Mladen Pavković: Prije će Sava prema Zagrebu nego se Hrvatska izboriti za ratnu odštetu!

U zadnje vrijeme jedna afera sustiže drugu, pa su mediji prepuni vijesti o profiterima, svađanju najviših hrvatskih dužnosnika, „cirkusom“ u Hrvatskom saboru, razdorom među hrvatskim generalima, obnovom obiteljskih i inih kuća stradalih u potresu, korupcijom i sve s ovakvim temama, kojima izgleda nema kraja. A ono što i dalje muči ljude koji su u krvi stvarali hrvatsku državu sve više ostaje po strani, kao nebitne, marginalne teme, koje „nikog ne zanimaju“! To se ne događa slučajno, ako se razumijemo.  

Naime, često se uz ostalo i dalje postavlja i pitanje: zbog čega Hrvatska nikada nije objavila da je bila u ratu i sa Republikom Srbije, pa se tobože „ne zna“ jesmo ili nisamo ratovali sa našim susjedima. To naprosto nije točno, ali i ovo pitanje se iz tko zna kojih razloga marginalizira i prešućuje, prije svega od onih koji su u vrijeme velikosrpske agresije bili tko zna gdje, samo ne tamo gdje je trebalo. Evo, da podsjetimo:  Sabor Republike Hrvatske, koji je održan 8. listopada 1991. u osam zaključaka s ove povijesne sjednice, uz ostalo je istaknuo: „Na Republiku Hrvatsku izvršena je oružana agresija od strane Republike Srbije i takozvane JNA. Republika Hrvatska prisiljena je braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima. Tzv. JNA proglašava se agresorskom i okupatorskom vojskom te mora bez odlaganja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je privremeno zaposjela“.

Dakle, jesmo ili nismo bili u ratu sa Srbijom, odnosno zna se ili se ne zna,  jesmo li i od koga bili okupirani, je li sada i najvećim skepticima jasno tko Hrvatskoj mora platiti ratnu odštetu? Na početku ove sjednice uvodne napomene o općoj političkoj situaciji dao je tadašnji hrvatski premijer dr Franjo Gregurić koji je rekao i ovo: „ Agresija JNA i Srbije na Hrvatsku  provodi se zbog  dobivanja teritorija koji bi osigurao nacionalni, politički i ekonomski opstanak Srbije. U „svetom“ ratu  protiv svega što je hrvatsko, nije bitno koja je politička opcija na vlasti. Naime, prema velikosrpskoj filozofiji, Srbija je ondje gdje se nalazi makar jedan  Srbin. Dobar je primjer Baranja, a posebno Dubrovnik – grad bez ikakvih vojnih značajki, gdje su Srbi u manjini. Štoviše, napadi na Hrvatsku su razarački, usmjereni su na kulturne, nacionalne ili povijesno vrijedne objekte, a armija i srpski teroristi počinili su zločine nikada prije  viđene na hrvatskom teritoriju, a koje čak ni Hitler, Mussolini ili njihovi pomagači nisu radili“- naglasio je tadašnji hrvatski premijer, čije izlaganje ne nalazimo ni među dokumentacijom Carle Del Ponte! Među zakonima koji su na ovoj sjednici izglasani bio je i Zakon o ratnim štetama, a one su do početka listopada 1991. iznosile 1o,5 milijardi američkih dolara! Taj zakon, na žalost, dosad nije dao nikakvih rezultata, a nekakvu smiješnu „ratnu odštetu“ dosad nam je platila jedino Crna Gora i to među ostalim i za – svinje, koje su njihovi „specijalci“ poklali u dubrovačkom zaleđu, a nešto su platili i onim Hrvatima koji su bili u njihovim logorima.

Dakle, osim što je pred Hrvatskom i dalje veliki posao oko naplate ratne štete, bojimo se da još dobar dio onih koji su zaslužni za ovaj rat ili bolje rečeno agresiju neće biti kažnjeno, tim prije jer srpski i ini zločinci, također polako odlaze na „drugi svijet“. Jedan od onih koji je izbjegao kaznu (koji čak, da ti pamet stane, nije bio ni gonjen!) bio je i otac modernog srpskog nacionalizma, ratni zločinac, pisac i političar - Dobrica Ćosić (1921.-2014.). Ćosić je uz Srpsku akademiju nauka i umetnosti (SANU), i autore tzv. Memoranduma, bio duhovni pokretač velikosrpske agresije! Nazivaju ga još i „duhovnim vođom srpskog naroda“ i „ocem srpske nacije“. U vrijeme agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu obavljao je dužnost predsjednika SRJ i kao zagovornik politike ratnog zločinca Slobodana Miloševića imao je veliki utjecaj na tijek rata. Dužnost predsjednika krnje Jugoslavije prihvatio je u lipnju 1992. ponesen srpskim osvajanjima i zločinima. U vrijeme njegova mandata na toj dužnosti srpske i jugoslavenske postrojbe vršile su najokrutnije zločine i genocid u Hrvatskoj, a poglavito u Bosni i Hercegovini. Smijenjen je s tog položaja 1993. uglavnom zbog toga što je stao na stranu Radovana Karadžića, političkog šefa separatističkih bosanskih Srba. Osim što je bio raspirivač velikosrpske ideologije i teze o ugroženosti srpskog naroda, zalagao se i za „humano preseljenje stanovništva“. Govorio je kako je „srpski nacionalizam u potpunosti demokratičan, a da su nasuprot tome, slovenački, hrvatski i muslimanski, šovininističke ideologije koje su izazvale rat“. Njegovo ime susrećemo i među podstrekačima i inicijatorima pisanja Memoranduma SANU, tako da se s pravom može reći da je jedan od glavnih krivaca za tragediju hrvatskog, bosanskog, pa i srpskog naroda. I dok njega i njemu slične Carla Del Ponte nije gonila, za razliku od onih hrvatskih junaka koji su branili i obranili hrvatsku državu,  Hrvatska protiv njega  nije ni pokrenula optužnicu, valjda u čekaju da zločinac umre, što se slobodno može reći i za Veljka Kadijevića (1925.-2014.)!?

I sad, kad su (naj)važniji srpski i ini ratni zločinci mrtvi, što nam je dalje činiti? Zaboraviti? Ili i dalje svako malo odlaziti kod nekog spomen obilježja i paliti svijeće za  poginule u srpskoj agresiji, i uvjeravati ljude kako je time „sve riješeno“?

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske već je odavno  trebalo  podići optužnicu i protiv Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Naime, ta institucija objavila je taj toliko puta po zlu spominjani Memorandum, koji je predstavljao psihološku pripremu velikosrpske agresije prije očekivanog raspada SFRJ. Glavna teza mu je bila kako je srpski narod nakon Drugog svjetskog rata opljačkan, kako je Srbija necjelovita, te da su svi Srbi izvan Srbije u drugim federalnim dijelovima SFRJ ugroženi u svakom mogućem pogledu. Bila je to ustvari mobilizacija srpstva oko velikosrpske ideje kako bi se u konačnici stvorila srpska hegemonija na području danas „bivše Jugoslavije“. Iako su svi argumenti iz ovog dokumenta daleko od istine, on je postigao svoju svrhu. Autori ovog sramnog Memoranduma, koji nije bio ništa drugo nego „udruženi zločinački podhvat“,  zasad su ostali „po strani“, čak se točno ne znaju ni njihova imena. A mora se ih se optužiti, ako nikako drugačije, a ono po   tzv. „zapovjednoj odgovornosti“!

I tako, dok se i dalje progone pojedini hrvatski branitelji, poput generala Branimira Glavaša ili hrvatskih ratnih pilota, i drugih, o najvažnijim zločincima velikosrpske agresije se šuti, čak se i ne raspravlja, čekajući valjda da Sava krene prema Zagrebu!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rat91.(UHBDR91.)