacije Ujedinjenih naroda. Nikad ni jedan međunarodni dokument (na bilo kojoj razini i bilo koje institucije), nije okupirana područja tretirao drugačije, osim integralnim dijelom Republike Hrvatske koja je od svijeta priznata kao neovisna i samostalna država već tijekom jeseni i zime 1991./92. godine.

 Srpski teroristi i njihovi nalogodavci iz Beograda nisu izvukli pouke niti iz niza vojnih operacija, kojima je Hrvatska jasno dala do znanja i njima i svijetu da se neće pomiriti s okupacijom i kidanjem svoga teritorija (Operacije "Otkos 10" (31. 10. - 12. 11. 1991.); Deblokada Dubrovnika (14. 4. - 26. 5. 1992.) i u sklopu tog vojnog zahvata niz operacija: "Lipanjske zore", "Tigar", "Konavle", "Vlaštica", "Oslobođena zemlja"; "Miljevci" (21-22. 6. 1992.); "Tigar" (1-13. 7. 1992.); "Gusar" ("Maslenica"), od 22. do 27. siječnja 1993. godine; "Medački džep" (9.-11. 9. 1993.); "Zima '94" (29. 11.-24. 12. 1994); "Skok - 1" (7. 4. 1995.); VRO "Bljesak" (1.-2. 5. 1995.); "Skok - 2" (4.-11. 6. 1995.); "Ljeto '95" (25.-30. 7. 1995.), s tim što se mora napomenuti kako su neke od značajnih operacija (1994./95.) vođene i na teritoriju BiH, združenim snagama Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Policije Herceg Bosne.

Dakle, sve to nije bilo dovoljno upozorenje srpskim teroristima koji su uporno nastavljali po svome. Zadnji u nizu napora, Hrvatska je napravila 3. kolovoza 1995. godine, kad je (pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice) prihvatila pregovore o trenutačnoj mirnoj reintegraciji okupiranih područja Republike Hrvatske u ustavno-pravni poredak, uz prethodne uvjete - da srpski teroristi omoguće u roku 24 sata otvaranje naftovoda i promet željezničkom prugom Zagreb - Split preko Knina. Predsjednik Tuđman, odbio je prijedlog tadašnjeg izaslanika UN-a, Yasushi-a Akashi-a, koji je predložio da hrvatska delegacija pregovara s izaslanstvom terorista koje će predvoditi Milan Martić, navodeći kao ključni razlog to, što je ovaj optužen za ratne zločine od MKSJ. Tako je u zadnji tren srpska delegacija morala svoj sastav prilagoditi uvjetima koje je postavila Republika Hrvatska.

 U Genthodu, kod Geneve (Švicarska), 3. kolovoza 1995. godine, preko međunarodnih medijatora (jer Hrvatska s delegacijom srpskih terorista nije htjela imati izravne kontakte - i time im dati legitimitet), započeli su pregovori. Jedini "ustupak" koji su dr. Tuđman i hrvatsko državno vodstvo učinili, bilo je prihvaćanje da se razgovara i o tzv. Planu Z - 4, koji je bio izrazito nepovoljan za Hrvatsku i nije bio prihvatljiva opcija ni u jednoj varijanti, ali ga se nije moglo a priori odbiti. Naime, u slučaju odbijanja razgovora na bilo koju temu, Hrvatska bi bila optužena za prekid pregovora i izgubila bi potporu koju je imala u međunarodnoj zajednici. Ovaj je plan Kontaktne skupine bio poznat od siječnja iste (1995. godine) i pomno razmotren u Zagrebu, a svodio se na to da bi se srpskoj manjini u Hrvatskoj trebalo dati autonomiju kakvu nije imala ni jedna manjina na svijetu. Među ostalim, ta autonomna "Srpska krajina" imala bi svoja zakonodavna tijela, predsjednika, vladu, sudove (čak i poseban "Ustavni sud") i policiju, te pravo na vlastita znamenja (zastavu i grb), novčanu jedinicu (monetu), ali ne i vojsku. Pod ingerencijom hrvatske Vlade ostali bi vanjski poslovi, međunarodna trgovina, obrana i poslovi vezano za državljanstvo.

 Važno je napomenuti da je Odbor za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja, na zasjedanju Hrvatskog sabora, 6. ožujka 1995. godine odbacio "Plan Z - 4", ocijenivši kako je za Hrvatsku u cijelosti neprihvatljiv, budući da je suprotan Ustavu koji ne poznaje institut federalizacije ili konfederalizacije države, ali je predložio da se NAČELNO prihvati kao polazište za pregovore. Već u to vrijeme, "krajinski" teroristi su odbacili ovaj dokument, dok njihov mentor Slobodan Milošević nije htio ni primiti delegaciju sastavljenu od četiri veleposlanika koji su ga donijeli u Beograd.

 U nekoliko sljedećih mjeseci, vodstvo Srbije je promijenilo stav. Njihov veleposlanik u Zagrebu, Veljko Knežević, 2. kolovoza 1995. godine (samo dan prije sastanka u Genthodu), prvi je put jasno izrazio stav Srbije prema kojem se srpsku manjinu pozivalo na lojalnost Republici Hrvatskoj i poštivanje Ustava i zakona zemlje u kojoj žive.

 Sve to skupa (odbacivanje "Plana Z - 4" od strane kninskih terorista, službeni stav Srbije s pozivom na lojalnost "krajišnika" Hrvatskoj i zaključak Odbora za mirnu reintegraciju hrvatskih područja), pa i rezolutan stav hrvatskog državnog vodstva predvođenog dr. Franjom Tuđmanom za koje je bilo potpuno neprihvatljivo sve što je u protivnosti s hrvatskim Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, jasno je govorilo u prilog tomu da hrvatska strana NIKAD  ne bi prihvatila nikakvo rješenje koje bi bilo na štetu hrvatske države i hrvatskog naroda.

 Kasno popodne, 3 kolovoza 1995., vođa hrvatske delegacije i tadašnju predstojnik Ureda Predsjednika, Ivić Pašalić, priopćio je hrvatskoj i svjetskoj javnosti kako su pregovori s predstavnicima srpske manjine propali - budući da su oni (u skladu sa svojim stavovima od prije nekoliko mjeseci) odbacili svaki razgovor o mirnoj reintegraciju u hrvatski državno-pravni sustav, pa i "Plan Z - 4" kao moguću platformu za razgovore.

 Tako su se stekli uvjeti da Hrvatska konačno prekine svoju višegodišnju agoniju i samovolju terorista koji su vođeni mržnjom, uz neviđenu destrukciju (divljaštvo, razaranja i masovne zločine) onemogućavali njezino normalno funkcioniranje (od ljeta 1990. godine) i krene u vojno oslobađanje svojih okupiranih područja.

 Sutradan, 4. kolovoza 1995. godine u 5:00 sati ujutro, hrvatske vojne i policijske snage krenule su u bitku svih bitaka, "Oluju", u kojoj su u samo 84 sata potpuno razbile srpske teroriste, oslobodile 10.400 četvornih kilometara okupirane zemlje (18,4% ukupne kopnene površine Republike Hrvatske) i stvorile preduvjete za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja.

Zlatko Pinter/PDN