MAMIĆ I 'GAME OVER', ALI IGRE SU TEK POČELE! PROBLEM JE DALEKO OD RAZRJEŠENJA

Nakon što se na Fejsu pohvalio da je Nenadu Bjelici u dvije godine napunio džepove s gotovo 25 milijuna kuna Zdravko Mamić će umjesto točke na kraj teksta spustiti jedan slatki “game over”. Suptilan je ovo žargonski nadomjestak za ono što bi inače bila pedala, cipela, bekend, “ajmo, voda si, tamo su ti vrata”, ali vrag je taj engleski sa svojim nijansama, dogodi se i najboljima da ostanu izgubljeni u prijevodu. Ne vjerujete? Pitajte onu hrvatsku diplomatkinju koja je zabriljirala kada je Veliku Britaniju ispratila iz Europske unije s “good riddance”...

Tako se valjda zalomilo i društvu okupljenom oko udruge Dinamo - to smo mi. Zbunio ih je Mamićev “over” jer znaju da s njim nikad nije gotovo, doskočicu su zato preveli otprilike kao “over to you”, poziv da se uključe u igru. I onda su spremno preuzeli Fejs štafetu pa sada već četiri ili pet dana zaredom objavljuju serijal pod duhovitim naslovom “Kak su krali naši stari”. Ako već govorimo o iskrcavanju Dinamovih milijuna u privatne džepove, poručuju nam iz DTSM-a, budimo na tom zadatku sustavni, temeljiti, iscrpni i precizni.

 

Štivo je to po ukusu ljubitelja financijske forenzike. Knjigovođama i bankarima, detektivima i mafijaškim kumovima sline cure dok čitaju kako se veliki novac može zavrtjeti već oko anonimusa koji se jednom kao slijepi putnik iskrcao u našim krajevima, otresao prašinu s pohabane vjetrovke i sutra postao skupi nogometni profesionalac, sve naravno pod uvjetom da su pravi igrači raspoređeni na strateškim mjestima. Pogledajte, na primjer, slučaj Mathiasa Chaga.

Kamerunski nogometaš došao je svojedobno u Dinamo iz nižerazrednog osječkog Metalca slobodan kao ptičica, ali čisti papiri u njegovim rukama nisu bili prepreka agenciji Real Sports Management u Mamićevu vlasništvu da od kluba naplati transfernu proviziju vrijednu 500 tisuća eura. Kao slobodan igrač u Maksimir je nedugo poslije stigao i Davor Vugrinec, a za uslugu fiktivnog posredovanja prema računu švicarske tvrtke ipak je odlepršalo 600 tisuća eura iz Dinamove blagajne.

A jednom kada istreniraš taj grif, kada ti Mirko Barišić pitomo jede iz ruke, a ostatak uprave krotko gleda u pod, stvari dalje idu kao podmazane. Pola milijuna eura provizije za izvjesnog Guelu, pola milijuna eura provizije za neizvjesnog Carlosa, 600 tisuća eura na ime “image rightsa” u slučaju Igora Bišćana koji se vratio u klub kao slobodan igrač, još 300 tisuća Dinamovih eura na ime posredovanja u transferu Nikole Pokrivača u Monaco, još 2,2 milijuna klupskih eura oduzetih od iznosa Modrićeva transfera u Tottenham itd. Serijal se nastavlja, ili da ostanemo vjerni duhu uvoda teksta - to be continued...

 

Ono što DTSM-ov serijal nepravedno previđa ili namjerno zaobilazi jest unutarnja borba jednog čovjeka razapetog između beskrajne ljubavi prema Dinamu i nekontrolirane strasti prema pospremanju Dinamovih milijuna na vlastiti račun. Ne ostavljam ni najmanjeg prostora sumnji da su se u izvršnom predsjedniku Zdravku Mamiću raspadali svjetovi i da mu se duša kidala onih dana kada bi mu na pregovore u klub dolazio najsposobniji nogometni agent u državi, glavom i bradom Zdravko Mamić.

“Vlatka, jel’ stigao?” namještajući kravatu obično bi u takvim prilikama podviknuo dopredsjednik.

“Je, je, već je kod vas u uredu”, odzvanja s druge strane vrata.

“Hajde, donesi nam malo kolača i pitaj čovjeka što će popiti”, nastavio bi Mamić.

Dobar dan, gospodine Mamiću. Jeste li za kavicu i sok od cijeđene naranče ili ćete ipak nešto oštro?” na vratima bi se u sljedećem trenutku nacrtala Vlatka Peras, jedva se suzdržavajući da ne prasne u smijeh.

“Samo čašu vode, trebat će mi bistra glava u ovim pregovorima”, suzdržano bi iz kuta sobe odgovorio nogometni agent pa odmah skočio na noge lagane, prekoračio sobu u tri skoka, zauzeo mjesto u prostranoj fotelji iza stola i razvukao lice u topao osmijeh. “Donesi nam dva whiskyja da kao ljudi zalijemo dogovor. Pronaći ćemo mi zajednički jezik oko Eduarda, zar ne, Zdravko?”

Razgovori njih dvojice su, prema priznanju svjedoka, znali biti eksplozivni, žučni i iscrpljujući. Dva vješta pregovarača nepopustljivo su štitila svoje interese, prirediti scenu zbog neusklađenih cijena nije im bio ni najmanji problem. Više puta se dogodilo da je u naletu bijesa dopredsjednik Mamić izletio iz kancelarije i tamo se pola sata nešto značajno došaptavao sa sportskim direktorom kluba Zoranom. “Mi smo štit, posljednja brana Dinamovih interesa, naša će biti zadnja”, podučavao je stariji brat mlađega, a ovoga je zatim još danima izjedala sumnja da mu je brat možda podvojena ličnost.

 

S druge strane, nije jednom nije zabilježeno da je nezadovoljan razvojem pregovora menadžer Mamić protestno ustajao od stola i telefonski ribao najbližeg suradnika, sina Marija naime, jer je izostavio važnu klauzulu u ugovoru. “Gdje je ono sitnim slovima, u dnu ugovora?” orilo se maksimirskim hodnikom. “Pa dobro, stari, dogovorit ćeš se s Mamićem oko toga”, odgovorio bi junior.

Razmjenjivala se teška paljba, rafalno su šibali Zdravko po Mamiću i obratno, ali nikad se još nije dogodilo da su njih dvojica odustali jedan od drugoga uz poruku “game over”. Takve poruke rezervirane su za one saveznike koji u nekom trenutku skrenu s kursa, otkažu poslušnost, povjeruju da su nezavisni “entiteti” unutar maksimirskog obiteljskog ekosustava i da bi mogli račune polagati navijačima i javnosti.

Objavu da je njegova igra u plavom taboru završila Nenad Bjelica dočekao je u tjednu kada je objavljena vijest da će Siniša Mihajlović presudom CAS-a u travnju naplatiti tri milijuna eura od Sportinga iz Lisabona. Srpski trener jedva da je turistički prošao kroz portugalsku prijestolnicu, na mjestu trenera zadržao se točno devet dana. Ispraćen je prije nego što je stigao upoznati igrače jer se klub našao u velikim previranjima, vlast je preuzela nova uprava i kao prvi korak podrapala ugovor s trenerom. Sada sud sportske arbitraže u Lausannei toj upravi poručuje da su ugovori sveto pismo.

Presuda će obradovati Bjelicu koji namjerava naplatiti još 1,5 milijuna eura za preostalu godinu ugovora s Dinamom, kao i nogometaše koji ne pristaju na ponudu da prihvate samo trećinu godišnjeg ugovora. Ipak, ni trener koji čeka formalni otkaz niti igrači ne trebaju unaprijed računati sa sudskom pobjedom u ovom mačevanju jer, kao što ovih dana u strahu od bankrota naglašavaju španjolski klubovi, pravo poznaje i klauzulu “Rebus sic stantibus” koja kaže da svaki ugovor vrijedi samo dotle dok se uvjeti u kojima je potpisan bitno ne promijene. Nogometni “game over” svoj će rasplet ovaj put dočekati u sudnicama prije nego na Fejsu, “over to you” časni sude...