Pokolj u Kusonjama je događaj pogibije osamnaestorice pripadnika 105. bjelovarske brigade i dvojice policajaca  8. i 9. rujna 1991. godine u četničkoj zasjedi u Kusonjama pokraj Pakraca.  To je jedan od najtragičnijih događaja na pakračkom ratištu, pogotovo kada se uzme u obzir da su trojica časnika iste postrojbe na istom mjestu dvije godine kasnije poginula pri odavanju počasti poginulim suborcima.

Pripadnici   "A" satnije, kasnije bojne 105. brigade, 2. rujna su po drugi puta došli na pakračko ratište na osnovu procjene u GS RH kako je u Pakracu stanje kritično i "da je grad pred padom" te odluke da obranu treba pojačati. Odmah po dolasku smješteni su u Vladikin dvor, a zadaća im je bila braniti taj dio bojišnice te po potrebi intervenirati na drugim dijelovima koji će možda biti ugroženi. Pored vozila koja su imali, zbog interventne namjene postrojbe, dodijeljen im je i TOP 1, prvi pakrački oklopnjak napravljen u dijelu Prekopakre zvanom Matkovac. Samo osamnaest pripadnika imalo je automatske puške, a ostali su naoružani s nekoliko karabina M-48 te uglavnom lovačkim naoružanjem i malokalibarskim natjecateljskim puškama jednometkama. Zapovjedništvu postrojbe 5. ili 6. rujna dojavljeno je da će četnici u Kusonjama, koji minobacačima svakodnevno tuku grad, imati smjenu te da će tijekom vikenda na minobacačima ostati samo "neiskusni domaći četnici pijanci". Odlučeno je da se pokuša iskoristiti takva situacija te da se minobacači zarobe, a Kusonje djelomično očisti od četnika. Zbog opreza je isplanirano da se u subotu 7. rujna izvrši izviđanje oklopnjakom, a sutradan, ako se pokaže mogućim, izvrši napad. Tako je i učinjeno. Oklopnjak se 7. rujna bez ikakvog otpora provezao kroz selo i zaključeno je da su četnici dovoljno slabi i da se boje borbeno djelovati te da se 8. rujna rano ujutro krene u napad i da u njemu sudjeluju pripadnici koji imaju automatske puške. Nemoguće je utvrditi je li ovo izviđanje potaknulo četnike da sutradan organiziraju zasjedu ili je, kako vjeruje većina pripadnika 105. brigade, već i sama prvotna informacija bila zamka.

U prvoj oslobodilačkoj akciji na tom području, 8. rujna 1991., na blagdan Male Gospe, skupina hrvatskih vojnika, pripadnika "A" satnije 105. brigade ZNG-a, u improviziranom je oklopnom vozilu otišla u izviđačku misiju na   područje Kusonja. Na ulazu u selo Kusonje nisu naišli na neprijatelja, pa su nastavili u selo gdje su  upali u zasjedu  koju su im postavili četnici kojima su pomagali pripadnici JNA.

Neprijatelj je bio daleko brojniji i naoružaniji. Oklopno vozilo je onesposobljeno, a oni su se sklonili kod kućnog broja 55. Kuća je napadnuta, a branitelji su do sljedećeg jutra pružali žestok otpor. Većina branitelja tada je već bila ubijena, a preživjeli su bili prisiljeni na predaju kada je neprijatelj u jutarnjim satima 9. rujna minirao kuću.

Suprotno svim konvencijama, mučeni su do smrti i zakopani u zajedničku masovnu grobnicu. Svih 20 branitelja (od toga 18 Bjelovarčana) pronađeno je 29. siječnja 1992. godine u zajedničkoj grobnici u Rakovom potoku (kod Kusonja) s još 23 civilne žrtve.

O događanjima u Pakracu i pakračkom ratištu  tih dana   1991. godine razgovarali smo sa zapovjednikom IV. Voda, tzv. Koprivničkog voda,   Posebne jedinice policije Policijske uprave Bjelovar, koja jedinica   odlukom ministra Unutarnjih poslova  RH dana 15.11.1991. godine mijenja naziv u Specijalna jedinica policije, poznate pod nazivom  „Omege“, aktivnim sudionikom  tih zbivanja i svjedokom vremena Ivicom Jurencom koji nam je tom prilikom naveo:

„Od 25. 08. do 02. 09. 1991., vod sudjeluje u napadnim i obrambenim borbenim djelovanjima na širem području Pakraca i Lipika, poglavito u vidu ispomoći hrvatskim policijskim snagama na najnapadanijim točkama crte obrane (poput «Konstruktora» i Vladikina Dvora) te rušenjem mostova na rijeci Pakri kod Lipika te prema Donjoj i Gornjoj Subockoj, kako bi se spriječio prodor tenkova tzv. JNA iz pravca Okučana, ali i djelovanjem MB-om i RRB-ima.“, te nastavlja:

„Na kraju tog angažmana dolaze pripadnici “A” satnije ZNG-a iz Bjelovara i slušaju od nas ratničke priče slijedom iskustava s Banovine i iz Zapadne Slavonije.

Čak imaju ideju da pripadnika voda, Josipa Škorjanca uzmu sa sobom u oklopnjak jer je nosio i razumio se u puškostrojnicu M-53.“

Nakon dolaska pripadnika „A“ satnije ZNG-a u Pakrac,  IV. Vod  PJP PU Bjelovar napustio je to područje obzirom su dobili nove zapovjedi a o tome nam Jurenec navodi:

​„03. 09. 1991., pripadnici voda, na području Policijske stanice Daruvar, u Borovoj Kosi, u sastavu su počasnog voda na sahrani policajca Policijske stanice Daruvar Srećka Manđinija; u vrlo složenim sigurnosnim okolnostima, na vrlo nesigurnom području, jer su okolna sela pod nadzorom četničkih bandi te iz okolnih, većinski srpskih sela, dopire paljba iz pješačkog oružja te počasnu paljbu izvode bojevim streljivom iz oružja punih spremnika, pripravni za borbu, jer je samo groblje u maloj kotlini.“

Dana  08.09.1991. godine Ivica Jurenec se sa svojim vodom PJP PU Bjelovar vraća na pakračko ratište obzirom  je jedna skupina dragovoljaca ZNG-a upala u terorističku zasjedu u mjestu Kusonje, a tijekom borbi sa teroristima dvadeset branitelja je ostalo odsječeno i zarobljeno,  a kasnije su mučeni, zlostavljani i ubijeni, dok su se dvojica branitelja uspjela izvući iz okruženja.

O navedenim zbivanjima Ivica Jurenec kaže:

„08. i 09. 09. 1991., vod u sastavu Jedinice sudjeluje u cjelodnevnim borbama protiv neprijatelja, u pokušaju izvlačenja dvadesetak pripadnika «A satnije» ZNG-a iz Bjelovara koji su upali u zasjedu u Kusonjama nadomak Pakraca. Najprije, u prvom napadu na četnike, iz pravca Pakraca - glavnom cestom prema Kusonjama, u drugom napadu, iz pravca Prekopakre prema Šokačkom Kusonju, nakon prvoga iz Prekopakre navodeći djelovanja usmjerena na otvaranja paljbe te pokrivanja možebitnog izvlačenja i uopće pružanja možebitnih prilika gardistima da se izvuku prema Pakracu; a navečer kao dio Jedinice u pokušaju pokrivanja možebitnog izvlačenja gardista upalih u zasjedu, na rubu Pakraca – prema Kusonjama (našavši se i sami u poluokruženju).“

Kao što znamo hrvatske snage nisu uspjele u nakani probiti obruč srpskih terorista i spasiti pripadnike „A“ satnije ZNG-a od najcrnjeg scenarija.

Nakon potpisivanja primirja i pregovora sa neprijateljskom stranom utvrđeno je da su hrvatski branitelji zakopani pored rječice Brusnica nedaleko Kusonja gdje je izvršena ekshumacija 28. i 29 01.1992. godine.

Ivica Jurenec se prisjetio i vrlo stresnih i emotivnih događanja koji su se odvijali prilikom ekshumacije ubijenih i masakriranih hrvatskih branitelja u Kusonjama 8. i 9. rujna 1991. , te nam je naveo:  

„Od 27. 01. do 03. 02. 1992. vod je u Pakracu kao interventni vod i sudjeluje u borbenim djelovanjima glede obrane Grada te 28. i 29. 01. 1992. osigurava ekshumaciju dvadesetak pripadnika «A satnije» ZNG-a (koji su 08. 09. 1991. – prije skoro 6 mjeseci, upali u četničku zasjedu u Kusonjama i odmah, tijekom borbi ili po ranjavanju, zarobljavanju i zvjerskom mučenju - ubijeni), uz rječicu Brusnicu i cestu koja između Kusonja i Dragovića, na cesti Pakrac – Požega, vodi prema Brusniku, u vrlo složenim ratnim prilikama – na području pod nadzorom neprijatelja gdje je tek manji broj (oko 13 sveukupno) pripadnika hrvatskih oružanih snaga (uz nazočnost promatrača Europske zajednice – vojnog časnika iz jedne od zemalja Beneluksa), prema sporazumu s neprijateljom posredstvom promatrača EZ-a, smjelo biti južnije od ceste Pakrac – Požega, odnosno Kusonje – Dragović, kao crte razdvajanja; uz stalne međusobne oružane provokacije obje strane, poglavito na području Kusonja od strane pripadnika HOS-a, za trajanja same ekshumacije, a što je izravno ugrozilo zadaću poradi dominantnih položaja neprijateljske strane“, zaključio je Jurenec.