Tri mala sela pod Papukom, u blizini tadašnje Podravske Slatine (danas Slatina), Balinci, Četekovac i Čojlug pretežito nastanjena Hrvatima koja su prema popisu stanovništva iz 1991. godine imala skupa 690 stanovnika (490 Hrvata, 175 Srba i 25 pripadnika drugih nacionalnosti), nalazila su se u okruženju sela sa srpskom većinom (Krasković, Rijenci, Ćeralije), zbog čega su već su od ljeta 1990. godine bila metom provokacija ekstremnih srpskih nacionalista. Glavni cilj kninskih marioneta (Milana Martića, Milana Babića i drugih) koje su djelovale po naputku Beograda s nakanom ostvarenja velikosrpskog osvajačkog programa, bilo je stvaranje tenzija i ozračja sukoba s većinskim hrvatskim narodom, kako bi se u konačnici stekli uvjeti za obračun - u kojem su glavnu ulogu trebali igrati Srbija i "JNA"; u tom svjetlu treba gledati i ove događaje.

 Da sve nije bio plod bilo kakve spontanosti ili slučajnosti, svjedoče brojni incidenti i aktivnosti srpskih terorista kojima je davno prije ovih događanja Hrvatskoj najavljen rat. Jedan od temeljnih projekata bez kojeg se taj rat nije mogao otpočeti (unatoč vojnoj sili - "JNA" - i državi Srbiji koja je sa svojim resursima stala iza koncepta "Velike Srbije"), jest homogenizacija  Srba na svim područjima buduće "SAO Krajine" - pa i na slatinskom - i njihova priprema za predstojeći oružani sukob. Podsjetimo stoga na neke činjenice koje svjedoče kako su daleko prije otvorenih zločinačkih napada na Balince, Četekovac i Čojlug početkom rujna 1991. godine, srpski teroristi smišljeno, planski i organizirano radili na stvaranju preduvjeta za obračun s Hrvatima, ali i svima drugima koji nisu bili dio njihova tabora:

• Ogranak terorističke organizacije čiji je lider bio Jovan Rašković, a kojoj je "političko djelovanje" bilo samo pokriće za rad na pripremi rata i osvajanje hrvatskog teritorija, Srpske demokratske stranke (SDS), formiran je u Podravskoj Slatini 9. lipnja 1990. godine i već tada je bilo posve razvidno kako mira biti neće. U okolici ovog grada započela je serija srpskih mitinga, na kojima su se iznosile najekstremnije ideje i širila bolesna mržnja prema svemu što nije srpsko. Ultimativno se zagovaralo pravo na "samoodređenje srpskog naroda" koje je podrazumijevalo i teritorijalnu samostalnost, neovisno o volji većinskog naroda i svih drugih manjinskih zajednica koje su živjele na ovim područjima; bio je to zločinački projekt stvaranja nove srpske države ("Velike Srbije") metodama genocida i etničkog čišćenja, pod krinkom "obrane Jugoslavije" i na srpskim skupovima se ovo otvoreno zagovaralo, uz prijetnje i povike "Ovo je Srbija!" uz slavljenje Slobodana Miloševića i Draže Mihailovića, huškačke pozive na rat: "Srbija je triput ratovala / I opet će ako bude sreće" i vulgarne, primitivne uvrede na račun hrvatskoga naroda;
• Srpski pobunjenici 2. listopada 1990. godine napadaju Policijsku postaju u Slatini, pri čemu teško ranjavaju jednog civila - prolaznika;
• U siječnju 1991. godine, u Voćin stiže lider prekodrinskih Srba i predsjednik terorističke organizacija SDS (Srpske demokratske stranke), Jovan Rašković sa suradnicima. Na velikom mitingu u Kometniku, on odbija svaku mogućnost prihvaćanja hrvatske vlasti i najavljuje kako će se "u Voćinu stvarati novi Knin, na čast i slavu srpskom narodu", a sve je praćeno burnim odobravanjem okupljenih;
• Svibnja 1991. godine, pod željezničku prugu Virovitica - Daruvar, skupina Srba postavila je eksplozivnu napravu;
• Do kolovoza 1991. godine, na širem slatinskom području zabilježeno je 38 incidenata;
• Iste godine (1991.), 11. kolovoza, kod Pušine iz zasjede je iznenada i bez ikakvoga povoda i razloga napadnuta ophodnja Hrvatske policije, pri čemu je ubijen policajac Stjepan Mlakar, a ranjene njegove kolege - Franjo Sterle teže i Josip Jurković lakše;
• U Voćinu je 14. kolovoza uhićen Branko Ilić, poslovođa hotela "Voćin", odveden u logor Sekulinci i tamo ubijen;
• 19. kolovoza od domaćih Srba i četnika, uz potporu "JNA", okupiran je Voćin i od tada se Hrvati u ovom selu nalaze u logoru na otvorenom. Dana 28. rujna, u Voćinu je uhićen Franjo Banovac, odveden u logor Gudnoga i tamo ubijen; bili su to zločini koji su najavili masovni pokolj u Voćinu (12. i 13. prosinca 1991.).

 Ovi i brojni drugi teroristički akti ekstremnih skupina lokalnih Srba, doveli su do velikog uznemirenja stanovništva (pogotovu Hrvata prema kojima je bila usmjerena oštrica mržnje).

 U svojoj knjizi Slatinska kronika Domovinskog rata  Miljenko Brekalo  piše kako su: "područja u Republici Hrvatskoj gdje je prebivalo većinsko srpsko pučanstvo, obilazili razni politički emisari velikosrpske provenijencije, koji su radili na homogenizaciji i pripremanju srpskog pučanstva na oružanu pobunu“. Izuzmemo li miting SDS-a u Slatini, u lipnju 1990. godine, nakon čega dolazi do osnivanja SDS-a za općinu Podravska Slatina, onaj u Kometniku 14. siječnja 1991. godine, na komemoraciji, ispred spomenika žrtvama pobijenim 14. siječnja 1942. godine, otvoreno je promicao separatističku politiku te poticao narod na odcjepljenje i pobunu protiv hrvatskih vlasti na tom području. Uz Jovana Raškovića, na tom skupu isticali su se i lideri SDS-a za općinu Podravska Slatina, Ilija Šašić i Milun Karadžić." Autor također navodi, kako su prigodom ovog okupljanja: "velikosrpski orijentirani Srbi skinuli hrvatske državne zastave s državnih institucija u Voćinu."

Knjiga koja govori istinu o događajima u slatinskom kraju u vrijeme Domovinskog rata

(Adresa slike)

 Kolovoza 1991. godine, dolazi u ovom kraju do još većih napetosti, prije svega zbog učestalih kretanja kolona vojnih vozila "JNA" među kojima su i kamioni koji nose naoružanje namijenjeno lokalnim Srbima. Plansko i organizirano naoružavanje Srba (i to od "narodne vojske"!) u selima u kojima su činili većinu stanovništva, izazivalo je zebnju i opravdani strah kod Hrvata i svih drugih izvan srpskog nacionalnog korpusa, jer bilo je očito kako je to priprema za rat - pogotovu uzimajući u obzir sve što se u Hrvatskoj događalo proteklih mjeseci (od srpskih terorističkih provokacija i zločina u Pakracu, na Plitvicama i Borovu Selu do njihovih oružanih napada na policijsku postaju u Glini kao i na strateške pozicije kod Ljubova i incidenata na brojnim drugim lokacijama na kojima su uz potporu "JNA" nastojali sustavnim provokacijama i zločinima stvoriti ozračje u kojem bi bio moguć otvoreni oružani sukob širih razmjera s većinskim hrvatskim narodom). Uskoro se pojavljuju i prve srpske barikade kod sela Ćeralije. Tenzije i dalje rastu, pogotovu nakon 11. kolovoza 1991. godine, kad je ubijen hrvatski policajac Stjepan Mlakar, a teško ranjeni njegove kolege Franjo Sterle i Josip Jurković. Njihov je službeni automobil izrešetan od srpskih ekstremista iz zasjede, u blizini sela Pušine, u vrijeme redovite policijske ophodnje hicima iz automatskog pješačkog oružja. Iako je sve što se do tada događalo ukazivalo na moguću eskalaciju, za mjesta u kojima je ne-srpski živalj predstavljao većinu, bio je to šok. Nakon ovog bezrazložnog i ničim izazvanog, podmuklog, zločinačkog napada, dolazi do blokade Brđanske i prekinuta je komunikacija sa selima s većinskim srpskim stanovništvom. Krajem kolovoza, započinju prva granatiranja cestovne komunikacije Četekovac - Balinci - Čojlug iz okolnih sela sa srpskom većinom - iz Kraskovića, Rijenaca i Ćeralija. Preostalim Hrvatima koji su ostali u svojim domovima (jer mnogi su proteklih mjeseci već otišli), pripremao se pogrom, čega mnogi od njih još uvijek nisu bili svjesni. Okupacija obližnjeg Voćina dodatno je doprinijela širenju psihoze straha, tako da već tijekom ovog mjeseca (kolovoza) 1991. godine mnogi mještani - u većini Hrvati - napuštaju svoje domove i odlaze iz slatinskog kraja.

 4. rujna 1991. godine, ujutro u 9 : 05 sati, srpski pobunjenici iz sastava tzv. papučkog odreda, Dragomira Keleue uz topničku potporu "JNA", kreću u prodor pješačkim snagama iz rajona gornjeg dijela Balinaca ubijajući civile i paleći kuće. Nakon što su se spojili sa svojim snagama u Balincima, nastavljaju dalje prema selu Četekovac, tjerajući ispred sebe civile kao živi štit. Četekovac je bio u okruženju, jer i s druge strane (prema Mikleušu), nalazila se neprijateljska skupina od oko 20 do zuba naoružanih terorista. Toga dana, u Balincima, Četekovcu i Čojlugu, ubijeno je 24 civila, hrvatskih policajaca i pripadnika Narodne zaštite.

 Miroslav Gazda, autor knjige Zločin za koji nitko nije odgovarao, kaže kako je Četekovac branila jedna mala skupina ljudi - točnije, 7 pripadnika Narodne zaštite naoružanih lovačkim puškama i 5 pripadnika pričuvne policije. S ovim snagama nije se moglo obraniti selo niti zaštititi civile kojima je prijetila pogibelj. U napadu na Četekovac angažirano je 120 - 150 srpskih terorista, a u izravnom pješačkom prodoru u selo sudjelovalo je njih oko 50. Predvodili su ih i zapovijedali im oficiri tadašnje "JNA".

 Uskoro su se Četekovac, Čojlug i Balinci našli u bezizlaznoj situaciji. Malobrojni branitelji su raspolagali s oko 15 pušaka (u većini lovačkih) s vrlo ograničenom količinom streljiva. Kad su uvidjeli kako nemaju nikakvih šansi odbiti napade neusporedivo brojnijeg i do zuba naoružanog agresora i shvaćajući da bi njihova uzaludna obrana mogla biti preskupo plaćena - ponajprije životima njihovih članova obitelji i ostalih mještana - odlučili su okupiti civile i probiti se iz obruča. Tako je zahvaljujući braniteljima koji su iste večeri (4. rujna) krenuli u proboj prema Mikleušu, od sigurne smrti spašeno 300 civila - žena, djece i staraca. U to vrijeme kukuruz bio već dosta visok i pružao je zaklon koloni koja se provlačila preko njiva praćena mitraljeskom i topničkom vatrom koja je povremeno otvarana iz sela Krasković i zahvaljujući ovoj olakotnoj okolnosti, akcija spašavanja uspjela je. Branitelji i mlađi ljudi nosili su na rukama nemoćne - starce, žene i djecu. Neke od njih su morali na jedno vrijeme sakriti u kukuruzište i vratiti se po njih, jer ih nisu bili u stanju sve ponijeti odjednom. Tako se ovo povlačenje iz napadnutih sela niz rijeku Voćinku produljilo do večeri, kad su (oko 21:00 sati) branitelji i civili konačno izašli na magistralnu cestu između Čačinaca i Mikleuša, gdje su se kod mosta na Vojlovici sreli s hrvatskim snagama. Nažalost, neki od mještana Balinaca, Četekovca i Čojluga nisu ni pod koju cijenu htjeli napustiti svoje domove, pa su ostali na milost i nemilost zločincima koji nisu imali nikakvih obzira čak ni prema jedva punoljetnoj djeci, starcima i ženama.

 Popis žrtava prema mjestu stradanja:

Selo Balinci

sokak:

Nikola Magdić iz Balinaca, star 58 godina - ubijen; Ivica Biškupović iz Balinaca, star 66 godina - ubijen; Rozalija Vlatković iz Balinaca, stara 92 godine - ubijena; Ika Biškupović iz Balinaca, stara 76 godina - ubijena; Marko Rukavina iz Balinaca, star 59 godina - ubijen; Manda Rukavina iz Balinaca, stara 69 godina - ubijena; Ivan Biškupović iz Balinaca, star 48 godina - ubijen; Mijo Lovrenc iz Balinaca, star 32. godine - ubijen; Josip Butorac iz Balinaca, star 63 godine - ubijen.  

glavna cesta:

Juraj Borovac iz Balinaca, star 65 godina - zaklan i zapaljen; Ivan Rukavina iz Balinaca, star 68 godina - zaklan, masakriran, izvađeno mu srce.

Selo Četekovac:

Josip Potočnik iz Balinaca, star 24 godine - ubijen; Nikola Butorac iz Četekovca, star 34 godine - mučen i ubijen; Duško Košorog iz Četekovca, star 22 godine - mučen i ubijen; Mile Starčević iz Balinaca, star 36 godina - mučen, zaklan i zapaljen; Marko Rukavina iz Balinaca, star 42 godine - ubijen; Adam Krupa iz Četekovca, star 26 godina - ubijen.

Selo Čojlug:

Josip Tonc iz Četekovca, star 18 godina - ubijen; Marija Matičić iz Čojluga, stara 68 godina - mučena i ubijena; Terezija Troha iz Četekovca, stara 82 godine - mučena i ubijena; Franjo Sabo iz Čojluga, star 59 godina - ubijen; Marko Sabo iz Čojluga, star 28 godina - mučen i zaklan; Milan Mlakar iz Četekovca, star 25 godina - ubijen; Zlatan Pinčar iz Četekovca, star 36 godina - ubijen.

Od ukupno 24 ovdje popisane žrtve (22 civila i 2 branitelja), 5 je žena i 19 muškaraca; starijih od 60 godina je 9; najstarija žrtva imala je 92 godine, a najmlađa 18.  Patolozi su naknadno utvrdili kako je veliki broj njih prije smrti bio mučen, a neka su tijela bila i paljena. Posebno surov, monstruozan zločin izvršen je nad Ivanom Rukavinom, kojem je domaći četnik Relja Dragičević (iz Balinaca) najprije odsjekao uho, potom rasparao bajunetom grudi i još živom izvadio srce.
 U opsadi i okupaciji sela Balinci, Četekovac i Čojlug, prema procjeni onih koji su tada branili ova mjesta, sudjelovalo je oko 400 srpskih terorista među kojima je bilo najviše domicilnih Srba, ali i pripadnika "JNA", četnika i pojedinaca iz raznih paravojnih skupina. U samom napadu bilo ih je 63, u većini domaćih Srba (iz Kraskovića, Ćeralija, Prekoračana, Voćina, Macuta i Rijenaca i nešto iz dijelova Balinaca i Mikleuša sa srpskom većinom) i četnika koji su bili pod zapovjedništvom oficira "JNA". Većinu njih prepoznali su mještani promatrajući napade na sela kroz prozore domova, a identitet mnogih potvrdili su i oni koji su preživjeli mučenja i zlostavljanje u živom zidu. Napad su i operacije etničkog čišćenja predvodili su:

•  kapetan "JNA", Borivoj Lukić zvani Munja (rođen u Slatinskom Drenovcu 1947. godine);
• Borivoj Radosavljević (rođen 1957. godine u Osijeku);
• Rajko Bojičić (rođen 1948. godine u Humu);
• Dragomir Keleua (rođen 1955. godine u Novoj Bukovici);
• Savo Tanović (rođen 1962. godine u Višnjici kod Slatine).

Ovo je samo djelomičan popis zločinaca, a sudski spis sadrži mnogo više imena, osobnih podataka i detalja vezano za zlodjela što su ih počinili (počevši od granatiranja i razaranja spomenutih sela, do pljačke, paleža, zvjerskih masakra i ubijanja i teških mučenja i zlostavljanja žrtava).

 Dan kasnije, 5. rujna, skupina pripadnika ZNG-a i mještana, uspjela se probiti u Četekovac gdje su zatekli užasne prizore. Mrtve nije imao tko pokupiti, a na sve strane nailazili su na izrešetane automobile, spaljene i opljačkane kuće i stoku koja je lutala unaokolo. Malobrojni mještani koji nisu napuštali selo, iz prve ruke su svjedočili o pogromu što su ga preživjeli. Unatoč vatri koja je otvarana iz smjera Balinaca, stanje u Četekovcu je sanirano koliko je bilo moguće.

Redatelj Dino Mataz, snimio je dokumentarni film "Krvavi četvrti" koji predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o tomu što se krvavog rujna 1991. događalo u slatinskom kraju i posebice u Balincima, Četekovcu i Čojlugu, prije svega zbog originalnih video i fotografskih snimaka iz tog razdoblja i izjava samih sudionika.

 12. i 13. prosinca iste (1991. godine) u Voćinu je također počinjen okrutni masovni zločin, jedan od najtežih tijekom Domovinskog rata. Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i četnici (među kojima su bili i Šešeljevi "Beli orlovi"), masakrirali su 47 civila.

 U ožujku 2018. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, objelodanilo je optužnicu protiv 22 pripadnika srpskih paravojnih postrojbi koji su sudjelovali u razaranju Balinaca, Četekovca i Čojluga, napadima na ova sela, zločinima nad civilima i zarobljenim braniteljima, te pljački i paležu. Prvooptuženi je bio bivši kapetan "JNA", Borivoj Lukić (u to vrijeme zapovjednik "jedinice za posebne namene"), a na popisu su se našli i Zoran Miščević (također zapovjednik jedne od paravojnih postrojbi), Dragomir Keleua (zapovjednik paravojne formacije "papučki odred" koji je pripadao tzv. TO Podravska Slatina, Ljubomir Makarić (zapovjednik paravojne formacije "TO Lisičine"), te Veljko Vukelić - najviše rangirani među okrivljenima kao zapovjednik svih paravojnih postrojbi i skupina u tzv. Teritorijalnoj odbrani "SAO Zapadna Slavonija". Osmoricu zapovjednika "JNA" i srpskih paravojnih snaga optužnica je teretila da su podređenima izdavali zapovjedi za progone, zlostavljanje i ubijanje civila (u velikoj većini Hrvata), njihova uzimanja za taoce, mučenje i ubijanje ratnih zarobljenika, pljačku civilnog stanovništva, te rušenje i paljenje kuća i gospodarskih objekata. Optuženi su za palež i miniranje 59 kuća, pomoćnih gospodarskih zgrada, mjesne katoličke crkve sv. Nikole Tavelića u Četekovcu, kao i za pljačku i krađu traktora, automobila i druge pokretne imovine protjeranih i ubijenih žitelja slatinskog kraja. Neki od njih optuženi su i za osobno sudjelovanje u mučenjima i ubojstvima civila i ratnih zarobljenika. Okrivljenici su rušili sela iz minobacača, bestrzajnih topova i tenkova, ispalivši veliki broj projektila, te uništili brojne domove civila, gospodarske objekte i zgrade javne namjene. U Balincima su ulazili u kuće Hrvata i tamo pronašli 10 osoba koje su ubili vatrenim oružjem, a jednog civila su zaklali. Na cesti prema Mikleušu (iznad Balinaca, Četekovca i Čojluga) oni su postavili zasjedu iz koje su pucali automatskim vatrenim oružjem na civilna vozila koja su se kretala iz smjera Mikleuša, te su tako u automobilima ubili 7 osoba. Pod mostom između Balinaca i Četekovca, istoga dana našli su skupinu civila koja se tu pokušala skloniti - njih su uz prijetnje vatrenim oružjem potjerali na cestu i gurajući ih ispred sebe koristili ih kao živi štit, a dvije osobe koje su odbile poslušnost, ubili su. Nakon što su u Četekovcu zarobili dvojicu pripadnika MUP-a RH, mučili su ih, tukli nogama i rukama kao i kundacima pušaka, te ih na kraju ubili.

 Reagirajući na tvrdnje iznesene u vrijeme komemoracije žrtvama u Četekovcu (4. rujna 2012. godine) kako zločini nad Hrvatima počinjeni 1991. godine u slatinskom kraju nisu kažnjeni, ŽDO u Bjelovaru izdalo je priopćenje u kojem se među ostalim kaže:

 "Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru je 1993. godine podiglo optužnicu protiv više osoba zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina na štetu civilnog stanovništva, a optuženici trenutno nisu dostupni hrvatskim pravosudnim tijelima, dok je  za događaje koji su se 4. rujna 1991. dogodili u selima Balinci, Četekovac i Čojlug na štetu civila hrvatske nacionalnosti, B. S. pravomoćno osuđen u prisutnosti na maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina."

 Dakle, za sve ove monstruozne, barbarske, sadističke masovne zločine osuđena je jedna jedina (dostupna) osoba - a hrvatska javnost nema pravo znati čak niti identitet pravomoćno osuđenog zločinca, budući da se navode samo njegovi inicijali!? I to su podaci stari 21 godinu - bez riječi objašnjenja što se sve poduzelo od 1993. godine do 2012. u smislu progona i kažnjavanja zločinaca! A što je sa stotinama drugih krvnika i silovatelja od kojih mnogi i danas slobodno šeću Hrvatskom? Sramotno i neoprostivo!

 Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, odustalo je 2004. godine od kaznenog progona većine optuženih za zločine u Balincima, Četekovcu i Čojlugu. Podsjetimo kako je svojedobno isto Županijsko državno odvjetništvo za ove zločine optužilo 55 osoba.

 To je ta naša stvarnost…tragična i surova. Kao da zaboravljamo da je nekažnjavanje zločina neoprostiv grijeh prema žrtvama, nova viktimizacija rodbine i preživjelih, ohrabrenje ekstremistima koji i danas sanjaju "Veliku Srbiju" i sjeme novog zla.

(Video): Krvavi četvrti (2019);

Autor: Zlatko Pinter / PDN