Mladen Pavković: Komunizam je imao osam čuda!

Kakvo je ovo vrijeme došlo da se ama baš svatko i o bilo čemu usuđuje izreći svoje mišljenje, pa čak i o stručnim pitanjima o kojima prema stanju vlastita obrazovanja nema nikakve nadležnosti – pitao se svojedobno Igor Mandić, koji je godinama pisao o pripremanju jela, književnosti, seksu, pa i o aparatima za gašenje požara, baš kao što to danas radi Miljenko Jergović ili neko „škrabalo“ iz srpskih Novosti.

Tako se neki šmokljan na jednom zidu usudio napisati i ovo: „Sveti Ante, ako si u stanju/ Uzmi Stipu, a vrati nam Franju“. No nije prošlo dugo, a netko na sve to nadoda: „Sveti Ante, da se mene pita/ Uzmi oba, a vrati nam Tita“.

A baš oko Tita u Hrvatskoj se još uvijek lome koplja. Jedni viču da je heroj, a drugi ga svrstavaju u zločince. Međutim, u njegovo vrijeme (od 1945.-1980.) nije bilo rata, živjelo se u blagostanju i slozi, nosile su se štafete i pisalo voljenom vođi. Samo, na tisuće onih koji su ležali po zatvorima od Stare Gradiše do Golog otoka i Lepoglave imali su nešto drugačija razmišljanja, ali u odnosu na broj stanovnika, uvijek su bili u manjini, pa se njihov glas uopće nije uzimao u obzir, baš kao ni glas onih koji su se spasili Titovih logora odlaskom u inozemstvo.

 A komunizam, željeli mi to priznati ili ne, bio je pravo čudo. Zapravo, jedan reče da je imao čak osam čuda! Vrijedno se na njih i podsjetiti:

1. Svatko je bio zaposlen.

2. Iako je svatko bio zaposlen, nitko ništa nije radio

3. Iako nitko ništa nije radio, sve planove smo ispunili najmanje 100 %

4. Iako je plan ispunjen i preko 100 %, radnje su bile prazne

5. Iako su radnje bile prazne, svi su sve imali

6.Iako su svi imali sve, svi su krali

7. Iako su svi krali, nikada ništa nije nedostajalo

8. Iako ništa nije nedostajalo, svi su se pobunili i srušili komunizam.

I eto ti ga sad! Ulje na vatru nadodao je njemački list „Bild“, negde oko 2003. godine. Objavio je popis najvećih ubojica 2o. stoljeća. Drug Tito i tu je bio na vrlo dobrom – desetom mjestu. Prvi, prema tim podacima, bio je Mao-Ce tung s 50 milijuna pobijenih ljudi. Iza njega plasirao se Staljin. On je smaknuo tek deset milijuna manje. Nacistički zločinac Adolf Hitler odgovoran je za ubijanje više od 20 milijuna ljudi, a četvrti Čang Kaj – šek za „tek“ deset milijuna. Lenjin je pobio četiri, Tujo Hideki tri, Pol Pot, Crveni Kmeri, Kambodža dva, etiopski marksist Mengitsu, ubojica cara Haile Selassieja dva, a Yahya Khan iz Pakistana milijun ljudi. Na desetom mjestu najvećih masovnih ubojica prošlog stoljeća je bivši doživotni predsjednik Jugoslavije, trostruki narodni heroj, maršal Josip Broz Tito s milijun žrtava nakon II. svjetskog rata. Tu su mu valjda pribrojili ona u Bleiburgu, Jazovkama, Golom otoku...

A da je Tito zaslužan za slamanje nacizma nitko ne osporava. Međutim, o komunističkoj diktaturi koju je uveo čim je došao na vlast, kao i za kontinuirane progone političkih neistomišljenika, gušenje i zatiranje bilo kakvog oblika višestranačja i demokracije u Jugoslaviji nije se smjelo govoriti, jer bi svatko takav vrlo brzo završio gdje mu je i mjesto – iza zatvorskih zidina, a njih je hvala Bogu bilo i na pretek.

- ...“Velika je sreća kada je čovjek koji se nalazi na čelu, čovjek harmoničan i uzvišen nad sitnim ljudskim slabostima, kada je čovjek, koji upravlja sudbinama ljudskim, nadaren i sklon da njeguje najdragocjenija ljudska svojstva (a to su osjećaji za pravednost i ljepotu), a upravo to su oni elementi koji Tvoju ličnost čine za sve nas toliko dragom“, pisao je uz ostalo drugu Titu veliki Miroslav Krleža tijekom listopada 1954., dakle nakon što su tisuće Hrvata okončale život u Bleiburgu, na Križnim putovima, po tamnicama i logorima.

Neki smatraju kako ni današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita i njegove borbe u II. svjetskom ratu. O tome svjedoče i riječi akademika Dušana Bilandžića: „Da nismo mi krenuli u borbu protiv fašizma i nacizma, da je Hrvatska, dakle, ostala uglavnom onakva kakva je bila – proustaška, danas Hrvatske ne bi ni bilo. Jer bi bila osuđena gore od Njemačke. Drugo, što je važnije, obnovila bi se Kraljevina Jugoslavija. Ta Kraljevina Jugoslavija, dakle četnici Draže Mihajlovića, bi Hrvatsku okupirali i ta bi okupacija, po njihovim dokumentima, trajala najmanje 2o godina. Hrvatski komunizam je zaslužan zato što je izveo industrijsku revoluciju, doveo Hrvatsku u rang srednje razvijenih industrijskih zemalja Europe, osigurao konfederalni Ustav 1974. godine, na osnovu kojega je Hrvatska dobila samostalnost. Prema tome, Tito i komunizam spasili su Hrvatsku“ – tvrdi ovaj povjesničar, zaboravljajući gdje su danas i kako su, u odnosu na Hrvatsku i Jugoslaviju,  nakon II. svjetskog rata prošle Njemačka, Italija, Japan i druge zemlje.

No dok je nacizam istražen, međunarodno osuđen, a počinitelji izvedeni pred sud, slični zločini počinjeni u ime komunizma nisu ni istraženi, niti su doživjeli bilo kakvu međunarodnu osudu. Hrvatski i jugoslavenski povjesničari naprosto su se natjecali tko će više podilaziti Titu i partiji, tko će više lagati, marginalizirati i krivotvoriti, sve s ciljem da se zataškaju tamne strane ideologije koja je počivala na proširenom teroru, masovnom kršenju ljudskih prava, smrti milijuna ljudi i bijedi cijelih nacija.

Stoga, i dalje moramo voditi rasprave o onome što se događalo poslije II. svjetskog rata, nakon što su pobjednici, na čeli s maršalom Titom, preuzeli vlast na prostorima bivše Jugoslavije, jer se za to ne zna, jer je to zataškavano, prije svega iz razloga što je komunistička vlast, ogrezla u zločinu, sve do 1990. godine zabranjivala o tome govoriti. Tito i njegovi sljedbenici to su radili sistematski, namjerno, jer je u njihovu biću i toj komunističkoj ideologiji svojstveno uništavati, uklanjati, ubijati i eleminirati svoje ideološke protivnike, ljude koji drugačije misle(sjetite se samo Andrije Hebranga za kojega se još uvijek ne zna ni gdje mu je grob).

Smiješno je uz ostalo danas slušati i čitati kako Tito nije znao za ove ili one zločine, pa da zbog toga ne treba odgovarati. Pa, ni general Ante Gotovina nije znao za neke navodno počinjene zločine, pa mora odgovarati, po zapovjednoj odgovornosti i to na Međunarodnom sudu u Haagu! No, za razliku od Gotovine i ostalih optuženih hrvatskih generala, Tito je i i te kako sve dobro znao i sve je zapravo i odobravao. Ustavom iz travnja 1963. taj čovjek, za razliku od drugih, nije imao vremenskih ograničenja za izbor na položaj Predsjednika Republike – to je i ostao do svoje smrti. Na taj način postao je ustavna kategorija i osigurao ovlaštenje monarha.

U tom režimu, u kojem smo živjeli pedeset godina, osobito sramnu ulogu odigrali su i brojni hrvatski povjesničari i akademici (od kojih većina i danas govori i piše kao da se nitko više i ne sjeća njihovih ranijih tekstova). Često su pretjerano hvalili i Titove knjige. A on je i po tome morao biti prvi. Jednom je list Borba objavila da su Titove knjige doživjele 900 izdanja i prodane u toliko primjeraka koliko Hrvatska ima stanovnika! A kad su pitali Tita što on čita, obično nije čitao ništa (pa čak ni crtane romane). No, sve te knjižurine odmah nakon njegove smrti počele su se kamionima odvoziti na otpad. Tko danas od tih silnih naših povjesničara uopće citira Tita, iako nekada nisu ni jedan svoj ozbiljniji tekst ili knjigu započinjali njegovim riječima?

Književnici su se natjecali tko će o njemu ljepše napisati, a glumci tko će prirediti bolji recital, od kojih su mnogi uz burano odobravanje izgovarali stihove:

„Tito, zemlje naše čedo milo,

Da te nije ne bi ni nas bilo“.

Već i po tim stihovima, jasno je da ga se moralo štovati kao Boga!

I dok Hrvatska danas nema (službeno) junaka Domovinskog rata, Tito je uzeo čak tri Ordena narodnog heroja, kao i sva znana i ne znana priznanja, od kojih su se mnoga izmišljala samo radi njega. Tako mu je svojedobno dodjeljena i Povelja naroda i narodnosti Jugoslavije u kojoj je neki „stihoklepac“ napisao i ovo:

- „... Dragi druže Tito, nitko nije svijesniji od nas

nemogućnosti da u ovoj povelji divljenja i ljubavi,

zahvalnosti i ponosa

nabrojimo glavne makar Tvoje pobjede,

niti da ukažemo na najbitnije vrline Tvoje revolucionarne ličnosti,

dosljednog i neustrašivog komuniste revolucionara i borca – komuniste,

niti da iznesemo primjere kojima si

i po tisuću puta, urezao svoje ime u povijesna zbivanja čija je pokretljivost isto što i

Tvoje nezaustavljivo kretanje napred ka slobodi...,

a neumoran, bez počinka, nikad zadržan postignutim, siguran da iza svakog ostvarenja i najboljeg,

pod izgledom nemogućeg blistaju Tebi već sve šanse za još ljudskije, plemenitije i

slobodnije moguće koje Ti svojim bićem i radom ovaploćuješ...“

I nakon svih tih silnih pjesmuljaka, priznanja i ordena, jugoslavenski diktator jedino nije dobio ono koje je najviše želio: Nobelovu nagradu za mir! (Ipak nisu svi bili glupi i zatupljeni!)

No, kako bilo da bilo, od komunizma i Tita ostala je samo sapunica, a i riječi mnogih  hrvatskih književnika i povjesničara na koje se povremeno moramo prisjetiti, tek iz razloga da ne kažu kako Hrvati baš sve (kao primjerice stvaranje hrvatske države i uloge njezina prvog predsjednika i utemeljitelja  dr. Franje Tuđmana) vrlo brzo zaboravljaju!

MLADEN PAVKOVIĆ