U zemlji koja se "hvali" multietničkim skladom, u jedinstvenom prostoru kakav je Boka Kotorska – dragulj mediteranske civilizacije – Hrvati smetaju samo onima koji i dalje žive u mračnim odajama prošlosti. Onima kojima povijest služi ne da objasni stvarnost, već da je nasilno prekroji. Onima koji ne mogu prihvatiti činjenicu da u Boki Kotorskoj već stoljećima postoji narod koji, iako manjinski po brojnosti, nosi na sebi najvidljiviji pečat duhovnosti, arhitekture, književnosti, jezika i kulture.

Taj narod su Hrvati.

I upravo njima, njihovom identitetu i postojanju, ovih dana otvoreno prijeti svećenik Srpske pravoslavne crkve u Tivtu, Mijajlo Backović, koji je u emisiji "Slobodna zona" na TV Prva izjavio:

"Moram se vratiti malo unatrag i kazati da do Drugog svjetskog rata u Boki rimokatolici uvijek govore da su Bokelji ili Srbi. Ivo Andrić i Meša Selimović o tome svjedoče. Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati. Vidite kada dođu dužnosnici Hrvatske da posjete hrvatsku nacionalnu manjinu. Kad bi Adrijan Vuksanović i ostali pogledali tko su im bili pradjedovi, znali bi da nisu bili Hrvati. Ne osporavam pravo da se izjašnjavaju kako žele, ali govorim o projektu. Zato se spominje Morinj, a šuti o Lori."

Ova izjava nije samo povijesno netočna, već i intelektualno uvredljiva, ideološki opasna i duboko necivilizacijska. Njome se nastavlja već poznata dogma jednog dijela SPC-a – da su svi koji nisu Srbi ili postali Srbi ili su izdali neko tobožnje "izvorno srpstvo". Ali ova dogma se raspada pred najobičnijim činjenicama.

Tvrdnja da su "rimokatolici u Boki govorili da su Srbi" ne počiva ni na jednom vjerodostojnom povijesnom izvoru. Ni Ivo Andrić ni Meša Selimović nisu bili povjesničari Boke niti etnografi. Biti "Bokelj" označava geografski pojam, a nikako nacionalnu pripadnost. Koristiti takvu odrednicu da bi se zatirala hrvatska svijest predstavlja svjesnu manipulaciju.

Štoviše, povijesni podaci govore sasvim suprotno. Hrvatski akademik Josip Pečarić, rođeni Kotoranin, točno je zapisao:

"Zato i kad govorimo o kulturnoj baštini Boke, govorimo o hrvatskoj baštini." Pečarić podsjeća da je biskup Pavao Butorac još 1938. godine zapisao kako je "baš iz Boke Kotorske došla inicijativa i s najvećim oduševljenjem 1848. Boka predvodi akciju sjedinjenja s Hrvatskom", kao i da je ban Jelačić 1851. godine dočekan s istim oduševljenjem. U to vrijeme počinje jačati velikosrpska politika – a na njenom udaru prvo se našla upravo Boka.

Zašto? Odgovor Pečarića je jasan i točan:

"Boka pomaže u rješavanju dva velika srpska kompleksa: 1. More i 2. Hrvatska kulturna baština."

Sa stvaranjem prve Jugoslavije, velikosrpska politika dobiva institucionalne instrumente za sustavno provođenje svojih ciljeva. A rezultati su poražavajući. Ako se usporede popisi iz 1910. i 1991. godine, broj Hrvata u Boki smanjen je tri puta, iako se ukupan broj stanovnika udvostručio. Herceg Novi: sa 70 % Hrvata na 2 %, Kotor: sa 69 % na 7 %, Tivat: sa 95 % na 23 %.

To je etničko čišćenje u miru.

Danas, Hrvata u Crnoj Gori ima oko 1 %, a njima pripada više od 50 % kulturne baštine Boke. I ne samo to – ako se itko i igdje, kako reče Pečarić, "s Bogom utrkivao u stvaranju ljepote", to su bili Hrvati u Boki Kotorskoj. Nije slučajno što je kotorska općina proglašena svjetskom prirodnom i kulturnom baštinom u opasnosti – jer nestaje ono što je činilo njenu dušu: hrvatsko naslijeđe.

Ne treba zaboraviti ni razdoblje nakon Drugog svjetskog rata – vrijeme kada su hrvatski katolički svećenici iz Boke Kotorske proganjani, zatvarani, pa čak i ubijani. Hrvatsko ime se sustavno zatiralo, a svaki pokušaj njegova očuvanja bio bi odmah etiketiran kao "ustaški". Bio je to najjeftiniji, ali najefikasniji politički i duhovni obračun. Kroz desetljeća komunističke i velikosrpske politike provodila se planska asimilacija: milom ili silom, preko obrazovnih sustava, medija i ideoloških narativa, Hrvatima je oduzimano pravo na vlastiti jezik, kulturu i kolektivno pamćenje.

Ne, gospodine Komnenoviću, nije dovoljno reći da su izjave "loše za imidž grada". One su sramota za samu funkciju koju obavljate. Ili ste predsjednik svih građana Tivta – i onih koji slave Božić, i onih koji slave Božić i Badnjak, i onih koji pjevaju "Lijepa naša", i onih koji pjevaju "Oj svijetla majska zoro" – ili niste predsjednik nikome. Između nema.

A da je hrvatska prisutnost u Boki autentična i višestoljetna, svjedoči i Maro Dragović, kotorski vlastelin iz druge polovice 16. stoljeća. On je 1617. godine posvetio pjesmu filologu Bartolu Kašiću, u kojoj piše:

"Kada s’ navijestio u pjesnijeh glas tvoj Naši Dalmatini i vas ròd Harvacki, Daržat će u cini pjevanja glas rajski; Od našega mora do mora ledena Živit od govora dika će plemena."

Hrvati u Boki nisu projekt – oni su temelj Boke Kotorske, Crne Gore i Mediterana. Njihova prisutnost nije plod nasilne politike, već rezultat stvaranja, opstajanja i doprinosa kroz stoljeća. Oni nisu došli sa strane – oni su iz Boke. I nisu gurnuti u hrvatstvo – već su u tom identitetu rođeni i u njemu opstali, unatoč progonima, asimilaciji i političkoj represiji.

Dok god bude pamćenja, dok god bude stihova, dok god bude istine – bit će i Boke kakva jest: hrvatske, multikulturne, mediteranske i vječne.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista