KUTAK ZA ČITATELJE Pismo jednog branitelja

Danas ću prvi puta na svom profilu napisati nešto o onome što me opterećuje posljednjih 25 godina. To je mišljenje o hrvatskim braniteljima.

Pa početi ću!

Vraćaju se vojnici, nema više rata. U starom Rimu kad su se legije vračale ,Rim je drhtao. Zašto? Krv, znoj i suze legionara bili su zalog prosperiteta, mira i sigurnosti građanima Rima. Što su oni činili? Dodjeljivali im imanja, robove, gradili za njih najljepše gradove sa termama u zahvalu za njihovo služenje.

Kad su se vraćali hrvatski branitelji iz rata, popunjavali su se biroi za zapošljavanje kao nagrada za njihovu prolivenu krv, znoj i suze. Pokušat ću slikovito opisati povratak jednog našeg branitelja u Osijek, Zagreb, Split, Rijeku ili u bilo koje mjesto u RH. Vraća se naš branitelj svojoj kući, no sa suprotne strane ulice traži poznanika, grli ga, tapše po leđima i govori: "Vratio se naš heroj, naš branitelj!" Poziva ga na piće u kafić. U tom kafiću skupina koju zatiče, pozivaju ga za stol, časte i ističu njegovu hrabrost, odanost i žrtvu. Dolazi svojoj kući branitelj i misli - VRIJEDILO JE svih napora. Ljudi u Hrvatskoj to cijene. Cijene žrtvu naših poginulih suboraca. 

Prođe mjesec, dva, godina... i taj isti branitelj istom ulicom prolazi. U susret mu dolazi isti onaj čovjek koji ga je grlio, tapšao po leđima i isticao njegovu žrtvu. No on sada hitro prelazi na drugu stranu ulice. Misli branitelj, sigurno se čovjeku žuri, ima neki posao pa nema vremena da ga pozdravi. Ulazi u isti kafić, gdje sjede isti ljudi koji su ga tapšali, grlili i isticali njegove zasluge u ratu. On ih pozdravi, a oni niti ne odzdrave. Sjeda sam za stol i misli... sigurno imaju neke bine razgovore.

Razmišlja! Što da radim da se zaposlim? Ali kako, kad mi s biroa ne daju posao. Da. Dok je bio na bojištu, oni su se školovali, zaposjeli njihova radna mjesta, gradili političke i druge karijere i sada bezbrižno žive.

Da se oženim? Kako kad nemam posao, stan, živim od skrbi za branitelje, s tim jedva sam preživljavam. Da! Dok je on bio na bojištu, oni su se ženili njihovim djevojkama, stvarali obitelji, slavili rođenja djece, rođendane, odlazili na godišnji odmor i uživali u svojim obiteljima.

Razmišlja! Da se ubijem?! Da, gospodo moja! 3.500 branitelja se ubilo u RH, poslije rata. Ne, neću! Živjet ću! Kad sam uspio preboljeti stradanja svojih suboraca i poniženja do sada, ne može biti gore! Ali on ne zna! Gore dolazi!

Prođe 3, 4 godine. Počinje privatizacija poduzeća u kojima su oni radili. Da ne bi bili prepreka njihovoj poštenoj privatizaciji, oni odluče poslati našeg branitelja u mirovinu... koja iznosi 2.800/3.000/5.000 kn. Naravno, s tim se može preživljavati, ali stvarati obitelj, školovati djecu, stambeno se zbrinuti? Kako?! Ono teže još dolazi! Dolazi on u isti kafić. Susreće iste ljude, sjeda sam za stol, a oni govore: "Evo ga, dobio mirovinu, ništa nije radio! I mi bi voljeli tako!"

Gospodo moja! Rado bi branitelj mijenjao svoju mirovinu, neprospavane noći, strahove i svoju žrtvu za vaša radna mjesta, vaše plaće, za vaše obitelji, žene i djecu, rođendane i vaš mir!

Ali ne, on je branitelj, on od vas ne traži ništa! Ne traži čak ni da govori na spomen danima na žrtvu svojih suboraca, jer sada o tome govore neki drugi! Ne traži da u crkvi na misama zadušnicama dobije mjesto za sjedenje, jer sada tamo sjede neki drugi.

Gospodo moja! Od vas HRVATSKI BRANITELJ ne traži ništa, ama baš ništa! Traži samo malo poštovanja na njihovu žrtvu i žrtvu poginulih suboraca, da kad prođete ulicom ne okrenete glavu, već da ga pogledate u oči i kažete "dobar dan".

Ako imate savjesti?!